Vice Vukov je umro, tri godine poslije fatalnog pada u Saboru i gotovo pola stoljeća pošto je nahrupio na estradnu scenu Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, u svojoj mirnoj, odmjerenoj a blistavoj maniri, pjevajući u Opatiji 1959. pobjedničku pjesmu Mirno teku rijeke, na stihove Drage Britvića, koje je uglazbio odvjetnik Miroslav Biro.



Bila je to svojevrsna himna domovini, posve bukolička, ali na Mihanovićevoj žici. Mladi Vukov, tada 23-godišnjak, otpjevao je pjesmu mirnom, suzdržanom gestom, i najljepšim muškim glasom koji se i dotad i dosad pojavio na našoj estradi, baritonom svijetla timbra, plemenito zvonkim, koji bi se - da je drukčije razvijan - mogao takmičiti možda i s Ruždjakovim (bilo je govora, potkraj šezdesetih, da će se Vice Vukov baciti i na operu, da će pjevati naslovni lik Seviljskog brijača, ali ubrzo je morao temeljito zašutjeti).

Gospodin na estradi
Sadašnje generacije, sviknute na sasvim drugu vrstu i glazbe i interpretacije, teško bi mogle razumjeti što je značila pojava Vukovljeva glasa na estradi prije pola stoljeća. S jedne strane je, u tom segmentu lijepog pjevanja, dominirao također svijetao bariton Ive Robića, gibak dovoljno da svlada i tenorske falsete Louisa Marianoa a dovoljno kontroliran da pokrije i

FOTOGALERIJA: Odlazak legende Umro Vice Vukov 'Teško da će ga itko naslijediti'

onaj dio svjetskog repertoara u kojemu je prednjačio The Voice, Italoamerikanac Frank Sinatra. S druge strane dominaciju je već preuzimao rock, najpopularniji pjevač u svijetu bio je Elvis Presley, a u Liverpoolu će se uskoro sastati Beatlesi i otvoriti brešu za najezdu VIS-ova (vokalno-instrumentalnih sastava) baziranih na električnoj gitari.

Vice Vukov je nedvojbeno bio unekoliko zakašnjeli, ali unekoliko i najbolji izdanak prethodne generacije koja je njegovala lijep pjev (što ponetko dobrodušno, etimološki točno ali semantički pogrešno brka s belcantom). Uostalom, i na estradi je bio gospodin.



Plemenit metalni prizvuk koji je imao u gornjoj lagi davao je autentičnost njegovim izvedbama i kad bi se zaletio u tipičan tenorski repertoar (npr. u Granadu, paradnu skladbu Agustína Lare), ili kad bi sâm u Ciganskoj noći pokrio cjelokupni raspon okteta Les Compagnons de la chanson.

Pjesme domovini
Moram priznati, bez obzira na povod ovom tekstu, da je Vice Vukov svojom interpretacijom nadmašio original, barem za moje uho i moj ukus: i danas, kad prizovem u sjećanje njegov početak B fraze, na hrvatskome, “Konji umorni stoje od sivih daljina“, zaista vidim i konje i sivilo puta koji su prevalili.


Na estradi se pojavio 1959. na Opatijskom festivalu

Tu je bila tajna uspjeha Vice Vukova, barem u onih koji su voljeli (ili se i danas usuđuju voljeti) tu vrstu glazbe: potpuna uvjerljivost njegove interpretacije, proizišla iz njegove potpune uvjerenosti i u kajde i u riječi koje je donosio na estradu. To je bio i njegov blagoslov, i njegovo prokletstvo: pošto je vjerovao u ono što pjeva, odlučio je ne pjevati više ono u što ne vjeruje. U ljeto 1971., čini mi se da je to bilo u Dubrovniku, obznanio je da više neće pjevati ni o čemu osim o svojoj zemlji, da neće interpretirati druge ljubavne stihove osim onih domovini.


Vice je obožavao svoju Dalmaciju

Žrtva ‘proljeća’
Vukov je opet, te godine, treći put bio najpopularniji lik televizije u Jugoslaviji, po rangovnoj ljestvici zagrebačkog tjednika Studio. Tome je bitno pridonijela i njegova interpretacija Kabiljove skladbe Tvoja zemlja na stihove Drage Britvića (“Tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom, tu je stari temelj, tu na kršu tvom…“), u kojima je Vukov očito našao veoma snažno nadahnuće. Ne, za Vicu Vukova očito nisu mirno tekle rijeke. Uostalom, u jednoj od njegovih

Vukov 18 godina nije mogao javno djelovati.

biografija možemo čitati da je sa 17 godina bio izbačen iz šibenske Gimnazije i Narodne omladine “jer je u jednom sastavku napisao da se u Rusiji 1917. godine dogodila pobuna, a ne revolucija“.

