|
Urednik
Pjesnička zbirka ‘U tom strašnom času’ danas u knjižarama služi samo za podsmijeh Nema više premijera, vrijeme je za novi početak. Odlazeći bahato kao što je i vladao, sam je Ivo Sanader spominjao neko takvo vrijeme, ali je pri tom mislio samo na sebe. Što Ivo Sanader radi, s kim se druži, gdje i na kojem brodu plovi i u koju crkvu ide, nikoga se, zapravo, ne bi trebalo ticati.
Ali, i bivšem je premijeru očito jasno da ne može jednostavno, kao običan građanin, doći i sjesti među publiku nekog koncerta ili kazališne predstave. Tamo mu, naime, nitko ne može jamčiti mir, oči u oči s ljudima kojima je mnogo toga ostao dužan. Štoviše, da ga se pristojno i građanski pusti na miru Ivo Sanader niti ne zaslužuje.
Čovjek koji je osvajao vlast parolom “Pokrenimo Hrvatsku” mogao je tom pokretanju svojim odlaskom dati povijesni zamah. Mogao je autoritativno raskrinkati licemjerne igre Europske Unije, mogao je za sobom povući sve korumpirane ministre i službadiju, mogao je presjeći pipke vlasti u mafiji i obrnuto, mogao je prokazati sve opasne ekstremiste u vlastitoj stranci, mogao je... ukratko, mogao je postati jedna od najvećih, ako ne i najveća politička figura u hrvatskoj povijesti.
To bi, naravno, bilo čudo. To bi bilo nešto potpuno neočekivano, to bi bila svjetska senzacija. Ivo Sanader postao bi istinski velikan, postao bi pravi ujedinitelj i novi otac nacije, postao bi reformator koji bi u okvir hrvatske države umetnuo novo platno i otjerao od njega rojeve muha koje su staru sliku prekrile svojim crnim točkastim tragovima. Za takav bi čin trebalo hrabrosti, takav bi čin vjerojatno bio opasan i za sam njegov život, za takav bi čin trebalo poštenja. Ali, takav bi čin ovoj zemlji i svim njenim građanima donio pročišćenje, nadu, volju i snagu tamo gdje sada vladaju mutež, očaj, bezvoljnost i bespomoćnost.
|
Za Hrvatsku nema novog početka dok vlast urotnički sudjeluje u šutnji
Možete li zamisliti takav trenutak pred kojim bi blijedila i Obamina prisegnuća za američkog predsjednika? Ja mogu. Ja ga sanjam i od same slutnje da bi se jednom mogao dogoditi prolaze me srsi. Ali u tom snu nema niti je ikada bilo Ive Sanadera.
Ivo Sanader nije čovjek koji nadahnjuje, a svi oni mjestimični proplamsaji nečeg što je nalikovalo državničkoj mudrosti i veličini nisu bili, danas je valjda svakom jasno, ništa drugo nego mali sitni spinovi. Njegovo europejstvo, pokazao je Sanaderov posljednji govor pred onih deset tisuća HDZ-ovaca u zagrebačkoj Areni, bilo je tek jedan od modela satova koji bi se vadio za posebne prigode. Njegovo pripadanje svijetu kulture svelo se na odlaske u Veronu ruku pod ruku s Miomirom Žužulom i svim onim što taj čovjek u Hrvatskoj predstavlja. Ivo Sanader nikada se, zapravo, iz tog sivog svijeta nije izdvajao, a kukavički odlazak k tome je pokazao da je i u tom okruženju, zapravo, bio i ostao sitan igrač. Na njegovo “Pokrenimo Hrvatsku!”, čovjek se, pogotovo onaj koji mu je vjerovao, danas može samo gorko nasmijati. Ili posprdno, poput žene u knjižari koju sam upitao za pjesničku zbirku “U tom strašnom času” iz 1992. kojoj je Sanader bio suurednik.
No, sam lik Ive Sanadera i njegova budućnost ovdje su najmanje važni, a inzistiranje na odgovorima koje nije dao nema veze sa zadovoljavanjem pučke znatiželje. Sanaderova šutnja i dalje je državno pitanje. Prelazak preko te šutnje i dalje je glavni izvor nevjerodostojnosti i HDZ-a i Vlade koji su iza njega ostali. Njihovo glavinjanje posljednjih dana to i dokazuje i što prije padnu, tim bolje.
Nema više premijera, vrijeme je za novi početak, točno poručuje kazališni plakat. Međutim, nikakvog novog početka za Hrvatsku ne može biti dok Sanader šuti, a čitava država preko toga urotnički prelazi, jer taj muk glasno poručuje: u ovoj se zemlji ništa neće promijeniti!
Branimir Pofuk | |
