Od OZIR-a u staroj državi do ZIP-a danas Ivo Špigel, suosnivač i suvlasnik Perpetuuma, jedne od najdugotrajnijih i najžilavijih informatičkih tvrtki u državi uporno promiče razvoj poslovne klime u Hrvatskoj.
OZIR (Organizacija za znanstveno istraživački rad mladih) mu je pružio prvu priliku da se još u bivšoj državi, kao FER-ovac, nakon povratka iz SAD-a, bavi umjetnom inteligencijom i da vodi tim mladih istraživača. Tu je, kaže, napravio i svoje prve menadžerske korake. U OZIR-u se povezao i s Nikolom Dujmovićem (danas suvlasnikom SPAN-a) s kojim je kasnije, zajedno sa Stjepkom Vargom, osnovao Perpetuum, koji je vrlo brzo postavio kao jednu od internetski najživahnijih kompanija u državi.
Osnovni posao nije im međutim bio internet, nego prodaja i prilagodba licenciranog softvera, gdje su, kaže, pronašli najveću rupu u ponudi na tada siromašnom domaćem tržištu. Perpetuum je preživio sve do danas, ali Ivo Špigel u javnosti je prepoznat kao autor i aktivist i vjerojatno najaktivniji pozadinski motor prvog domaćeg poduzetničkog inkubatora. Razgovarali smo na terasi kafea Dvorište, popularnog okupljališta zagrebačke startup-zajednice.
Perpetuum je jedna od rijetkih kompanija koja je na sceni od samog početka, a da u međuvremenu nije narasla u veliku tvrtku, ali živi relativno stabilno...
- Možda nije to bila naša namjera, ali tako se dogodilo. Ne bih rekao da smo jedini, ima još takvih tvrtki, ali nisam nezadovoljan. Nije da mi nikada nismo imali ambicije i da ne bismo voljeli da smo u nekim trenucima rasli brže, ali tvrtka solidno posluje, raste, imamo 35 zaposlenih, tražimo nove ljude i nikada nismo bili bez posla. Kasnimo u izlasku izvan granica, ali i tu bi se stvari mogle relativno skoro mijenjati. Prvi koraci su napravljeni. Dosad smo imali pune ruke posla i ovdje. Radimo sa Saborom, Atlanticom, PBZ-om, s nekoliko državnih agencija... Imamo puno posla i u privatnom i u javnom sektoru.
Kako danas posluje Perpetuum?
- Stalna je borba za nove suradnike. Uz standardne usluge, počeli smo raditi vlastite proizvode. Upravo danas (prošli četvrtak) izašao nam je modul za Magento (i ne to nije HT-ova Magenta, nego Magento, softverski proizvod za e-trgovanje). Nastavljamo razvoj različitih modula i ekstenzija za Magento, Drupal i druge softverske platforme. Nešto od toga bit će besplatno, neke ćemo odmah prodavati. Imamo i veći razvojni projekt, pod imenom Pontibus, koji razvijamo uz poticaja HAMAG-a i sada je to, nakon godinu i pol dana, pri kraju. Tu su očekivanja velika. Riječ je o platformi koja omogućuje komunikaciju više različitih aplikacija i servisa. Kad zaživi, trebao bi tvrtkama uštedjeti novac koji danas plaćaju programerima da bi im oni omogućili softversku komunikaciju. Trebat će vremena da projekt zaživi, ali reakcije su pozitivne.
Bili ste uvijek glasan kritičar države. Je li to ikada zasmetalo poslovanju Perpetuuma s državnim institucijama?
- Koliko ja znam, nije. Zapravo dosta smo radili s državom i nisam čuo da smo izgubili neki posao zbog moje sklonosti kritici. Činjenica je da nismo nikada bili bliski nijednoj političkoj opciji ili stranci, nismo imali svoje ljude po ministarstvima. Radimo kontinuirano. Radili smo, primjerice, za Ured predsjednika u vrijeme Franje Tuđmana, pa za Mesića i nastavili raditi s Josipovićem. U javnom sektoru imamo niz klijenata s kojima dobro surađujemo. Možda bih, da je situacija drukčija, bio ponekad još kritičniji, ali ta moja kritika nikad nije bila uperena protiv neke stranke, nego uvijek protiv pogrešaka u sustavu. I moj dragi prijatelj Saša Cvetojević vrlo je kritičan i jednako toliko uspješan.
Znali su vas predstavljati kao ljevičara, s te pozicije ste često i nastupali, no može li vlasnik kompanije uistinu biti tradicionalni ljevičar?
