GJERGJA & SKANSI

'Naša košarka je postojala i prije OI u Barceloni, a mi to skrivamo'

  • Drago Sopta / Cropix

  • Goran Sebelic / CROPIX

  • Dream Team iz Barcelona 1992.

    usabasketball.com

  • Toni Kukoč na utakmici veterana

    Jadran Babic / CROPIX

Objavljeno: 12.08.2010

Nakon sušnih 16 godina hrvatska košarka ponovno se vraća svjetskoj sceni nastupom na SP-u u Turskoj

SPLIT - Hrvatski povratak na svjetske smotre varljiv kao i cijela priča o hrvatskom košarkaškom ‘dream teamu’ koji je davno usnuo i tom drijemežu kao da se sad nazire kraj, ili je i to jedna velika varka, kako će reći zadarski velikan Pino Gjergja:

- FIBA je povećala broj sudionika svjetskog prvenstva sa 16 na 24 reprezentacije. Inače nas možda ne bi bilo ni na ovome SP-u u Turskoj…

Gjergja je vlasnik posljednje hrvatske medalje, nastupa na SP-u 1995. i osvojene bronce. Međutim, Gjergjina bronca procijenjena je kao neuspjeh te je 1995. smijenjen. A Hrvatske od tada do danas više nije bilo na svjetskim prvenstvima.

Kao što Gjergja ukazuje na varljivost aktualnog plasmana na SP 2010. tako Petar Skansi otkriva jednu drugu zabludu:

- Mi godinama živimo u uvjerenju da se naš košarkaški proizvod pogoršao, raspao, propao. A ne priznajemo jedinu bitnu činjenicu bez koje nije moguće realno sagledati probleme, jer možda tog doslovno hrvatskog proizvoda nikad nije ni bilo. Naime, čak i kad odete u Hrvatski olimpijski odbor tamo nedostaju brojne slike i spomeni na velike sportske i košarkaške uspjehe prije osamostaljenja Hrvatske. U nas se uopće ne broje uspjesi iz doba Jugoslavije, kao da ničega prije nije bilo. Tako živimo od iluzije s prvog nastupa samostalne Hrvatske na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. i osvojenog srebra.

Skansi je bio trener te reprezentacije, pomoćnik mu je bio Rato Tvrdić, u zaleđu su lobirali Antun Vrdoljak i Mirko Novosel. A zvjezdane uloge na parketu odigrali su Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković, Velimir Perasović, Žan Tabak, Arijan Komazec… Ni na američkoj NBA-sceni nema ljudi koji nisu čuli za ta imena hrvatske košarke koja su u Barceloni igrala olimpijski finale protiv ovakvih Amera: Robinson, Ewing, Bird, Pippen, Jordan, Stockton, Barkley, Johnson...

- Početkom te godine među prvima Hrvatsku priznaje Međunarodni olimpijski odbor, a još se odlazi u skloništa zbog uzbuna i opće opasnosti, tako da sam umalo slično reagirao i na vatromet svečanog otvaranja Igara u Barceloni. U smislu organiziranog projekta hrvatskog sporta u zaraćenoj zemlji i nije moglo biti, ali hrvatski sportaš kao fenomen postojao je i prije, bez obzira na države i režime.

Iako je vlasnik srebra iz 1992., Skansi objektivno podsjeća na to da smo u startu osamostaljenja neizbježno crpili naslijeđene sportske sustave, jer i na prethodnim OI u Seulu 1988. godine hrvatski košarkaši Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Zoran Čutura, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin i Stojko Vranković u okviru jugoslavenske reprezentacije osvajaju srebrnu medalju nakon poraza sa SSSR-om u finalu.

- Naše devedesete bile su kraj, dakle raspad jednog sustava i goleme sportske epohe poduprte socijalizmom - obrazlaže Skansi.

