Isto tako, obrazloženje da se Glavašu određuje pritvor zato što je jasno da je zatražio bosanskohercegovačko državljanstvo da bi se sklonio od kazne u Hrvatskoj spada među najvažnije izjave bilo kojeg bosanskohercegovačkog državnog tijela za dugo, dugo vremena.
Tim se sudskim obrazloženjem - neovisno o ishodu Glavaševe žalbe na pritvor - napokon, barem načelno, prekida praksa toleriranja izbjeglica pred zakonom između dvije države.
| Bosna i Hercegovina je postala sigurna zona za sve moguće hrvatske državljane koji imaju problema sa zakonom. Takvo stanje mora prestati, u interesu i Hrvatske i Bosne |
Naravno da je mnogo točnije koristiti riječ bjegunac: međutim, sve do Glavaševa pritvaranja u Bosni ta je riječ bila posve neopravdana. Bjegunce netko progoni. Antu Jelavića u Hrvatskoj i Ognjena Stanića u Bosni nije progonio nitko, barem kada je riječ o predstavnicima zakona.
Činjenica je, dakle, da su zbog nepostojanja odgovarajućeg međudržavnog sporazuma Hrvatska i Bosna i Hercegovina postale sigurne zone za kriminalce iz susjedne države, koji redovito imaju dvostruko državljanstvo.
Važno je naglasiti da se ovdje radi o slučajevima visokog profila. Branimir Glavaš prvi je hrvatski visokorangirani političar koji je osuđen za ubojstva dok je Blaž Petrović, prema policijskim tvrdnjama, prvi čovjek zagrebačkog organiziranog kriminala.
U Bosni i Hercegovini, točnije u zapadnoj Hercegovini, sada se, dakle, stvara koncentracija razmjerno utjecajnih ljudi kojima - da nije odluke sarajevskog suda o Branimiru Glavašu - zakon ništa ne bi mogao i koji su, s druge strane najmekše granice u Europi, i dalje nastavili upravljati svojim core businessom, bilo da je riječ o politici, organiziranom kriminalu, ili eksplozivnoj mješavini jednog i drugog.
Hercegovini, dakle, prijeti da postane kamp za sve hrvatske kriminalce, koji se boje policijskog progona ili presude, i koji imaju pravo na dvostruko državljanstvo.
Ako se takvo što uistinu dogodi, bit će to još jedan težak, duboko nepravedan čin Republike Hrvatske prema zapadnoj Hercegovini i bosanskohercegovačkim Hrvatima.
Ovdje još jednom moramo naglasiti da je za loš imidž zapadne Hercegovine i Hercegovaca prije svega kriv Zagreb.
Nije, naravno, sporno da Hercegovci velikim dijelom jesu tvrdi nacionalisti, i da u Hercegovini nikada nije umrla ideja kako se tih sedam ili osam općina, od Gruda do Tomislavgrada, prije ili kasnije mora pripojiti Hrvatskoj.
| Vjerujemo da će međunarodna zajednica, kojoj je u interesu borba protiv kriminala u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, izvršiti pritisak da se sporazum o izručivanju što prije potpiše |
Zagreb je bio prihvatio i provodio politiku podjele Bosne, Zagreb je uspostavio marionetsku hrvatsku državu u BiH, Zagreb je instalirao ili potvrđivao njene vođe, Zagreb je određivao njene vojne zapovjednike, Zagreb je financirao kompletnu infrastrukturu te države, čije je samo postojanje najteže kompromitiralo hrvatsku državnu politiku.
Kada je, sa Šuškovom i Tuđmanovom smrću, Herceg Bosna prirodno pala, nove političke garniture u Zagrebu nisu htjele imati ništa ozbiljno ni s bosanskohercegovačkim Hrvatima, ni sa Sarajevom. I Račan i Sanader opravdano su se plašili da ih se ne uvuče u Tuđmanov bosanskohercegovački kaos, pa se nama susjednom državom, u kojoj još uvijek živi znatan broj Hrvata (iako daleko manje od predratnih 700 tisuća), nisu aktivno bavili.
Istodobno, ta je država, Bosna i Hercegovina, propustila osigurati jednaka prava Hrvatima u Federaciji.
Čini se, dakle, da su Hrvati u Bosni i Hercegovini politički zapušteni. Naravno, kada bi postojala autonomna i snažna hrvatska politička stranka u BiH, odnos Zagreba prema bosanskohercegovačkim Hrvatima bio bi znatno manje važan.
No, takva stranka naprosto ne postoji, a Hrvati se, realno, nalaze u težoj poziciji od druga dva bosanskohercegovačka naroda.
I sada se, eto, politički ionako gadno stanje u zapadnoj Hercegovini dodatno otežava s dolaskom izbjeglica pred zakonom, koji bi na tom području doista mogli uspostaviti malu kriminalnu državu.
Za takvo što postoje brojni preduvjeti.
Da bi se, pak, izvoz kriminalaca u Bosni i Hercegovinu zaustavio, uistinu je prijeko potrebno da hrvatska i bosanskohercegovačka vlada što prije potpišu sporazum o međusobnom izručivanju svojih državljana.
Loša je strana već najavljenog sporazuma da ne obuhvaća ratne zločine.
S druge strane, ta je odredba u našim okolnostima gotovo neizbježna jer bi, u suprotnom, moglo doći do ozbiljnih manipulacija, koje bi sam sporazum učinile neprovedivim.
Nije teško zamisliti da se, iz sasvim pragmatičnih, dnevnopolitičkih razloga, u Zagrebu ili Sarajevu povede postupak za ratne zločine protiv nekog istaknutog protagonista sa suprotne strane.
Bilo bi doista strašno ako bi se sporazum koji je i nama i Bosni i Hercegovini neophodan počeo zlorabiti kao taktičko političko sredstvo. Stoga je ipak bolje da ne obuhvaća okrivljenike za ratne zločine.
Sporazum Hrvatske i Bosne i Hercegovine o međusobnom izručivanju svojih optuženih ili osuđenih državljana važno je sredstvo u borbi protiv organiziranog kriminala na ovim područjima.
Notorna je činjenica da kriminalci iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije vrlo dobro surađuju, o čemu svjedoči i stručni nadzor Joce Amsterdama nad ubojicama Ive Pukanića.
Notorna je činjenica da se kriminalci iz sve tri zemlje masovno služe institutom neizručivanja.
To mora prestati, radi sigurnosti građana cijele regije.
Primjerice, nova strategija hrvatske policije, koja se temelji na preventivnim udarima protiv kriminalnih organizacija, neće imati previše smisla ako se brojne potencijalne “žrtve” preventivnog udara mogu sakriti u Bosni i Hercegovini, kao što je to učinio Blaž Petrović, ili, još gore i nedostupnije, u Srbiji.
Vjerujemo da će međunarodna zajednica, kojoj je također u posebnom interesu borba protiv kriminala na području Hrvatske, BiH i Srbije: vjerujemo, dakle, da će međunarodna zajednica izvršiti dodatni pritisak na sve tri vlade, da se sporazum o izručivanju što prije usuglasi i potpiše. Naravno, za nas je posebno važno da se u najkraćem mogućem roku postigne sporazum između Zagreba i Sarajeva.
A dok se sporazum o izručivanju ne potpiše i ne počne provoditi, trebalo bi zahvaliti bosanskohercegovačkom sudstvu na odlučnom i poštenom pristupu u slučaju Branimira Glavaša. Te se ponadati da će se sudovi u susjednoj državi jednako ponijeti i u slučaju Blaža Petrovića.
Davor Butković
