Andrej Plenković morao bi biti vrlo oprezan. Iskustvo govori da je u Hrvatskoj put od Banskih dvora do političke margine, pa često i još dalje od toga, vrlo moguć, gotovo neminovan. Ni jedan od bivših premijera nije preživio svoj silazak s funkcije. Politički svi su danas nepostojeći.
(Ne brojimo ovdje one koji su bili predsjednici Vlade u vrijeme Franje Tuđmana i njegova skoro pa predsjedničkog sustava, kada je šef države donosio sve relevantne odluke, u bitnim ovlastima reducirajući premijersku funkciju.)
Prvi premijer u posttuđmanovskom periodu Ivica Račan je mrtav, Ivo Sanader pod brdom optužnica, s reputacijom ćaće sistemske korupcije, Jadranka Kosor izbačena iz HDZ-a i nikom potrebna, Zoran Milanović izgubljen u traženju posla u kojem će zaraditi velike pare, kako je javno sam sebi zacrtao, Tim Orešković uspio se izblamirati kad je već bio na odlasku…
Čitava aleja palih velikana. Za razliku od bivših predsjednika, koji također u Hrvatskoj politički uglavnom ne postoje, ali su zato na međunarodnom planu stalno u điru – Stipe Mesić, baš kao i Ivo Josipović ne prestaju putovati po svijetu, češće su u inozemstvu nego doma, čini se da ih pozivaju više nego dok su bili na Pantovčaku – dakle, za razliku od njih dvojice, bivši su premijeri uglavnom u outu, netraženi, zaboravljeni, suvišni, politički, a neki i ljudski prekriženi. Premda su neki od njih napravili velike stvari za Hrvatsku. Plenković se danas može nasloniti na pozitivni dio Sanaderove baštine.
Na njegovo okretanje stranke i države europskim vrijednostima. Kad je aktualni premijer neki dan došao na pravoslavni Badnjak i čestitao “Hristos se rodi!”, njegova se politika nije morala probijati bespućima, mogla se kretati prokrčenim stazama.
Građanski detant između Hrvata i Srba i politička suradnja između HDZ-a i srpske zajednice već su jednom bili uspostavljeni. Plenković ih sada reprizira. Jadranka Kosor u teškim je uvjetima završila pristupne pregovore s Europskom unijom i krenula se hrvati, pa odustala, s recesijskom krizom. Milanović je bio premijer kad se Hrvatska počela odljepljivati od dna i riješio je neke od problema s opasnim, socijalno eksplozivnim punjenjem, poput kredita u švicarcima. Tim Orešković i danas s pravom upozorava na potrebu smanjivanja javne potrošnje, opasnost koju je u svom kratkom mandatu pokušao demontirati.
Ali, ti pomaci, koje je svaki od bivših premijera nesumnjivo radio, ne znače da se njihovi mandati u konačnici mogu smatrati pozitivnima. Ne, svi se oni s debelim razlogom nalaze među otpisanima. Svaki je svom političkom rashodovanju i sam kumovao. Kako je Ivo Sanader, čovjek velikih potencijala, sam sebe ubio profilirajući se kao glava hobotnice, a zatim bježeći preko granice od ruke hrvatske pravde, ne treba valjda ni podsjećati. Jadranka Kosor silaskom je s vlasti dobila na zrelosti, ali njena fokusiranost na vlastitu ličnost i osobnu sudbinu čine je previše napornom.
Milanović je izgubio izbore, politički je i financijski devastirao SDP i, kako ovih dana kaže njegov nekadašnji koalicijski partner Ivan Jakovčić, svojom je destruktivnošću zatrovao politički prostor Hrvatske. Inače simpatični Orešković izgubio je simpatije javnosti na kraju – ljetovanjem njegove obitelji u državnoj rezidenciji, a još više recentnom odlukom da na novi posao u svoju staru Tevu u Amsterdam povede i hrvatske tjelohranitelje.
