Milijuni kongoanske djece umiru od gladi, silovane žene i djeca umiru od side, a svi zajedno od pokolja. No, cijeli svijet okreće glavu na drugu stranu. A to boli više od svega - nježnim glasom priča nam u Samostanu sv. Franje Ksaverskog na zagrebačkom Ksaveru, u sobici smještenoj pokraj kuhinje, gdje se, kao i svakoga dana oko podneva priprema ručak za tamošnje stanarke, sestra Blaženka Barun.
Sedamdesettrogodišnja časna sestra u Zagrebu je već nekoliko mjeseci. To je njezin najdulji posjet Hrvatskoj u posljednih 35 godina otkako je napustila svoju domovinu i “zamijenila” je novom - Demokratkom Republikom Kongo. Zemljom u kojoj svakodnevno, od svoje 39. godine, riskira život spašavajući tamošnju djecu, brinući se o žrtvama rata, točnije više ratova koji tom zemljom, nekadašnjim Zairom i Belgijskim Kongom, haraju već desetljećima.
Žrtve tuđeg rata
U Kongo su 1994. godine, za vrijeme rata u Ruandi između plemena Tutsi i Hutu, odbjegli vojnici plemena Hutu koji su sudjelovali u genocidu u Ruandi. Zahvaljujući dobrom naoružanju okupirali su sjeverni i južni dio pokrajine Kivu, područje iznimno bogato zlatom, dijamantima, coltanom, metalom koji je neophodan u proizvodnji mobitela, laptopa... Već godinama ga drže pod nadzorom - teroriziraju stanovništvo ubijaju, pljačkaju i siluju.
Zbog toga danas Kongo broji milijune žrtava, što u mrtvima, što u beskućnicima, silovanima, siročadi. Zbog toga sestra Blaženka ne može dočekati da se vrati u svoju zajednicu, gdje se osjeća potrebnom. U Zagrebu će ostati do sredine prosinca, kada odlazi u Rim na još jednu, nada se, posljednju kontrolu oka. U travnju joj je, naime, tamo transplantirana rožnica. I iako zahvalna na novom vidu, sestra Blaženka vrlo je nemirna. Nije ni sanjala da će zbog zahvata morati tako dugo izbivati iz svoje “domovine”.
No, upravo zahvaljujući operaciji, koja ju je prisilila na odlazak iz Konga, dobila je priliku prisustvovati početku humanitarne akcije “Učini čudo... i spasi dječji život! Samo jedna kuna je dovoljna za dječji obrok u DR Kongu”, koju su ovih dana zajedničkim snagama pokrenuli Papinska misijska djela i Privredna banka Zagreb.
- Ljudi nam mogu pomoći s malo novca. Kuna na dan dovoljna je da se tamo prehrani jedno dijete, a dolar je dovoljan da se prehrani obitelj - priča Blaženka dok nas polako uvodi u svoju stvarnost, dugu skoro četiri desetljeća.
- Kada nekome krenem pričati o tome što sam tamo vidjela i doživjela, bude mi neugodno. Uvijek imam osjećaj kao da mi neće povjerovati. I ja sama ponekad teško povjerujem - počinje svoju priču sestra Blaženka, priču koju priča u ime milijuna mrtvih Kongoanaca i onih živih, za čiji se život svakodnevno bori.
8 hrvatskih misionarki
- U Kongu je trenutno naša misija s četiri zajednice, koja iza sebe ima provinciju u Splitu. U našoj misijskoj postaji nas smo osam misionarki iz Hrvatske, a uz nas radi i 13 zavjetovanih sestara Kongoanki te osam pripravnica. Kroz ruke su nam prošli deseci tisuća ranjenih, bolesnih, silovanih... Izgladnjela dječica od kojih neka ne prežive, silovane djevojčice koje sa 13, 14, 15... godina postaju majke. Za sve njih pokušavamo se brinuti najbolje što znamo, djecu hranimo, bolesne liječimo, silovane ohrabrujemo kako bi vratile vjeru u sebe dok oko nas traju kaos, bezvlađe, pokolj. I to pod budnim okom velikih sila koje iz Konga žele iscrpiti sva njegova bogatstva: zlato, živu, dijamante - priča bez straha i “dlake na jeziku” ova časna sestra.
