Čateks je kroz svoju dugogodišnju povijest prošao razne turbulencije. Prema riječima njezina predsjednika Uprave Davora Sabolića, uspjela je opstati jer nije dopušteno cjepkanje tvrtke. Tako je sačuvana zaokružena cjelina, a krizu su prepoznali kao priliku. U tome je i osnovna razlika u odnosu na MTČ, kojem su se upravo takvi procesi dogodili. Čateks je u većinskom vlasništvu zaposlenika te ima dva malo veća vanjska dioničara. Jedan je s oko 18 posto udjela Predionica Litija, koja je dobavljač sirovine, dok 17 posto udjela ima tvrtka V projekt, kojoj je vlasnik Varteks s kojim Čateks ima suradnju u prodaji.
Davor Sabolić radi u Čateksu od 2003. godine i prošao je niz stepenica. Od pripravnika, preko plana analize, financija do direktora kontrolinga. Kada je tadašnji predsjednik Uprave obolio, bio je kratko vrijeme prokurist i izvršni direktor Čateksa. Predsjednik Uprave postao je potkraj 2012. Krajem prošle godine dobio je povjerenje Nadzornog odbora za drugi mandat na čelu ove tvrtke.
Kakvu suradnju imate s V projektom, odnosno Varteksom?
- S njima surađujemo u dva konkretna projekta. Jedan je opremanje policije, a u drugom su oni naši podizvođači u opremanju vojske. Mi smo član zajednice ponuditelja koju čine tvrtke Kroko, Odjeća, Šešir i Uriho. Imamo niz podizvođača: Hemco, Varteks PRO, Konfeks, Krojostil i Štefičar.
Kako ste poslovali prošle godine? Kakvi su rezultati?
- S obzirom na situaciju na tržištu, prošla godina je bila relativno dobra. Nastavili smo pozitivno poslovati, kao i 2015. godine koja je bila jako dobra po više faktora. Prije 2015. smo više godina poslovali s gubitkom.
Prije 2015. loše ste poslovali zbog krize ili zbog čega drugoga?
- Kriza i recesija se nisu odmah osjetile u tekstilnoj industriji. Bolje reći, mi u Čateksu nismo je odmah osjetili. Počeli smo je osjećati 2012., što je bilo vrlo čudno. Ali, bio je to vrlo jak udar. U svim programima, kod svih kupaca i na svim tržištima imali smo pad od najmanje 30 posto. To nas je gotovo dotuklo.
Kako ste odgovorili i na koji način ste se izvukli?
- Mi smo već 2013. započeli program operativnog restrukturiranja i riješili se svega onog što nije bilo dobro. U krizi treba prepoznati priliku i početi raditi drukčije. Kada vidite da ne ide, onda imate alibi za popravljanje stvari. Rezultat se pokazao već 2015. i nastavili smo rasti. Tako da od tada normalno poslujemo. Valja napomenuti, nismo se bavili samo rashodovnom stranom nego smo se rastrčali po svijetu i tražili nove poslove. Zacrtali smo ciljeve i napravili strategiju u kojem smjeru želimo ići i razvijati se.
Koji je to smjer?
- To je svakako proizvodnja i prodaja materijala za specijalne namjene. Konkretno, u vojnom sektoru. Tu smo vidjeli prigodu i to ne samo na našem tržištu nego na europskom i svjetskom. Naime, u Europi nema dovoljan broj proizvođača kvalitetnih materijala. Vojno opremanje mora biti domicilno ili pak iz bližeg susjedstva. To je razumljivo jer u slučaju krize nemate vremena čekati da vam netko dopremi odnekud materijale te vrste. Mi smo prepoznati kao tvrtka koja je fleksibilna i koja brzo može proizvesti i napraviti isporuku. S druge strane, mi ne napadamo neke ogromne poslove. Realni smo i natječemo se za poslove srednje veličine, kako ne bismo imali problema s isporukom. I, što je važno, ne bavimo se jeftinim artiklima. Interesira nas samo top kvaliteta.
Možete li to pojasniti?
