Današnja kriza u američko-turskim odnosima dijelom jest instrumentalna i vezana uz odnos islamista i vojske u Turskoj, a ne samo uz armensko pitanje, ali ipak upozorava kako neki genocid može biti povod, pa i generator sukoba i nakon 95 godina.
Posrijedi je pokolj Armenaca 1915., u agoniji Osmanskog Carstva, kada je trebalo naći drugoga i drugačijega kao krivca, pa su ceh platili Armenci kao navodni agenti kršćanskih sila. A platili su ga krvavo, stotinama tisuća glava, možda i više od milijuna.
Turske vlasti su dugo nijekale događaj, a sada su ga spremne priznati kao “tragičnu epizodu u doba građanskog rata”, ali nipošto kao genocid.
Uostalom, u ta doba nijedna država nije bila spremna o tome raspravljati kao o genocidu, a kamoli išta prigovoriti Turskoj koja se iz “bolesnika na Bosporu” naglo počela pretvarati u moderniziranu, pozapađenu zemlju, gdje su zar, feredža i fes zabranjeni prije negoli u Evropi i gdje su žene pravo glasa dobile prije mnogih na Zapadu.
Uočio je to i tadašnji njemački kancelar Adolf Hitler, procijenivši unaprijed izrijekom da će genocid nad Židovima proći podjednako nekažnjeno kao i turski genocid nad Armencima.
Iz čega jasno proizlazi da je zatvaranje očiju odnosno, još i gore, slijeganje ramena pred genocidom na Armencima pridonijelo odluci toga njemačkog kancelara i njegovih suradnika da prionu na industrijski zasnovano “konačno rješenje židovskog pitanja” kroz plinske komore i krematorije.
Suočena s ubojstvom 9-godišnjakinje Sidbele Zimić dok se igrala “školice” u Sarajevu, kao metaforom genocida u Bosni i Hercegovini kojemu je svjedočila, američka istraživačka novinarka Samantha Power istražila je kako se mijenjao odnos američke politike spram genocida i sve to objavila u knjizi “A Problem from Hell” (Problem iz pakla), kojom je stekla Pulitzerovu nagradu. Morala se vratiti znatno unazad - sve do trenutka kada je Soghomon Tehlirian ubio Mehmeda Talata. Uzalud je tražiti ta imena u Hrvatskoj enciklopediji. A ipak su važna: Talat-paša je bio turski ministar unutrašnjih poslova koji je 1915. naredio uhidbu armenskih prvaka u Carigradu i isposlovao privremeni zakon o deportaciji (Tehcir Kanunu), na temelju kojega je provedena masovna deportacija Armenaca, prožeta masakrima. Soghomon Tehlirian ga je ubio u Charlottenburgu 1921., u sklopu “operacije Nemesis”, a njemački sud ga je oslobodio svake krivnje, ocijenivši da je u trenu ubojstva bio privremeno neuračunjiv zbog tragedija koje je proživio za deportacija i masakra.
Sada Washington, naknadno ali ispravno, ocjenjuje pokolj Armenaca kao genocid - a Ankara se buni i prosvjedno povlači svog veleposlanika, iznenađena i uvrijeđena. Uostalom, malo je manjkalo da ovih godina ne zatoči svog nobelovca Orhana Pamuka koji se usudio, kao Turčin, ocijeniti da je nad Armencima proveden genocid.
Genocid Armenaca se tako javlja kao Kameni Gost, kadar i dalje biti faktor krize - jer niti je sudski procesuiran (shoah nad Židovima je ipak bar procesuiran u Nürnbergu), niti je Turska kao država priznala taj genocid i tako provela barem političku katarzu.
Bez priznanja i bez procesuiranja svaki genocid prijeti sablasnim pojavljivanjem u nedogled. Hugo Chávez i danas vadi genocid nad južnoameričkim “Indijancima” (koji je Katolička crkva barem osudila potkraj XX. stoljeća, a ponetko iz nje znatno ranije, prvi fra Bartolomé de las Casas u XVI. stoljeću). U Hrvatskoj se i dan-danas javljaju glasni veličatelji genocida nad Židovima i Srbima u “Nezavisnoj”. Za procesuiranje genocida nad Kurdima (Saddamov Irak) ili Kmerima (“Crveni Kmeri“) trebalo je čekati krah režima. Genocidne akcije Italije nad Hrvatima i Slovencima, Albancima, Etiopljanima, nikada nisu procesuirane - ali Italija svake godine 10 veljače provodi medijski proces nad Slovencima i Hrvatima ocjenjujući “fojbe” kao genocid, a predsjednik Napolitano i ove se godine pozvao na svoju pažljivo formuliranu osudu krvožednih Slavena.
Eto zašto sve optužbe za genocid - uostalom nezastarive - valja procesuirati, po mogućnosti pred međunarodnim sudovima, pa tako i hrvatsku protiv Srbije i srpsku protiv Hrvatske, a i armensku protiv Turske itd. Da se ne bi sablasno nadvijale kao Kameni Gost, ponajprije kad ponekom političaru ponestane aktualnih argumenata.
Krv prolivenu uslijed genocidnih težnji teško je umiriti.