- Ja znam da svatko tko kaže istinu o onome što se tamo događa završi mrtav, ali mi ne možemo šutjeti. Ne možemo šutjeti dok se nevine kolje kako bi se ostatak svijeta bogatio. Nevjerojatno je da čovjek danas vidi dubine mora, širine oceana, visine svemirske, a na ovoj istoj maloj Zemlji ne vidi strahote koje se događaju u jednoj zemlji veličine Europe. Ili ne želi vidjeti - očajna je Barun dok donosi svoja svjedočanstva.
- Ni dana slobode taj narod nije još osjetio. I sada nam mnogi znaju reći: ‘Pa što vi očekujete da rat završi? Možda još nije ni počeo’, a već sada ima šest milijuna žrtava. Tamo je vječiti rat, okupacija, eksploatacija. A mirovne snage su tamo samo da čuvaju status quo. Svemoguće Amerika, Kina, Francuska, Italija..., svatko želi svoj dio kolača. Mirovne snage nisu u službi naroda i mira, nego samo čuvaju osjećaj rata i nesigurnosti kako bi iz naše pokrajine, Južnog Kivua izvukli što više bogatstva kojim ona obiluje. Narod proklinje Clintona i Busha, a sada polaže nade u Obamu. Čekaju da vide što će on učiniti - otkriva sestra.
Ona se sama već više puta našla u životnoj opasnosti, a njezina misija Luhwinja napadnuta je i opljačkana već osam puta. Svaki novi napad bio je strašniji od prethodnog.
Nož ispod vrata
- Budući da je naša kuća u Luhwinji bila niska prizemnica, banditima, koji su sve pustošili, nije bilo teško ući. Nakon prvog napada stavili smo željezne rešetke na prozore i željezna vrata, ali ni to ih nije zaustavilo. Nemoguće je opisati osjećaj kada stojite stisnute u kutu kuće, slušajući kako njih 50 ispred vrata, naoružani do zuba, urlaju, pucaju iz oružja i zajedničkim snagama izvlače željezo iz zida. Možete samo stajati i odbrojavati minute do njihova ulaska. A kada napokon provale - tada počinje pakao. Mlate nas, vežu, pretražuju, skidaju s nas sve što misle da bi moglo vrijediti, uzimaju sve iz kuće... Ponekad prije nego što uopće krenu na nas, prvo zaplešu od veselja, sretni jer su uspjeli napokon ući - prepričava sablasne događaje žena kojoj je u jednom od tih napada jedan od razbojnika stavio nož pod vrat nakon što je ubio čovjeka koji ih je čuvao.
- Nakon nekoliko napada poslali su nekoliko tamošnjih policajaca u mjesto da barem nekakav osjećaj sigurnosti svojim prisustvom pruže jadnim ljudima. No, 11. kolovoza 1999. godine došla je do nas informacija da se u planine dižu neke trupe. Mi smo se ponadali da je pomoć, ali prevarili smo se. Bila je to stotina napadača koji su napali sve pred sobom... Kada su upali, ubili su šefa policije koji nas je čuvao, a taj isti koji je njega ubio pištoljem mene je izvukao i krenuo na mene nožem. Stavio mi ga je pod vrat, a ja sam ga jedino mogla gledati s pijetetom, kao i vlastita brata. Nisam se bojala, jednostavno mi se smilio, a ja sam mu na francuskom - jer tamo govorimo francuski i mashi jezik - samo rekla: Brate, što to činiš?