- Moja kritika problema u državi nikad nije bila s lijevih pozicija. Ionako mislim da je ta klasifikacija prilično upitna, ti pojmovi su dosta ishlapjeli. Danas se kruta desnica povezuje sa zelenima, Trump se zalaže za protekcionizam, koji je jedan od tradicionalnih elemenata lijeve politike... Uostalom, pogledajmo što se kod nas događa. Desni dio političkog spektra tvrdi da kod nas vlada komunizam, oni s ljevice sve ostale smatraju “poludjelim neoliberalima”.
Informatički tehnološki sektor je danas vjerojatno najpropulzivnija grana biznisa. Zašto onda nema dovoljno ljudi koji žele raditi u tom sektoru?
- Kompanije se brzo i snažno razvijaju. Ne samo kod nas, svagdje. Globalne korporacije svuda traže ljude. Na FER-ovu Job Fairu svoje su štandove imali Google, Microsoft, Palantir, Amazon i razne kompanije od kojih neke ovdje uopće nemaju svoje urede ili predstavništva, ali traže ljude. One odmah u startu konkuriraju domaćim poslodavcima. Globalni je pritisak.
IT stručnjaci su jedna od rijetkih struka čiji diplomanti kada se isele iz Hrvatske ni u samom početku ne žive lošije...
- Ne bih rekao da svi koji su otišli žive bolje nego što bi živjeli da su ostali ovdje, ali da, u pravilu ne žive lošije, a dosta ih živi bolje. U snažnom je porastu međutim freelancing, gomila ljudi danas svuda u svijetu, pa i u Hrvatskoj, sjedeći kod kuće radi za naručitelje iz cijelog svijeta. Ljudi su to prepoznali kao dobru mogućnost. Gotovo da i nema domaće kompanije iz koje netko nije otišao da bi se okušao sam na slobodnom tržištu. I nama se to u nekoliko navrata dogodilo. To je naprosto tako.
Često se može čuti da su diplomanti FER-a zapravo preobrazovani za većinu poslova koji im se nude, dok nedostaje strukovnih škola iz kojih bi dolazili programeri...
- Teško je generalizirati.FER, PMF, TVZ, FOI, Algebra... svi oni rade vrlo solidne inženjere, koji studij završavaju s kvalitetnim obrazovanjem. Rekao bih da je to ok. Nije genijalno, ali je solidno. Problem je što je nama općenito gledajući sveučilište u lošem stanju. Nema novih, budućnosti orijentiranih razvojnih projekata. Ukupno gledajući, naš obrazovni sustav izbacuje premalo stručnjaka za ovaj tempo rasta industrije. To je međutim problem s našim cijelim obrazovnim sustavom, ne samo s IT sektorom. Obrazovanje se ne mijenja u skladu s potrebama. Mislim da je tu jedan od najvećih problema zaostajanje u internacionalizaciji. Na našim fakultetima nema stranih studenata. To znači da naše kompanije, ako ne uspiju dovući nekoga izvana, što je, znamo, teško, zapošljavaju domaće ljude, što nije loše, ali zaustavlja protok ideja. Kada su timovi sastavljeni od ljudi koji stižu iz različitih kultura i iz različitih, a kvalitetnih, obrazovnih sustava, stvara se radno okruženje koje je izrazito poticajno. Kada se to dogodi, cijela kompanija odjednom razmišlja na globalnoj razini. Mi stalno govorimo o odljevu mozgova, jer ljudi odlaze iz Hrvatske. Oni odlaze odasvud.
Idu tamo gdje misle da će dobiti bolju priliku...
- Čak i ne samo to. Ljudi iz svih država idu nekamo drugamo. Iz Indije idu u Ameriku, iz Amerike u Francusku, Iz Francuske u Njemačku, iz Njemačke u Britaniju... riječ je o stalnom protoku ljudi. Naš problem je to što od svih tih ljudi koji kruže svijetom bez predrasuda gotovo nitko ne dolazi u Hrvatsku.
Zašto ne dolaze?
- Jedan od glavnih tokova tog globalnog kretanja jest odlazak u drugu zemlju na studij. Silicijska dolina je jaka prvenstveno zbog Stanforda, na kojemu studira veliki broj stranih studenata. To vrijedi za bostonski MIT, za London Business School ili London school of Economics. Svaki sveučilišni centar danas nastoji privući što je moguće više stranih studenata. Vrlo često se dogodi da studenti, kada već negdje studiraju, ostanu tamo i raditi. Osnivaju svoje tvrtke ili se zapošljavaju u domaćim tvrtkama i onda dolazi do raznolikosti sredina, kozmopolitskih u odnosu na druge. Stvara se različitost razmišljanja koja je poticajna za sve kreativne industrije. Kod nas taj miks ne postoji još od ranih devedesetih, kada je postojala izolacija “nas” u odnosu na “cijeli svijet”. Od tada do danas ideje o kojima svijet raspravlja ostale su mimo domaćih tokova razgovora i društvenih tema. Mi se bavimo nečim drugim.
