U ovoj dekadi siječnja podudarila su se dva događaja, jedan svjetski i jedan lokalni: u Bijelu kuću je ušao, jer je demokratski izabran kao izraz političke volje američke nacije, prostak i narcisoid, bahati lažac Donald J. Trump. U Hrvatskoj židovske organizacije neće sudjelovati u obilježavanju 27 siječnja, dana oslobođenja Auschwitza, koji je sada i svjetski dan sjećanja na šoa, jer voljom hrvatske političke nacije i u Jasenovcu, kao i drugdje, na spomen pločama palim pripadnicima pravaških Hrvatskih oslobodilačkih snaga stoji ustaški pozdrav “Za dom spremni!”
Najočitija razlika među njima je što je Trump rezultat trenda koji se iskazuje u svjetskim razmjerima (iako zasad još ne preteže) i imat će svjetski utjecaj, dok je provokativna apologija ustaštva također u brazdi svjetskog trenda, ali njen utjecaj je lokalan, čak izolirajući.
Njemački ministar vanjskih poslova i vjerojatni budući savezni predsjednik vodeće sile u Evropskoj uniji Frank-Walter Steinmeier ocijenio je u komentaru koji je napisao za Bild am Sonntag Trumpov dolazak na vlast kao “rez” u svjetskoj povijesti. Povijest se ne ponavlja doslovce, ali ponavljaju se elementi koji su, u nekom sklopu, proizveli neke posljedice, pa je i moguće i poželjno analizirati nove sklopove kako bi se posljedice predvidjele.
Prvi element je ličnost samoga novog Predsjednika, njegov suprematizam (uistinu njegovo intimno geslo, neizrečeno ali očito i s Mjeseca, glasi: “Trump first”, a Amerika, Amerikanci, bijelci itd. samo su korolari jer ih vidi kao emanaciju svoga hipertrofiranog ega, rekao bih). A ona ima nekih značajki koje su već susretane, ali i nekih koje dosad nisu proizvodile politički učinak.
U Bijeloj kući nisu, na primjer, manjkali ženskari, ali oni su žene uglavnom voljeli, na ovaj ili onaj način (prvi su popustili samokontrolu pripadnici katoličkog klana Kennedyjevih; Clinton je i sada na inauguraciji pogledao Ivanku Trump očima djeteta u slastičarni), a Trump je na više načina dao znati da ih prezire, da su one njemu posjed, nešto što kupuje, za iživljavanje ili za pokazivanje, a ne ravnopravna ljudska bića. Prosvjedni marš žena protiv netom inauguriranog predsjednika apsolutni je novum u političkim odnosima. Znamo što se događalo kada su se nekome suprotstavile manjine, ali žene su, demografski i statistički, većina. Ta se većina još nije definirala stranački. Jedna od kvaliteta ženâ je što znaju da je vlast ipak efemerna, pa je još u antici savjete kako utjecati na vlast beskorisno davao muškarac, Aristofan, pošavši s muškog motrišta, dok su pametne žene – poput Aspazije, Livije, Teodore – vladale onoliko koliko im je bilo važno i bile uspješnije od onih koje su i formalno bile vladarke, na primjer opjevane Kleopatre. Što će ženska većina: zagorčavati život Trumpu, ili čekati da prođe, kao što je sve prošlo (iskusni Gigi Riva, koji se kao novinar kalio na postjugoslavenskim ratištima, svoj je komentar naslovio baš tako: “I Trump će proći”)?
U Bijeloj kući nisu manjkali ni vulgarni prostaci, poput Lyndona Johnsona, kojemu je za dlaku izmakla demokratska nominacija 1960. Ta je njegova manira jamačno imala utjecaja što je spram vijetnamskog rata zauzeo pozu iz vesterna, poslao onamo 600.000 vojnika i popio slavne batine, produljivši ondje komunistima (sada već samo nominalnima) vlast do dana današnjega. On je bio iskreni pobornik ljudskih prava, njemu dugujemo ključne promjene u odnosu spram Afroamerikanaca i još nekih skupina, standarde koji su doživjeli i Trumpa (što ne znači da će ga preživjeti i nadživjeti) – ali je dugo trebalo da ga se i po tome sudi a ne samo po vijetnamskom klanju (koje je presudno utjecalo na mnoge iz mog naraštaja, na mene svakako).
Drugi element je njegova politika koja očito nije bila samo predizborni slogan (kao u naših domaćih varalica – sjetimo se, na primjer, što su proveli od Plana 21). “Slobodni svijet” (mantra od Roosevelta do Obame), Zapad, “euroatlantske integracije” (što je pak naša mantra od Račana preko Sanadera do Milanovića), NATO – sve to Trumpu znači manje od upotrebljena papira renomirane marke “Bristol”.
