Richard Feynman (1918. - 1988.) bio je jedan od najvećih fizičara 20. stoljeća, koji je za svoj doprinos na području kvantne elektrodinamike dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Rođen je u židovskoj obitelji u New Yorku. U mladosti je surađivao na glasovitom projektu Manhattan, koji je rezultirao stvaranjem atomske bombe, a posljednje mjesece života proveo je istražujući zašto je početkom 1986. eksplodirao shuttle Challenger. No, svoju radoznalost Feynman nije samo zadovoljavao rješavajući nedokučive fizikalne probleme, nego i uživajući u avanturističkim putovanjima, sviranju bubnjeva te eksperimentirajući s kanabisom, LSD-om i ketaminom. Knjiga "Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman" izvanredna je zbirka avantura, dogodovština i anegdota slavnog fizičara koje je opisao svom prijatelju Ralphu Leightonu tijekom sedam godina zajedničkog bubnjanja.

Kako su nas cenzurirali dok smo radili na atomskoj bombi

'Htio sam odbiti Nobelovu nagradu'

U Los Alamosu sve je bilo prilično napeto zbog prirode posla, ali se nismo imali čime zabavljati, nije bilo filmova ni sličnih stvari. Otkrio sam neke bubnjeve koje je prikupila stara škola. Los Alamos je u središtu Novog Meksika, gdje ima puno indijanskih sela. Tako sam se zabavljao - katkad sam, katkad s nekim - praveći buku, svirajući te bubnjeve. Nisam znao neki posebni ritam, ali su indijanski ritmovi prilično jednostavni, bubnjevi su bili dobri i zabavljao sam se.

Katkad bih bubnjeve ponio u šumu kako nikoga ne bih ometao i udarao po njima palicama i pjevao. Sjećam se kako sam jedne noći hodao oko stabla, gledao Mjesec, udarao o bubanj i pravio se da sam Indijanac.

Jednog mi je dana netko prišao i rekao: "Oko Dana zahvalnosti nisi bio u šumi s bubnjevima, zar ne?"

3. NASTAVAK U trećem nastavku feljtona prema knjizi "Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman" slavni fizičar pripovijeda kako je tijekom rada na atomskoj bombi otkrio strast prema bubnjanju

"Da, bio sam", rekao sam.

"Oh! Onda moja žena ima pravo!" Onda mi je ispričao priču:

Jedne je noći čuo bubnjeve u daljini i popeo se na kat u dvojnoj kući u kojoj su živjeli, drugi je stanar isto čuo bubnjeve. Sjetite se da su oni bili s istoka zemlje. Nisu znali ništa o Indijancima, ali ih je zanimalo: Indijanci su vjerojatno održavali nekakvu ceremoniju ili nešto uzbudljivo pa su njih dvojica odlučili izaći i vidjeti što je to bilo.

Dok su hodali, glazba se pojačavala pa su postajali sve nervozniji. Shvatili su da su Indijanci vjerojatno imali izviđače u šumi koji su pazili da nitko ne pokvari ceremoniju. Spustili su se na trbuhe i puzali po stazi dok im se nije činilo da zvuk dolazi točno iza sljedećeg brežuljka. Uspuzali su se i iznenadili kad su vidjeli da je ondje bio samo jedan Indijanac, izvodeći ceremoniju sam za sebe - plešući oko stabla, udarajući bubanj palicama i pjevajući neki napjev. Vratili su se pažljivo pužući jer mu nisu htjeli smetati: vjerojatno je izvodio neku novu čaroliju ili tako nešto.

Rekli su svojim ženama što su vidjeli, a one su rekle: "Oh, to mora da je bio Feynman - on voli bubnjeve".

"Nemojte biti smiješne!", rekli su muškarci. "Čak ni Feynman nije toliko lud!"

Sljedeći su tjedan odlučili otkriti tko je bio Indijanac. U Los Alamosu su radili neki Indijanci iz obližnjih rezervata pa su pitali jednog koji je bio tehničar u tehničkom odjelu tko bi to mogao biti. Indijanac se raspitivao, ali nitko od drugih Indijanaca nije znao, osim jednog s kojim nitko nije mogao razgovarati. On je znao svoje podrijetlo. Nosio je dvije velike pletenice niz leđa i ponosno se držao, hodao je dostojanstveno sâm i nitko s njim nije razgovarao. Bojali su se prići mu i pitati nešto, bio je previše dostojanstven. Radio je kao ložač. Nitko nikada nije pitao tog Indijanca, pa su njih dvojica zaključili da je bubnjar morao biti baš on. (Sviđalo mi se što su mislili da sam ja takav tipičan Indijanac, baš taj. Bila mi je čast što su me zamijenili s njim.)