Češka, koja je bila izrazito zatvoreno društvo do pada sovjetskog bloka, danas je jedna od najotvorenijih zemalja na svijetu...
- Mi smo se od devedesetih nadalje zatvorili više nego što smo bili zatvoreni prije. Tu mislim na intelektualno zatvaranje, turisti dolaze i dalje. I tu nije najveći problem u našoj poreznoj ili ekonomskoj politici, nego u intelektualnom zatvaranju u provinciju. Sreća IT industrije je da je ona sama po sebi globalizirana. Kad se čovjek bavi startupima, kada razvija neku tvrtku, bavi se softverom, sve manje je zatvoren samo u jednu sredinu.
Zašto te prednosti ne koristi domaća industrija hrane, gdje također imamo potencijal da budemo jaki. Ta je industrije također vrlo globalizirana....
- Tu je već problem naše ekonomije općenito, a ona je, to znamo, loše vođena. Naše kompanije, bilo iz kojeg sektora, ako i izvoze na globalni tržište, manji dio njihovih vlastitih ljudi participira u tom segmentu posla. Kada je riječ o nekom malom startupu, koji nema više od deset ljudi, tada svi oni moraju sudjelovati u tom stvaranju poveznica. Oni moraju putovati po konferencijama, nalaziti se s investitorima... Te su kompanije od početka snažnije uključene u globalni sustav od naših tradicionalnih proizvodnih tvrtki. IT svijet je danas vjerojatno od svih najviše međusobno povezan.
Suosnivač ste Zagrebačkog inkubatora poduzetništva (ZIP). Kako je došlo do te ideje da pomažete svojim potencijalnim budućim konkurentima?
- Nitko od nas četvorice suosnivača nije razmišljao da na ZIP-u ostvarimo neku zaradu.Jednostavno nam je smetalo da u Hrvatskoj ne postoje neka mjesta, koja su drugdje uobičajena, kojima se poduzetnici u svojem startu mogu obratiti za stručnu, a ponekad i za financijsku pomoć. Slično je uostalom započeo i Perpetuum, još u bivšoj državi, kada smo zaključili da se u Hrvatskoj ne može kupiti licencirani softver. Uzeli smo si u zadatak da to omogućimo. To je bio naš početak. Na jednak način nas četvorica smo 2012. zaključili da u Hrvatskoj ne postoji nikakva podrška za startupe, da nemaju prostor, da im je teško doći do inicijalnih financija, da nemaju pravnu podršku, da nedostaju mentori... Odlučili smo pokušati nešto napraviti. Nama je prva ideja bila da izlobiramo kod vlade da se napravi nacionalni program za podršku startupima. Zašto? Pa zato što takav program ima svaka civilizirana država na svijetu. Uglavnom, taj naš pokušaj pokazao se neuspješnim. Nismo naišli na razumijevanje, ali u Ministarstvu znanosti gdje je Jovanović bio ministar, Saša Zelenika njegov pomoćnik, a Marija Lugarić državna tajnica, odlučili su nam pomoći i dali su nam prvi prostor za rad. To je bilo daleko ispod razine koju smo mi željeli, ali ipak nije da su nas potpuno ignorirali. Kroz sljedećih par mjeseci iskristaliziralo se da umjesto državnog nacionalnog programa mi moramo nešto napraviti sami. Pronašli smo mentore, pokrenuli ZIP i počeli smo raditi s timovima.
To nisu nužno uvijek bili informatičko-tehnološki startupi, tu je bilo i drugih biznisa?
- Bilo je, iako su većinom svoj razvoj ipak temeljili na nekoj aplikaciji, ili nekoj drugoj, sličnoj visokotehnološkoj pozadini. Prvi bum bio je kad smo uspjeli iz San Francisca dovući Davea McClurea, osnivača akceleratora 500 startups, kao veliko ime scene. To što je došao s cijelim svojim timom, pomoglo nam je da nas prepoznaju i da zajednica zaključi kako taj naš projekt ima neko šire značenje. Odmah nas je primio Ivo Josipović, odmah smo postali važniji, respektabilniji. Danas, nakon pet godina, više nismo jedini, inkubatora ima više, i to je super. To nam doduše jest konkurencija, jer i mi bismo, kao i svi drugi, u ZIP-u htjeli imati najbolje od svih startupa, ali nitko od nas od toga ne zarađuje, tako da je riječ o dobroj, poticajnoj konkurenciji. Scena je drastično drukčija od tadašnje, a mi imamo to zadovoljstvo da možemo reći kako smo bili prvi i uvelike pridonijeli razvoju startup ekosustava u Hrvatskoj.
