Revizija je završena i objavljena. Kao provjerene činjenice sada ostaju (citiram PwC-ovo revizorsko izvješće): 2,9 milijardi kuna neiskazanih obaveza po kreditima, 2,2 milijarde kuna ranije neprikazanih operativnih i financijskih troškova, 2,1 milijarda kuna prepravka na stavci novac i novčani ekvivalenti, milijardu kuna kredita krivo klasificiranog kao kapitalne rezerve, 21,7 milijardi kuna umanjenja kapitala kroz razne ispravke i operativni rezultat. U ovom trenutku gubitak Agrokor Grupe iznad vrijednosti kapitala jest 14 milijardi kuna. Iako su izvještaji pripremljeni po načelu neograničenosti poslovanja, što podrazumijeva da se ne računa sa stečajem, jedini način da Grupa nastavi poslovati jest kroz sklapanje nagodbe.
PwC je kao ovlašteni revizor pismom obavijestio Izvanrednu upravu o računovodstvenim nepravilnostima uočenim tijekom revizije, koje mogu ukazivati na potencijalne protuzakonite radnje. Kao što je navedeno u revizorskom izvješću, te nepravilnosti uključuju: “Prikrivanje primljenih pozajmica/kredita, prikrivanje troškova poslovanja i troškova kamata koji su prikazani kao potraživanja prema vlasniku, nepravilna klasifikacija imovine i rezervi, nepravilno prikazivanje pozajmica kao vlasničkog kapitala, nepravilno prikazivanje danih pozajmica kao novca i novčanih ekvivalenata”. Izvanredna uprava u ponedjeljak je objavila da je angažirala “respektabilnu međunarodnu tvrtku” specijaliziranu za forenziku koja će istražiti utvrđene nepravilnosti. Izvanredni povjerenik je “poduzeo korake predviđene zakonom”. Točka.
Sve što će se dogoditi nakon ove, za cijelu hrvatsku ekonomiju silom prilika prijelomne točke, mora biti u službi budućnosti Agrokora i Agrokorovih kompanija, a onda opet i hrvatske ekonomije u cijelosti, jer budući potezi regulatora morali bi biti usmjereni protiv mogućnosti da se ponovi krah ovakvih razmjera. Hrvatska je za to premala.
To prije svega znači da Ante Ramljak kao Vladin izvanredni povjerenik u Agrokoru sa svojim timom koji je sam izabrao, uglavnom među svojim bivšim, provjerenim, suradnicima, mora izvagati sposobnost preživljavanja svake pojedinačne kompanije u koncernu, mora pokušati pronaći način za preživljavanje onih koje se danas čine najugroženijima ili zauvijek zatvoriti one koje su toliko uništene da se više ne mogu oporaviti.
Da bi to uspio Ramljak ne smije ostati sam. Lex Agrokor njemu i njegovom timu doduše daje ogromne ovlasti za sanaciju posljedica prošlosti, ali da bi Agrokorove tvrtke pronašle vlasnika ili vlasnike koji će ih voditi u budućnosti, potrebno je temeljito rekonstruirati poslovne uvjete u državi. To može učiniti samo Vlada, prijedlozima izmjene zakona, a često i uvođenjem potpuno nove zakonske regulative, kao i Sabor koji tu regulativu mora odobriti da bi zaživjela. Sabor, kao najviše zakonodavno tijelo u državi, pritom bi trebao imati aktivnu ulogu i u kreiranju novih zakona i novog poslovnog okruženja u državi. Za razliku od svih dosadašnjih rasprava o nužnosti “strukturnih reformi”, sada imaju jasan, svima razumljiv, ali i hitan zadatak: spasiti državu iz sustava koji je omogućio rast bolesnog koncerna. Za loš sustav u državi ne možemo kriviti Todorića, sabornicu možemo. Todorić se u sustavu koji je postavila politika pokazao samo kao njegov sve donedavno najučinkovitiji korisnik.
Na Ramljaku je sada da, zajedno s vijećem Agrokorovih vjerovnika, koje bi za mjesec dana trebalo izgubiti atribut privremenosti, do detalja razradi plan buduće nagodbe koja bi, prema najavama, javnosti trebala biti predstavljena najkasnije početkom veljače. Nakon tog temeljnog posla slijedi razrada budućih scenarija. Ovisno o uspjehu nagodbe, Agrokor može završiti u stečaju, pretvoriti se u veliki vjerovnički d.d., u kojem slučaju bi današnji vjerovnici postali vlasnici udjela razmjernih svojim, u svakom slučaju umanjenim, potraživanjima, ili rasformiran, ali i očišćen od operativnih balasta, otići na bubanj radi namire dugova.
Prvi scenarij, stečaj Agrokora, najmanje je vjerojatan, ali mogao bi se dogoditi u slučaju da se tijekom pregovora o nagodbi dovede u sumnju predujam povrata dugova koji je već isplaćen dobavljačima. Stečaj Agrokora, dogodi li se, bio bi ujedno i stečaj Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, što bi vjerojatno označilo i stečaj politike Vlade koja je taj zakon progurala kroz sabornicu. Vlada je dosad preživjela više teških udaraca, ovaj bi se mogao pokazati kao terminalan.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