I tako je taj tip ipak i kod mene provjerio - muževi vole dokazati da njihove žene imaju krivo - pa je otkrio, baš kako se to muževima često događa, da mu je žena imala sasvim pravo.

Dobro sam naučio svirati bubnjeve i svirao sam često na zabavama. Nisam znao točno što radim, samo sam slijedio ritam - pa sam stekao ugled: svi u Los Alamosu znali su da volim svirati bubnjeve.

Kada je rat završio i vraćali smo se u "civilizaciju", ljudi u Los Alamosu zafrkavali su me da neću više moći svirati bubnjeve jer stvaraju previše buke. A budući da sam pokušavao postati dostojanstveni profesor u Ithaci, prodao sam bubanj koji sam kupio tijekom boravka u Los Alamosu.

Sljedeće sam se ljeto vratio u Novi Meksiko kako bih završio neki izvještaj i, kada sam ponovo vidio bubnjeve, nisam se mogao suzdržati. Kupio sam si bubanj i mislio: "Samo ću ga ponijeti sa sobom da ga mogu gledati".

Te sam godine na Cornellu imao mali stan u jednoj povećoj kući. Ondje je bio i moj bubanj, za gledanje, ali jednoga mu dana nisam mogao odoljeti. Rekao sam: "Pa, bit ću vrlo tih..."

Sjeo sam na stolicu, stavio bubanj između nogu i zasvirao lagano prstima: bap, bam, bmp, badl, bam. Onda sam pojačao, ipak me je izazivalo! Još sam jače zasvirao i ZVRRRND! - zazvonio je telefon.

POČASNA MARKICA Feynman je umro od raka 15. veljače 1988., a dobio je svoju marku

"Halo?"

"Ovdje gazdarica. Udarate li bubnjeve?"

"Da, žao mi je ako..."

"Jako dobro zvuči. Pitam se smijem li doći i slušati izbliza?"

I tako je od tada gazdarica svaki put došla kada sam svirao. To je bila prva sloboda. I od tada sam se dobro zabavljao svirajući bubanj.

U to sam vrijeme sreo ženu iz Belgijskog Konga koja mi je dala neke ploče etnoglazbe. U to su vrijeme takve ploče, s bubnjevima Watusi plemena ili nekih drugih afričkih, bile rijetke. Zaista su mi se Watusi bubnjari jako svirali i pokušao sam ih imitirati - ne baš jako dobro, ali da bih zvučao kao oni - naučio sam više ritmova.

Jednom sam bio u dvorani za rekreaciju, kasno navečer, gdje nije bilo mnogo ljudi, pa sam uzeo kantu za vodu i počeo po njoj udarati. Netko je dotrčao i povikao: "Hej! Vi svirate bubnjeve!". Ispalo je da on zaista zna svirati pa me naučio kako svirati bongo.

U glazbenom odjelu bio je jedan momak koji je imao zbirku afričke glazbe pa sam išao k njemu i svirao bubnjeve. Snimio me pa je na zabavama igrao igru koju je nazvao "Afrika ili Ithaca?" u kojoj bi pustio neke snimke, a drugi su pogađali što slušaju - nešto nastalo u Africi ili lokalno. Vjerojatno sam dobro imitirao afričku glazbu.

Kada sam stigao na Caltech, često sam odlazio do ulice Sunset Strip. Jednom je onamo došla grupa bubnjara koju je vodio Nigerijac po imenu Ukonu, svirali su tu prekrasnu glazbu bubnjeva - samo udaraljke - u jednom od noćnih klubova. Njegov zamjenik, koji je bio posebno ljubazan prema meni, pozvao me na pozornicu kako bih malo svirao s njima. Svirao sam tako s njima neko vrijeme.

Pitao sam zamjenika podučava li Ukonu sviranje bubnjeva i on mi je rekao da podučava. Odlazio sam k Ukonuu, pokraj bulevara Century (gdje su se poslije dogodili Wattsovi nemiri) na satove bubnjanja. Satovi nisu bili učinkoviti: često je odugovlačio, razgovarao s drugim ljudima, prekidalo bi ga mnogo stvari. Ali katkad je bilo uzbudljivo i mnogo sam od njega naučio.

Kada se kod Ukonua održavala zabava, dolazilo bi malo bijelaca, ali tada je to bilo mnogo opuštenije nego danas. Jednom su imali natjecanje u bubnjanju i nisam dobro svirao: rekli su mi da mi je bubnjanje "previše intelektualno" - njihovo je više pulsiralo.  ( Pripremila Tanja Rudež)