Koliko ZIP pomaže ljudima da se odmah u početku internacionalno povežu?
- Mislim da je ta pomoć velika. Mi smo već 2012. uz pomoć britanskog veleposlanstva organizirali odlazak delegacije naših startupa u London. Tada su s nama išli, primjerice, Mate Rimac, Damir Sabol, Hrvoje Prpić sa svojim Trilleniumom, Bojan Pečnik s Hipersferom... bilo je tu jedanaest-dvanaest timova koji su se tamo susreli s velikim igračima.
U kojoj mjeri inkubatori pomažu u stvaranju kulture da s poslovnim projektom u pokušaju nije sramotno doživjeti neuspjeh?
- Ne samo kod nas, to je europski problem. U nekim državama stečaj povlači još ozbiljnije posljedice za pokretača biznisa nego u Hrvatskoj. Nismo mi tu najgori. Mi zato ne govorimo o propasti nego o poslovnom neuspjehu i o za nove tehnologije zapravo tipičnom ciklusu pokušaja i promašaja, prije nego što se uspije. Na razini globalnog startup-ekosustava već postoji razumijevanje da neuspjeh nije nužno i propast. Ali ne može se preko noći promijeniti duboko ukorijenjeni način razmišljanja. Jednako tako znali su me pitati mislim li ja doista da će startupi promijeniti Hrvatsku. Naravno da ne postoji ta jedna stvar koja će promijeniti ili spasiti Hrvatsku. Nama nije cilj spašavanje Hrvatske, nego da pomognemo onima koji žele da im se pomogne i koji su najbolji.
Kad već spominjemo ”spašavanje Hrvatske”. Je li percepcija o tome koliko je nama ovdje grozno pretjerana?
- Naravno da ovdje nije grozno. Živi se relativno pristojno, ne samo ako se krenemo uspoređivati sa zemljama poput Paragvaja, što je nedavno napravio Bugov i Mrežin autor Oleg Maštruko, nego i s nekim od statistički boljih zemalja iz tranzicijske Europe. Činjenica je da mi stagniramo i da ne trebamo time biti zadovoljni.
Kakvi su odnosi unutar naše IT industrije?
- Zapravo dobri. Sektor raste ozbiljno, a sigurno bi rastao bolje da nema tog ljudskog ograničenja i da svi mogu zaposliti onoliko ljudi koliko im treba. Da ih mogu dovesti odasvud. Liberalizacija uvoza radne snage tu bi sigurno pomogla. Estonija je primjerice svoj problem nedostatka kadrova, a oni imaju nekoliko vrlo ozbiljnih informatičkih kompanija, riješila otvaranjem inozemnih ekspozitura. Ljudi kod kojih sam nedavno bio u Tallinnu otvorili su svoj ured u Lisabonu. Tamo su zaposlili pedeset ljudi, Portugalaca, naravno, jer nisu mogli te ljude pronaći u Estoniji. Njihova je politika useljavanja jednostavnija od naše i oni su otvoreni prema useljavanju, pogotovo ako netko, primjerice iz Indije, želi otvoriti tvrtku u Estoniji. Njega će dočekati s gomilom poticaja. S druge strane, kod nas teško da postoji nezaposleni informatičar. Mobilnost ljudi problem je u cijeloj EU. Našim tvrtkama danas je teško dovesti Irce u Zagreb. A otkad smo mi u EU, gotovo je nemoguće čak i privremeno dovesti nekoga iz Sarajeva ili Beograda, čak i iz podružnica vlastitih tvrtki u tim gradovima.
Otkad smo u EU, našim je ljudima olakšan odlazak na druga europska tržišta rada, ali mi baš nismo napravili puno da olakšamo dolazak u Hrvatsku...
- Govorimo li o ljudima to je točno, ali značajno smo olakšali prikupljanje kapitala. Naše tvrtke, pa i ZIP, danas bez problema, ako imaju dobar projekt, s njim konkuriraju na svim europskim crowdfunding platformama. Da nismo u EU, to ne bismo mogli. Mislim da je naš problem i dalje što nijednu našu političku garnituru biznis kao takav zapravo uopće ne zanima. Kada govorimo o IT sektoru, gotovo sve druge države u EU imaju neke svoje urede za pomoć industriji, guraju startupe, London ima svoj program “Tech City” kroz koji na sve moguće načine podržava i privlači tehnološke kompanije, od širenja digitalne infrastrukture do različitih sustava poticaja i poreznih olakšica kako bi omogućio da se pretvori u tehnološko središte. Oni aktivno i intenzivno rade na tome bez obzira na to tko je trenutačno premijer ili gradonačelnik Londona.