Njegov apsolutan nehaj prema tradicionalnim savezništvima (kako preko Atlantika, tako i preko Pacifika, pa i u samoj Sjevernoj Americi) ima svoje pandane i s druge strane evropskih granica, ponajprije Vladimira Putina, koji je pokazao ne samo nehaj, pa ni prezir, nego agresivnu netrpeljivost spram načelâ Povelje UN i Završnog sporazuma Konferencije o evropskoj sigurnosti i suradnji, gazeći granice u Moldaviji, pa Gruziji, a onda još eklatantnije u Ukrajini (Krim je anektirao, Donbas praktički okupirao).
Što Evropa može, a što treba, stiješnjena između Trumpa i Putina?
Morala bi ojačati, ali to plaši njezine nacionalne komponente, dok ekstremni “populisti” neskriveno pjevaju “hosana!” Trumpu, a nerijetko i Putinu. U nacionalnim feudima vlada teza “neće valjda”, možda čak i pouzdanje u vlastitu kulturu kao štit (sjećate li se Izetbegovićeve iluzije da se njih rat u Hrvatskoj ne tiče, sjećate li se domaće iluzije: “Dubrovnik se brani ljepotom”?). Ništa se nije naučilo od oklijevanja i popuštanja 1934-1938, od Saara do Münchenskog sporazuma, dok nije postalo prekasno, neizbježno i razorno.
Odluka mora biti brza i efikasna – a nema je tko donijeti. I predsjednik Evropskog vijeća i Evropsko povjerenstvo namjerno su rođeni kao nedonoščad, a Evropsko vijeće nema petlje išta makar raspraviti, kamoli odlučiti, prije izborâ u Njemačkoj i Francuskoj.
Velika Britanija, koja je (i za račun svojih oružanih snaga, najjačih na potezu od Washingtona do Moskve, a i za račun prethodnih američkih administracija) minirala svaki pokušaj sazdavanja zajedničke evropske obrane, sada odlazi, hvala dragom Bogu, ali nedovoljno brzo.
U Evropi međutim dominiraju tri kineska majmuna (“ne čujem, ne vidim, ne govorim”), a iole aktivniji uglavnom ekvilibriraju na suptilnoj granici između realpolitike i kolaboracionizma (“lajbek je rasputan”, “kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom”).
Steinmeier, vidjesmo, veli da treba, ne kaže ni što, ni kada, ni kako. Bivši predsjednik Evropovjerenstva Romano Prodi uočava da je “novi američki kurs prilika za Evropu” koja se oslobađa pokroviteljstva, čudi se što se Evropsko vijeće nije ni sastalo da bi makar razmotrilo situaciju, predlaže hitno donošenje zajedničkog projekta evropske obrane koji ni ne zahtijeva nov novac, jer da je u prvoj fazi dovoljno pod isto zapovjedništvo staviti postojeće resurse. Konstatira da je Trump najavom skidanja sankcija Rusiji opalio pod trbuh Njemačku, koja je na sankcije pristala iz lojalnosti, uz dlaku vlastitim ne malim interesima, pa sugerira utrku u popuštanju Putinu (stara logika, ne istodobno na dvije fronte, približiti se slabijemu od dvojice, po istoj logici po kojoj je Zagreb 1918 odabrao Beograd…).
Sve smo to vidjeli: još Šenoa citira da je Sagunt pao dok je Rim odlučivao. Nije učiteljica povijest kriva što su učenici nepažljivi.
Vratimo li se na paralelu s početka, moramo primijetiti da postoji još jedna razlika između dvaju spomenutih događaja u ovoj dekadi siječnja: fenomen Trump će se – kao i pužadizam, kao i kvalunkvizam, kao i još neki slični eksplozivni ali tranzitorni populizmi – ispuhati u eventualnoj novoj konjunkturi, ako ne eskalira u rat širih dimenzija. Fenomen provokativne apologije ustaštva će opstati, jer nije uzmicao bez obzira na privredne okolnosti u posljednjih sedam desetljeća, niti ga je zgazila represija, niti su ga razdoblja bitno širih sloboda (u osamdesetima, ili u prošlom desetljeću) učinila izlišnim. On je, dakle, konstanta u Hrvatskoj, za razliku od Njemačke. On Hrvatsku drži čvrsto prikovanu uz antropološki Balkan, uza zrcalne trendove u “mrskih susjeda”. S time treba računati, kao s potresima u Japanu. Amerika je opet prošla bolje.