- Sport nije komercijala i biznis, te ga je lakše financirati u socijalizmu jer i sport sam po sebi nije ništa drugo nego socijala. Kapitalizam se ne mora senzibilirati prema sportu. Osim ako ne uvidi šanse za biznis kao u nogometu. A pogotovo naš prvobitni kapitalizam nakon rata, kako će on kod privatnika naći interes da ulaže u sport? Svatko gleda svoju guzicu, vrijeme svih ideologija je prošlo, nikome više ništa ne znači želja da stvori neku vrijednost, sportsku ekipu, kvalitetni društveni proizvod, ako u tome ne vidi najizravniji privatni interes. I rezultat svega toga je da evo ni poslije toliko godina nemamo reguliran sport ni na kakav način. Imamo Zakon o športu, ali nigdje ne piše tko će taj sport financirati. Zna se da ga se ne financira iz državnog proračuna. Znači prepušteno je na volju hoće li tko smisliti kako nabavit lovu za neki projekt…

- Olimpijske igre u Barceloni i veliko srebro protiv nikad jačih Amera na OI izboreno je i u izuzetnom nacionalnom, patriotskom naboju - prisjeća se Petar Skansi, a ubrzo su uslijedile godine kad se hrvatskim zvijezdama po Amerikama i Europi više i nije toliko žarko igralo za reprezentaciju, svakako je došlo doba za smjenu generacija. Opet je Petar Skansi došao na red kao izbornik za reprezentaciju u Atlanti, ali novi hrvatski košarkaški proizvod nije rođen.

Propast hrvatskog košarkaškog carstva završila se na kraju u samom Savezu gdje su zaredale svađe i smjene, ostavke i otkazi te danas preostaje jedino to da se krene od početka. Skansi, međutim, upozorava:

- Trenutno stanje ne pruža puno nade jer se neki ozbiljni sustav ne primjećuje, pa ako i dođe do pomaka ili nekog uspjeha, budite sigurni da je to slučajno, zahvaljujući tome što se tu i tamo mora roditi neki izuzetni talent. A posebno je teško Joki Vrankoviću koji će odgovarati za rezultate i posljedice općeg stanja naše košarke. Da zaokružim priču, dakle, mi nemamo ono što smo imali kao naslijeđe na OI u Barceloni 1992.

Pino Gjergja, zadarski legendarni košarkaš i trener, izbornik u doba naše zadnje svjetske bronce 1995., još je oštriji od Skansija:

- Nije to samo košarka, nego u svim segmentima našega društva kvaliteta i znanje su na zadnjem mjestu. Zato je smiješno prekapati po hrvatskoj košarci koja u takvom miljeu ne može ostati sačuvana od štetočina i neprijatelja znanja. Kad sam smijenjen 1995. nakon bronce, ostavio sam podrobni izvještaj u kojemu se može izvući ne samo zaključke nego i najave ove naše budućnosti bez rezultata kroz desetljeće i pol. Ali argumentima stručnjaka nije se vjerovalo. Živimo u društvu u kojem se znalce doživljava kao opću opasnost.

Pino Gjergja je nakon te smjene imao još jedan mandat - bio je direktor svih reprezentacija od 1998. do 2002. i koncentrirao se na rad s mladima, od kadeta do ulaska u seniorsku ekipu, ali nikad više nije vodio reprezentaciju Hrvatske. Naredao je pet medalja. S generacijom Roka Ukića i Marka Tomasa osvojeno je europsko zlato 2002., a godinu prije svjetsko srebro, dok su kadeti osvojili europsko srebro u generaciji Popovića, Lončara, Planinića i drugih.

- Uvijek sam malo agresivan jer vidim jasno neke stvari i ničega se ne plašim. Tako se lako stječe neprijatelje. Ako su ti klinci prije osam godina mogli osvajati srebra i zlata, zašto onda danas moraju trpjeti poraze od tih vršnjaka koje su tukli na startu?

Broj preporuka: 7

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

hotrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen