KOMENTAR GLOBUSA

BITKA ZA ZAGREB I Plenković i Bandić jako se varaju ako misle da su preko Tita osigurali stabilnost vlasti. Hasanbegović je iznimno uporan i tvrdoglav

Zagreb, 250517.
Klovicevi dvori.
Otvorenje izlozbe Strasna ljepota - Izbor iz kolekcije Dagmar Meneghello. Na fotografiji: Milan Bandic, Andrej Plenkovic, Antonio Picukaric, Dagmar Meneghello.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongračić / CROPIX

Ode Tito. Bilo je i vrijeme. Ako će Hrvatska biti bolja bez tog starog jugoslavenskog i komunističkog utega, neka ide. No, hoće li biti bolja?

Milan Bandić će ostati upamćen ne samo kao najdugovječniji zagrebački gradonačelnik nego i kao čovjek koji je zbog nesigurne većine (čitaj, zbog vlasti) promijenio ime Trga maršala Tita. Ostat će upamćen kao političar koji je pokleknuo pod pritiskom, kao gradonačelnik koji se nije mogao nositi s političkim ucjenama. Do prije nekoliko dana govorio je o referendumu kao jedinom načinu na koji Zagrepčani mogu promijeniti ime tog trga.
Posve je razumljiv strah Andreja Plenkovića od jednog takvog referenduma. Ljudi bi se podijelili i više nego što sada jesu podijeljeni. Partizani i ustaše vratili bi se iz šume i sada bi izašli na ulice. Povijesna razdjelnica između crvenih i crnih razdijelila bi cijelu zemlju. Ambicioznom premijeru takvo nešto ne treba. Upravo je posložio kockice vladajuće većine, prije toga pobijedio na parlamentarnim i lokalnim izborima, eliminirao većinu stranačkih protivnika i potpuno ovladao zemljom. Posljednja istraživanja pokazuju da je popularnost HDZ-a opet u laganom porastu. I što će nam sada podjele oko Tita? Važna je stabilnost.

Zlatko Hasanbegović, političar koji će ostati upamćen kao bivši (ministar kulture), slobodno može upisati još jednu recku. Bez tih nekoliko ruku s liste Brune Esih koje on kontrolira, nema stabilne vlasti u Zagrebu. Pokazalo se da su Bandićeve kalkulacije o tome da će imati većinu i bez njegove potpore bile na klimavim nogama. Kad je zaprijetio novim izborima u Zagrebu, pokazalo se da i on to shvaća. Presudni trenutak bio je kada je HDZ odlučio popustiti Hasanbegoviću i time ostavio Bandića na vjetrometini. Kao pragmatičan političar, znajući da nema kamo ni kud, izašao je s “dramatičnim” prijedlogom da se Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Jer, tko može biti protiv toga? Pa i sam Tito bi vjerojatno dao prednost Hrvatskoj.

HDZ je opet vodio računa samo o sebi, o vlastitoj koži i o svojoj vlasti. Plenkovićeva administracija otišla je, kažu kritičari, previše u centar, neki tvrde čak i ulijevo. Trebalo je smiriti desničare u vlastitim redovima. I zato će prije Tito otići iz Zagreba nego što će se ustaški pozdrav “Za Dom spremni” maknuti iz Jasenovca.

Međutim, gadno su se prevarili i Plenković i Bandić ako su mislili da su time osigurali stabilnost svoje vlasti u Zagrebu. Zlatko Hasanbegović je iznimno uporan i tvrdoglav. Njemu nije dovoljno istjerati Tita iz Zagreba. Već nakon Bandićeva političkog salta mortale i odustajanja od referenduma, Hasanbegović je jasno rekao da su time ostvarene samo pretpostavke za početak pregovora. Njega ne zanimaju funkcije u Zagrebačkom holdingu. Njega se ne može kupiti lukrativnom apanažom. Hasanbegovića zanima daljnje preimenovanje ulica i trgova u Zagrebu.

On će tražiti kontrolu nad nadležnim odborom Zagrebačke skupštine i nastaviti ideološki i kulturni rat koji je započeo kao ministar kulture. Bit će jako zanimljivo vidjeti koja su imena crvenom bojom obilježena u njegovoj crnoj bilježnici. Navodno, prvi visi Masaryk. Nije poznato što mu se zamjerio taj ugledni predsjednik međuratne Čehoslovačke Republike.

Ljevica se zbog Tita digla na zadnje noge. Uzaludna su im objašnjenja da je Josip Broz Tito preveo Hrvatsku iz Hitlerova tabora u savezničke pobjedničke redove. Nitko se ne želi sjetiti da je Ante Pavelić 1941. objavio rat Americi. Danas je teži i važniji argument da je Tito odgovoran, barem po zapovjednoj liniji, za zločine koji su se dogodili u cijelom poraću, od Bleiburga do frankfurtskih hrvatskih emigrantskih krugova. I jest odgovoran. Bio je diktator velikog formata. Nemilosrdno je progonio svoje protivnike. Osnovao je koncentracioni logor na Golom otoku.

Vrijeme će dati odgovore na mnogobrojna pitanja o Josipu Brozu Titu koja danas još nismo u stanju sagledati racionalno i cjelovito. Pakt Bandića i Hasanbegovića bit će zaboravljen, ali nikada neće biti zaboravljeno da se taj isti Josip Broz suprotstavio i Hitleru i Staljinu, da je uspio bivšu državu (koju sada gotovo da i nije pristojno nazivati Jugoslavijom, nego samo bivšom državom) izvući iz ruskih ruku i primaknuti Zapadu. I da si je mogao priuštiti takav hohštaplerski luksuz da svojim, državnim brodom uplovi u Temzu u službenom posjetu britanskoj kraljici. Naravno, isto tako, ostat će upamćen njegov autokratski režim u kojem je vladala samo jedna partija i samo jedna istina.

Nedavno je objavljena jedna tragikomična snimka sastanka nekog jugoslavenskog Predsjedništva s kraja sedamdesetih na kojoj ostarjeli i pomalo ishlapjeli “najveći sin naših naroda i narodnosti” objašnjava svojim jednako ostarjelim i ishlapjelim suradnicima međunarodne okolnosti u kojima se Jugoslavija nalazi. Govori dugo, isprazno i poprilično netočno. Nitko mu se, naravno, ne suprotstavlja, niti ga ispravlja. Poltroni šute i kimaju glavom. Ali, postoji tzv. remetilački faktor. Prekidaju ga i smetaju mu njegove dvije pudlice. Laju bez prestanka. Ometaju ga i on, već iznerviran, nenaviknut na opoziciju, odjednom drekne: “Marš!”

Povijest nije zabilježila kako su pudlice završile. Ali ostalo je zabilježeno kako su završili svi oni poltroni koji su mudro šutjeli i čuvali svoje fotelje. Nestali su, što politički, što po neumitnim zakonima prirode, krajem osamdesetih.

Ipak, dok god su mogli, i oni su uspijevali sačuvati “svoju većinu”.

Izdvajamo