Vukov očito nije bio sazdan da bude primiren. Tako se našao i među žrtvama obračuna s “Hrvatskim proljećem” (razdobljem od X. plenuma CK SKH 1970. do čistke u banatskom Karađorđevu 1971.).

Te 1971. su se plodovi “Hrvatskog proljeća” valjali trima prilično različitim koritima. U jednome je partijska vrhuška ljuštila svoje protivnike i tetošila svoje interese, prenesene već ranije s ideološke tribine u privrednu blagajnu; drugim su se probijali politički profiteri sasvim specifičnih profila, a neki od njih će pokazati što znaju i što hoće tek poslije 1990.; trećim je nadirala glavna matica onih koji su, ne razumijevajući one ostale ili ne mareći za njih, naprosto vjerovali da se otvara napokon prostor slobode i nade - a među njima je bio i Vice Vukov.


Tajna uspjeha bila je u njegovoj  uvjerljivosti interpretacije

Pošto je Tito izvukao na čistinu pa slomio korifeje “Hrvatskog proljeća”, prilično je znakovito bilo da su najmanje stradali oni iz prvog korita, ali i da su oni iz drugoga prošli mnogo bolje nego bi se očekivalo (bilo je ondje “robijaša” koji praktički nisu vidjeli ćeliju nego “stacionar“, kojima nitko nije načeo ni vile ni penzije) - dok su Golgotu (poput Gradiške) prošli uglavnom samo najviđeniji iz iskrene i u biti dobrohotne mase.

Bijeg u Pariz
Vukov je procijenio da je ugrožen i sklonio se u Pariz, kod svojte. Dok je bio na turneji u Australiji, državna vlast pretresla mu je stan. Odlučio je da mu je pametnije ne vratiti se neko vrijeme. Bio je izvan zemlje 1972. - 1976. Ni kad se vratio za njega više nije bilo mjesta na estradi, iako su se audiokasete s njegovim snimcima izvrsno tržile na “sivom tržištu”. Možda bi mu bili i oprostili svrstavanje 1970.-1971. (bilo ih je koji su izrazito vješto promijenili obalu,

Kad je 1990. opet mogao pjevati, publika se promijenila.

a neki su 1990. pokazali smisao i za troskok), možda ga i ne bi strpali na robiju, ali mu nisu oprostili što ih je bijegom u Pariz optužio gore nego pjesmama.

Dopušteno mu je bilo skrasiti se u Nakladni zavod Matice hrvatske i obavljati pravne poslove, mogao je odlaziti u kazalište, viđati se s prijateljima - ali prostora za javno djelovanje nije bilo, i tako punih 18 godina, doba za jedno punoljetstvo. Prostora nije bilo čak ni za puko pjevanje.  Bilo bi cinično reći da je estradnom pjevaču s najljepšim glasom u Hrvatskoj tako utekao Kairos - jer on mu je otet.  Kad je 1990. mogao ponovo javno zapjevati u Hrvatskoj, to više nije imalo mnogo smisla. Nije se promijenio Vice Vukov, njegov glas nije izgubio onaj jedinstven timbar, čak je i dobio na zrelosti - ali se definitivno i nepovratno promijenila publika. Kome pjevati o ljepotama i vrednotama domovine u doba Thompsona, kome nuditi mediteranski zvukovni sklad kad je orijentalni sedamosminski ritam u svojoj agresivnoj formi prodro preko Čavoglava i definirao tonski obris domovine?

U međuvremenu Vice Vukov nije pristao čekati prekriženih ruku. Poslije diplome filozofije i talijanskoga, u Parizu je diplomirao i na sveučilišnom Institutu za visoke međunarodne studije. Produbio je svoje znanje, potrudio se da bolje razumije ono što voli.