- Ono što mi proizvodimo u najvišem je kvalitetnom razredu. U segmentu u kojem smo mi još samo nekoliko europskih tvrtki može proizvesti materijale takve kvalitete. Možda smo mi čak i konkurentniji jer smo na posljednja dva tendera bili najbolji.
Koje ste poslove dobili?
- Potpisali smo četverogodišnji ugovor za Litvansku vojsku. Konkretno, riječ je o proizvodnji 500 tisuća metara tkanine u vrijednosti od 30 milijuna kuna. To je svakako veliki uspjeh jer se rijetko tko može pohvaliti takvim ugovorom u inozemstvu. Natječaj je trajao od jeseni prošle godine, a ugovor smo potpisali prije desetak dana. Prethodne pripreme trajale su godinu dana. Natjecali su se svi u svijetu koji mogu raditi taj posao.
Koji je drugi posao?
- Radi se doduše o manjem poslu, ali je vrlo značajan. Naime, prije dvije godine smo ušli u Kuvajt i opskrbljujemo njihove specijalne postrojbe. Dobili smo ga u svjetskoj konkurenciji i u konkurenciji ostalih bliskoistočnih proizvođača koji imaju značajnu proizvodnju tekstila. Na ta tržišta je inače vrlo teško ući, ali smo mi uspjeli. Započeli smo opremati i Kuvajtsku nacionalnu gardu. Prihvatili su našu inovaciju.
Vi ste i prije opremali pojedine vojske? Što je s tim poslom i ima li izgleda za nove poslove?
- Opremali smo unatrag petnaestak godina Mađarsku vojsku. U posljednje tri godine došlo je do zastoja jer se premišljaju oko redizajna. Trenutačno pregovaramo s nizom zemalja o sličnim poslovima. Neki od njih su u završnoj fazi, neki su u tijeku. Tako da se nadamo i novim poslovima. Inače, mi ciljano posjećujemo sve najznačajnije sajmove vojne opreme. Nudimo svoja rješenja.
Koja su to vaša specifična rješenja?
- Radi se o tkaninama koje imaju specijalna svojstva i po izdržljivosti, čvrstoći, otpornosti na habanje… Mi smo najviše prepoznali svoju tržišnu prednost i pronašli svoju tržišnu nišu u razvoju šara. Shvatili smo da na tržištu ima mali broj kvalitetnih šara.
Koja je funkcija šare?
- Prvo i osnovno njezina je funkcija kamuflaža. Naš mladi dizajner je jednom svojom idejom shvatio da sve šare imaju iste osnovne oblike. Prije desetak godina zahvaljujući napretku novih tehnologija testirali smo šare. Naš dizajner je napravio jedinstveno rješenje zahvaljujući trokutima. Nakon testiranja dobili smo šaru koja je odlična i na blizinu i na daljinu. Do tada su šare funkcionirale samo na blizinu, jer se na daljinu vidjela silueta. Nije bilo razdvojenog mikro i makro uzorka. Naša šara ima zebrastu strukturu. Kad se udaljite, onda razbija konture i vi tu osobu ne vidite.
Igrali smo se svjetlom i sjenom. Sada su svi shvatili da se ratovi ne vode samo danju. A da bi bili nevidljivi noću, kombinacijom boja mi smo i to postigli. Imamo komoru preko koje to našim potencijalnim partnerima i pokazujemo. Takve šare nema nitko. Mi smo izašli s nečim novim na osnovi naše ideje. Do tada su se proizvođači uglavnom bavili kopiranjem i usavršavanjem postojećih rješenja.
Koliko Čateks uprihodi godišnje?
- Uprihodimo oko 90 milijuna kuna godišnje. U narednih pet godina planiramo prijeći prihod od 120 milijuna kuna.
Imate li za to dovoljno kapaciteta?
- Upravo zbog naših planova slijedi nam modernizacija pogona u dijelu proizvodnje specijalnih materijala. Investirat ćemo u narednih pet godina između četiri i pet milijuna eura u najmoderniju opremu. Čekali smo ugovore da bismo započeli ulaganje.
Jeste li investirali u posljednje vrijeme?