Velike sile ne pomažu
Mislim da su ga tada razoružale moje oči, taj moj pogled pun milosti. Smilio mi se taj jadan čovjek, mlađi od mene 50 godina. Pomislila sam: čime se taj jadan momak bavi. Vidjela sam da je Kongoanac, zacijelo zarobljen, potplaćen, gladan... I tada je samo klonuo nožem i otrgnuo mi križ koji su sestre poslije našle na podu u neredu. Tada su nas, kao i mnogo puta prije, premlatili, zavezali i zarobili u jednoj sobi, ali nakon tog događaja morali smo napustiti zajednicu. Zaključili smo da je naša prisutnost postala preriskantna za narod - prepričava Blaženka, koja je potom čak šest i pol godina živjela u gradu Bukavu, gdje su nju i njezine sestre primili tamošnji isusovci.
U misiju Luhwinja, koja se nalazi u brdima, na dvije tisuće metara nadmorske visine, stotinjak kilometara južno od grada Bukavu, vratila se prije dvije godine.
- Vratile smo se kada su se velike sile ponovno vratile na to područje iskorištavati pokrajinu pa su protjerali Ruanđane. Ali, oni su uvijek blizu, u obližnjim šumama i brdima. I čim se sile ponovno maknu, oni će se vratiti i mi ćemo opet biti u rukama koljača. Jadnih Ruanđana koji su i sami žrtve, žrtve velikih sila, samo pijuni u tuđoj igri - svjedoči žena koja, usprkos mučnim događajima, ne može dočekati povratak u Kongo.
Zemlju, koja ju je, kaže, naučila mnogim stvarima i koja bi ostatak svijeta, tvrdi, mnogočemu mogla naučiti. Važnosti obitelji, međuljudskih odnosa, zahvalnosti i ljubavi. Tamošnje ljude voli svim srcem, a u siročad koju odgaja polaže nadu za bolju budućnost.
- Živimo u nadi. Spasit će nas naša djeca. Nikakvo zlo ne može biti konačno, Božja ljubav i pravda moraju pobjediti - kaže.
A do kada namjerava ostati u Kongu, pitamo, a sestra Blaženka odgovara:
- Čovjek umire tamo gdje živi. Ja sam Kongo izabrala za svoj životni put i nemam namjeru napustiti ga.
HUMANITARNA AKCIJA
Jedna kuna dnevno za dječji obrok u Kongu
Samo jedna kuna dnevno dovoljna je za dječji obrok u Kongu - poruka je i dio naziva zajedničke humanitarne akcije Papinskih misijskih djela i Privredne banke Zagreb koju su prošli tjedan na Kaptolu predstavili predsjednik Uprave PBZ-a Božo Prka, ravnatelj Papinskih misijskih djela u RH Milan Špehar i sestra Blaženka Barun. Cilj te humanitarne akcije, punim imenom “Učini čudo.... i spasi dječji život! Samo jedna kuna je dovoljna za dječji obrok u DR Kongu”, prikupljanje je sredstava za pomoć djeci u Centru za neuhranjenu djecu pri Općoj bolnici Ifendula Luhwinja i centrima za terapeutsku prehranu u sklopu Caritasa Nadbiskupije Bukavu u Demokratskoj Republici Kongo.
Početak akcije, čiji je moto “Širimo dobrotu”, obilježen je donacijom PBZ-a u iznosu od 100.000 kuna, no ta će banka nastaviti prikupljati sredstva preko svoje poslovne mreže. U 50 najvećih poslovnica postavit će kasice za priloge i letke s uplatnicama. Nada je da će se u Hrvatskoj naći dovoljan broj ljudi koji će godišnje uplaćivati 50 kuna i tako još dugo tu akciju držati na životu.
- U svijetu traje kriza, kako ekonomska, tako i ona međuljudskih odnosa. Najveća mrlja današnjeg čovječanstva je činjenica da na svijetu postoje djeca koja umiru od gladi. Kada se jedna država više ne može brinuti o svojoj djeci, tada je ta odgovornost na nama. Niti jedan doprinos neće biti zanemaren, pa čak ni onaj od jedne kune - rekao je Božo Prka.
Broj žiroračuna je
2340009-1110404134, poziv na broj 1010
(pomoć za djecu u Kongu).