To razumijevanje ga je - kroz komentare i eseje koje je zatim objavljivao - odvelo postupno sve do socijaldemokratske obale. Razišao se s onima iz drugoga proljećarskog korita, koji su ubrzo pokazali da “imati Hrvatsku“ za njih znači državu kao privatni imutak.  Onaj koji nije mogao ni pjevati ono u što nije duboko vjerovao - zar je mogao govoriti ili pisati ono u što nije mogao vjerovati? Dovoljno je, u tu svrhu, pročitati Vukovljev Pogled iza ogledala, izbor tekstova koje je objavljivao suočen sa zbiljom kojoj se nije nadao dok je za njom čeznuo.

“Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?“, pitao se, ne baš retorički, srpski pjesnik Branko Miljković; Vlado Gotovac se duga desetljeća trudio da se Hrvatska osamostali pa da Hrvati napokon pokažu za što su kadri - pa je to doživio, ali nije preživio…

Ulazak u Sabor
Vice Vukov se našao napokon u Saboru, kao neovisan zastupnik izabran na listi Socijaldemokratske partije, nasljednice istoga Saveza komunista pred kojim je utekao u Pariz i koji ga je natjerao na dvostruku šutnju, pjevačku i političku. Istinabog, nije se Vukov priklonio svojim mučiteljima, nego se Račanova partija u međuvremenu bitno udaljila od svojih korijena, gotovo svih.


Vice Vukov s pokojnim Ivicom Račanom i kolegama iz SDP-a

Tamo, u Saboru, na stubama, Vice Vukov je pao, ušao u komu, a iz nje u smrt nakon nepune tri godine. Ne vjerujem da ćemo doznati je li prvo obolio pa pao, ili je koma bila baš rezultat pada, a to sada nije ni bitno. Kao da se ostvarila presuda Kranjčevićeva Boga Mojsiju - Vice Vukov je kobno stradao dospjevši na najviše mjesto, u Sabor, “iznad kojega je samo Bog“. Gotovo kao u scenskoj apoteozi.

Bilo bi lijepo vjerovati, nakon pola stoljeća njegova glasa isprekidanoga nasilnim šutnjama, da je istinito što je pjevao na početku karijere: “Miran čovjek nikad nije sam“.

Deset pjesama za vječnost “Njegove su pjesme bile opasne po poredak jer su bile pretjerano lijepe i jer se u njima jasno čula ona jedna neizgovorena riječ”. Ovako je, vrlo lijepo i točno, Miljenko Jergović opisao pjesme Vice Vukova. Poredak je bio komunistički, a neizgovorena riječ - Hrvatska. Doista, izgovorena je samo u lijepoj kajkavskoj pjesmi Paje Kanižaja “Hrvatski kraj” s Krapinskog festivala 1968. A odzvanja ta idealna i sanjana Hrvatska u svim velikim pjesmama koje su u glasu Vice Vukova postale još veće, bile one primorske, dalmatinske, kajkavske ili slavonske i svejedno je li im naslov bio “Gruntek ne bum ostavil” ili “Svijet je velik”. Uostalom, nema više ni takve estrade ni takvih festivala, ni takvih pjevača, pjesnika i skladatelja koji bi za Vicin glas, kakvog također više nema, napravili pjesmu kao što je bila jedna od posljednjih koju je Vice Vukov javno otpjevao prije nego što su ga zabranili. Zamislite glas Ljube Jelčića koji na Opatiji 1971. najavljuje: glazba - Miroslav Biro, stihovi - Drago Britvić, aranžman - Alfi Kabiljo. “Mirno teku rijeke” i ... Vice Vukov! Srećom, danas na svakoj benzinskoj postaji uglavnom možete naći izvrsni dvostruki CD u izdanju Croatia recordsa s ukupno 42 pjesme Vice Vukova, među kojima i one najpoznatije i najveće: 1. Tvoja zemlja (Alfi Kabiljo, Drago Britvić) 2. Zvona moga grada (Zvonko Špišić, Drago Britvić) 3. Pismo ćali (Zdenko Runjić, Tomislav Zuppa) 4. Suza za zagorske brege (Zvonko Špišić, Anica Bešenić) 5. Svijet je velik (Alfi Kabiljo, Drago Britvić) 6. Dalmatinska elegija (Zvonko Špišić, Stjepan Benzon) 7. Mirno teku rijeke (Miroslav Biro, Drago Britvić) 8. Dobro mi došel, prijatel (Vilibald Čaklec, Viki Glowatzky) 9. Pjevat će Slavonija (Branimir Mihaljević,  Miroslav Slavko Mađer) 10. Hrvatski kraj (Mario Bogliuni, Pajo Kanižaj)

Inoslav Bešker