- Naravno, imali smo značajne investicije u druga dva naša pogona. Čateks ima tri pogona. Naša tradicija je kućanski tekstil. Svi su nam govorili da proizvodnja takvih materijala ne može biti održiva zbog velike konkurencije ponajviše iz Turske, Indije, Pakistana…
Koliko vam kućanski tekstil sudjeluje u prihodima?
- Pet do šest posto. Nemojte misliti da je to malo. Radi se o pet milijuna kuna prihoda, i to sve iz izvoza. Radi se o tkaninama koje imaju svoju cijenu i svog kupca. Takvih kupaca nema baš puno u Hrvatskoj. Hrvatska je mala i loše su razvijeni kanali distribucije do krajnjeg kupca. Pogotovo za tekstilce. Male su narudžbe. Imamo nekoliko partnera u Njemačkoj. Naš njemački partneri povuku veliku količinu naših proizvoda.
Dakle, na koji način je Čateks ustrojen?
- Ima proizvodnju tkanina, zatim proizvodnju prevučenih materijala u kojoj imamo dva programa. Jedan je medicinski, za proizvodnju zaštitne navlake za madrace u bolnicama. To nam je vrlo jak izvozni proizvod, a drugi je kišni program, kišne jakne, odijela, kabanice, i to izvozimo za oko 20 milijuna kuna. Treći je program ovaj specijalne namjene.
Možete li ocijeniti sadašnje stanje u tekstilnoj industriji? Svi znamo da nije baš dobro.
- Meni je jako teško govoriti o toj temi jer se Čateks značajno razlikuje od ostalih. Čateks je svrstan u C13 grupaciju i naša je primarna proizvodnja tekstila, a kada se govori o tekstilnoj industriji, onda se često misli na C14 grupaciju, odnosno na konfekciju ili izradu odjevnih predmeta.
Zašto ste vi opstali, a neki drugi nisu?
- Dvije trećine naših pogona su kapitalno intenzivna proizvodnja, odnosno proizvodnja materijala. To znači da je manji udjel ruku, a veći kapitala odnosno opreme. S druge strane kod odjevne industrije radi se o radno intenzivnoj djelatnosti gdje najveći udjel imaju ruke, odnosno, rad.
Koji je najveći problem tekstilne industrije što se tiče konkurentnosti?
- Osnovni je problem to što je naše okruženje u troškovima proizvodnje puno povoljnije od nas. Ne treba daleko otići da bi se to potvrdilo. Tu je Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija, Rumunjska, Bugarska. Te zemlje imaju jako niske plaće radnika. To se jako osjeti u radno intenzivnoj djelatnosti kakva je, recimo, proizvodnja odjevnih predmeta.
Pa nisu plaće ni u našoj tekstilnoj industriji velike?
- Slažem se da je to tako. Nisam ja ni rekao da su kod nas visoke plaće, ali u tim zemljama su višestruko niže. Kod nas je trenutačno minimalna plaća 3276 kuna. S davanjima to dođe na oko 500 eura. U našem okruženju je dvostruko niža. Ako su, recimo, šivačice iste ili slične produktivnosti, a sigurno su tu negdje, onda se stranci odlučuju gdje ima je trošak rada manji. Veliki sustavi zbog toga kod nas ne mogu opstati jer zbog cijene rada ne mogu biti konkurentni okruženju.
Što još utječe na lošu konkurentnost domaćih tekstilaca?
- Mi nemamo brendove. Naši brendovi u tekstilnoj industriji su propali. Zato se u najvećem dijelu tekstilna industrija svela na lohn-poslove gdje se radi za nekog. Radi se, istina, o vrlo jakim brendovima, i to je dobro zbog sigurnosti narudžbi i naplate. Međutim, pitanje je po kojoj cijeni radite za njega jer on na sličan način posluje i u našem susjedstvu. Vjerujte, ne plaća on usluge naših tekstilaca više nego druge.
Što je razlog propasti MTČ-a?
- To je malo duža priča. Pad MTČ-a krenuo je negdje 1995.godine, kad su ga rascjepkali na desetak dijelova. Da je ostao cjelovit, proizvodio bi i danas. Naravno, ako bi ga vodili pametni ljudi. Ista stvar se mogla dogoditi i Čateksu jer su našu tvrtku htjeli razdvojiti na tri tvrtke. Znači, da svaki naš pogon bude zaseban.