Da, i prije njega su premijeri koristili državne vile, Milanović je preferirao onu na Hvaru, i danas dužnosnicima državno osiguranje razvozi žene i djecu, ali Tim je otišao korak previše, pa je njegovo ponašanje postalo nepodnošljivo iritantno. Svaki od bivših premijera uspio se ritnuti i proliti sve mlijeko koje je u svoj lončić pomuzao. Ali u njihovoj odbačenosti moguće je vidjeti još nešto. Poltronski karakter nacije koja se sklanja i ponizno klanja onima na vlasti, a spremna je pljunuti i zgaziti sve koji ispadnu iz sedla, sa zadrškom se osvećujući za svoje podaničke frustracije. Cipelarenje palih lidera neke političke stranke pretvorile su u vlastiti modus operandi. Kako se Jadranka Kosor sa svojom svitom obračunala sa Sanaderom, tako je i sama nakon izbornog debakla prošla kroz šibe i na ružan način, bez milosti, šutnuta iz HDZ-a. Nasljednici valjda misle da će na ponižavanju prethodnika uzvisiti sami sebe. Pokazuju da im je strano čak i elementarno poštovanje prema drugima. Najbolji je primjer nedavno osvetničko izbacivanje bivšeg predsjednika Stipe Mesića iz njegova ureda. O njegovim je pravima sasvim legitimno razgovarati. Status bivših šefova države u različitim je zemljama različito riješen.
Nekadašnji hrvatski veleposlanik u Parizu Mirko Galić ovih dana piše kako Francuska svojim bivšim predsjednicima, sad već trojici, osigurava i financira urede s desetak savjetnika, asistenata, vozača i agenata. Ali u zemljama koje su usporedive s Hrvatskom prava su mnogo skromnija. Mesić je uživao natprosječne beneficije. Ivo Josipović uopće ih nije konzumirao. Odrekao se prava na ured i vratio profesuri na Pravu, što je mnogo simpatičnije. Ali, nije problem što je Mesić izgubio vilu u Grškovićevoj, nego je problematičan način na koji je to urađeno. Pod pritiskom političkih skorojevića iz Mosta njegovo je deložiranje izvedeno kao čin političke osvete, ponižavanja i revanšizma. Nimalo gospodski, čak ni civilizirano. Pristojne države prema nekadašnjim se liderima, predsjednicima i premijerima, ponašaju s poštovanjem. Ne zato što svaki od njih to zaslužuje, nego zato što ih funkcija čini institucijom.
To nikako ne znači poštedu od kritike, ali određeno uvažavanje političkih patrijarha odraz je respekta prema državi. Za razliku od nekih drugih zemalja u kojima je povratak iz političke mirovine moguć, u Hrvatskoj su se dosadašnji pokušaji političkog reaktiviranja otpisanih, predsjednika i premijera, pokazali posve nemogućim. Kad jednom odu, svi oni za politiku postaju tempi passati. Sanader se pokušao vratiti, neuspješno, čim je vidio da Jadranka Kosor, koju je smatrao svojom lutkom na koncu, otkazuje poslušnost. Come back su sanjali i Jadranka Kosor i Stipe Mesić i Ivo Josipović, ali svi su na izborima neslavno propali. Osvojili su mizeran broj glasova. Nisu uspjeli ući u Sabor. Njihovo je vrijeme za aktivnu politiku definitivno prošlo. Od stare slave više ništa. Premda nekad politički najvažniji ljudi države, danas su politički irelevantni. Ista sudbina vjerojatno čeka i Zorana Milanovića, koji je već počeo vrebati trenutak za povratak na čelo SDP-a. Uvjeren da će se stranka s nasljednicima nastaviti urušavati, pa će ga uskoro sami moliti da uskoči. Još jedna od njegovih maštarija koja je sasvim nerealna.
Rastanak s vlašću vjerojatno je jako bolan. Razumljivo je da neke od njih muči nostalgija za vremenom kad su bili moćni i nezaobilazni. Ali, plejadu bivših premijera javnost doživljava redom kao jako potrošene persone. Nitko ih više neće. Njihovi su izgledi za povratak nikakvi. Svejedno, to ne znači da moraju biti posve beskorisni. Isluženi političari ne bacaju se u ropotarnicu povijesti. Ni jedna racionalna zemlja ne šalje ih na otpad. Njihovo iskustvo može biti korisno. Njihova znanja iskoristiva i izvan politike. Lijepo je i poučno vidjeti bivšeg premijera Oreškovića u privatnom biznisu. Ima, dakle, života i poslije Banskih dvora. Međutim, većina bivših postaju žrtve odnosa i vrijednosti koje su sami, dok su bili na vlasti, gradili i promovirali. Nepoštovanje prethodnika danas ih stiže kao neuvažavanje nasljednika. Odbačeni su baš kao što su i sami odbacivali. Nikom potrebni jer su i sami bili samodovoljni. Nekadašnji politički prvaci, stupovi države, postavili su sustav koji pokazuje snažno nepovjerenje i prezir prema institucijama države, što znači da su i sami sebi, kao njihovim nekadašnjim nositeljima, porušili temelje.