Zbog čega bi to bilo loše?
- Rijetko kad se dogodi da svaki naš pojedini odjel ima rast svake godine, a rastu mu troškovi. Znači, rastu troškovi, a ne možete ništa promijeniti. Preko partnera to ne možete nadoknaditi jer inozemni partneri imaju alternativu i okrenu se toj alternativi.
Često konzultanti upravo rascjepkaju tvrtku kad je restrukturiraju. Zašto to nije dobro?
- Ovisi kakva je veličina tvrtke. Čateks nije velika tvrtka u europskim okvirima. Nemamo izdvojene pogone, i tu se nema što cijepati. Prednost nam je u raznovrsnosti. Pored toga, naši pogoni su isprepleteni i međusobno rade jedni za druge. Jako smo malo ovisni o drugima, a čim niste ovisni, puno vam je lakše. Tržište se mijenja. Zato samo osobno protiv cijepanja, pogotovo ako su komponente tvrtke zdrave. I MTČ je bio jedan zaokružen proces.
Možda ste mogli izdvojiti konfekciju?
- Da, to su nam mnogi sugerirali. Govorili su zašto zadržavamo konfekciju kad je ona neprofitabilna. Ona u Čateksu zapošljava trećinu radnika. Kada bismo je izdvojili, ona bi izgubila dio tržišta, pa bismo joj morali naći tržište. U konfekciji imamo jedan razvojni tim koji nam izrađuje uzorke, modele… koji možemo prezentirati partnerima. Ne možete im prezentirati tkaninu. Mi smo zaokružen proces i nema govora o cijepanju.
Prestankom rada MTČ-a ostalo je bez posla mnogo radnika. Ugrožava li vas njihova aktivnost? Ima li rada na crno?
- Naravno da nas ne ugrožava. Bolje je da ljudi rade nego da ne rade. To je možda i specifičnost Međimurja. Sve velike tvrtke su propale, a nitko nije završio na ulici. I mi smo dosta ljudi preuzeli, a otvorili su se i pogoni nekih inozemnih tvrtki. Valja biti iskren i priznati da je recimo Calzedonia najbolja tekstilna tvrtka kod nas. Manje je poznato da je MTČ prestao raditi 2011. godine. U Međimurju je razvijena i obućarska industrija, a i obrt je razvijen.
Kakav je trend što se tiče preseljenja proizvodnje velikih europskih brendova na Daleki istok?
- Da, to je bio veliki trend. Međutim, unatrag dvije godine vraća se proizvodnja ponovno u Europu. Predsjednik Kine je izjavio da u naredne dvije godine prosječna plaća jednog Kineza mora doći do 800 dolara, a sada je oko 400. Kad su 2005. godine skinuli barijere, plaća im je bila oko 70 dolara. Proces povratka je izgledan i osjeća se da bi se to moglo dogoditi. Turska više nije alternativa zbog sigurnosti.
Gdje su naši griješili?
- Nismo razvijali brendove. To je možda i razumljivo, jer za to treba energije i novca. Međutim, naši tekstilci se nisu ujedinili, a činjenica je da dosta njih radi lohn-poslove za iste igrače. Ujedinjeni bi imali bolju poziciju. Da zajednički pregovaraju, bili bi puno uspješniji. Dugoročno raditi za nekoga nije perspektivno u ovom poslu. U lohn-poslu nemate utjecaj na trošak jer ne možete imati utjecaj na plaće. Nažalost, minimalnu plaću određuje država i zato su tekstilni radnici što se tiče primanja blizu minimalca.
Navodno se predlažu nekakve kompenzacijske mjere?
- Da, moguće su kompenzacijske mjere i očito su nužne. To se pokušava postići preko naših strukovnih udruga. Nama bi u Čateksu kompenzacijske mjere bile označavanje specifičnosti naše proizvodnje kako bi naši projekti za povlačenje sredstava iz EU fondova bili razmatrani na drukčiji način. Kad pregovarate s Vladom, onda morate ponuditi rješenje. Drukčije ne ide i nećete ništa postići.