HDZ je svog petog predsjednika ustoličio u nedjelju. SDP je dan ranije već potpisao sporazum sa svojim koalicijskim partnerima. U tome je ta početna prednost, ali i velika razlika između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Novom šefu HDZ-a nedostaje barem mjesec dana.
SDP je svoju koaliciju značajno proširio, a HDZ još uvijek ne zna s kim će na izbore. SDP se gotovo ispričava laburistima što ih više ne trebaju, a HDZ ne zna hoće li i kako reći Tepešu, Ćoriću i Špiki da im samo čine štetu. Milanović toliko samosvjesno i tako sigurno vodi SDP kako to ni Račan nije mogao, dok Plenković mora raditi kompromise sa svojim Predsjedništvom koje ga je podržalo samo zbog najobičnije egoistične nužde.
Može li u takvim okolnostima HDZ nadoknaditi početni zaostatak od desetak postotaka i može li ozbiljno ući u trku za formiranje Vlade? Može, ali samo u koaliciji s Mostom. HDZ opet, kao prije nekoliko mjeseci u doba Karamarka, svoju sudbinu mora dati u ruke psihijatra Bože Petrova. Ako HDZ ne doživi katastrofalan izborni debakl i ako Most nastavi rasti na krilima euforije nakon razvaljivanja Tomislava Karamarka, politički dogovor dviju sada već vrlo srodnih stranaka vodi ih na prag Banskih dvora. Da bi se to i dogodilo, Andrej Plenković mora riješiti barem tri svoje velike enigme:
Prvo, kako konsolidirati, spasiti i ojačati HDZ pred naletom Mosta? Htio - ne htio, morat će paralelno uz borbu protiv SDP-a voditi i političku bitku sa zajapurenim Mostom koji “gađa” čak tridesetak zastupničkih mjesta i zaziva podršku milijun glasača. Tu, do jučer za njih nezamislivu brojku iznijeli su ovih dana najprije Petrov, a zatim i Grmoja. A do milijunske podrške mogu samo tako da pregaze HDZ, gdje god stignu i mogu, s kojim se tuku za isto biračko tijelo. Istovremeno vode nesmiljeni verbalni rat s Milanovićem i kao da i ne računaju ozbiljno da će Plenković uspjeti preokrenuti HDZ-ov negativni trend. Dok “briselski dečki” biraju riječi, ekipa iz Metkovića pokazuje da su ispekli zanat. Plenković odvaguje i taktizira, a Petrov podiže ton i grmi sa svoje vikend-propovjedaonice pred televizijskim kamerama u Metkoviću.
Most je ovih dana dobio dva ne tako mala upozorenja koja bi trebala djelovati barem malo otrežnjujuće. Premijer Orešković odustao je od izbora i tako ih bitno oslabio ne samo u prvoj, zagrebačkoj izbornoj jedinici. Drugo upozorenje bila je odluka redakcije Novog lista da ne objavi osakaćeni intervju s Božom Petrovom, koji je u autorizaciji kastrirao vlastite riječi. I time su ljudi iz Mosta pokazali da su već poprimili prepoznatljive osobine čistokrvnih domaćih političkih mješanaca. (Usput, čestitke redakciji Novog lista). Hoće li ta upozorenja biti dovoljna? Teško, jer Most još uvijek leti iznad oblaka nakon eliminacije Karamarka.
Druga Plenkovićeva enigma zove se Zoran Milanović. U HDZ-u su već trebali shvatiti da predsjednik SDP-a više nije onaj svadljivi, bahati i prgavi mladi premijer koji je stvarao protivnike i probleme brže od Donalda Trumpa danas. Milanović rjeđe istupa, ne vrijeđa, taktizira, radi kompromise... Ipak, ostalo je nešto od opakog jezika kojim je plašio Karamarka i njegove trabante po Saboru. Osjetio je to i sam Plenković na svojoj koži, mada ga za sada ipak štedi. U intervjuu Jutarnjem listu Milanović kaže da je on već sada “politički veteran u punoj natjecateljskoj snazi” u usporedbi s Plenkovićem. Istina, već ima tri recke; preživio je i Ivu Sanadera i Jadranku Kosor i Tomislava Karamarka. Plenkoviću je preporučio da ode u Srb i riješi onu frku s autohtonim Kelemincem. “Mogu mu se pridružiti, bude li trebao pomoć.” To je već onaj stari Milanović. Možda je ovaj novi ipak samo za izlog.
Do jučer su u HDZ-u Milanovića posprdno nazivali “briselski Zoka”. Kako će sada sa “briselskim Plenkijem” u svojim redovima? A još su ga postavili na čelo kolone! I kako će on s njima? To je ta treća Plenkovićeva enigma od koje ovisi puno toga, ako ne i sve. Novi predsjednik HDZ-a odlučio je pokazati se potpuno drugačijim od svojeg prethodnika. Nema velikih proslava unaprijed dobivenih izbora. Na proglašenju izborne pobjede iza njega nisu stajali ni članovi Predsjedništva ni ministri, samo nova lica asistenata iz Bruxellesa i mladih volontera. Nije bilo ni čestitki, ni poljubaca, ni Milijana Brkića ni Tomislava Čuljka. Govor mu je bio smiren, na tezama iz umalo proskribiranog Stierova eseja o novim paradigmama. Ne napada udbaše i jugokomuniste, ne proziva neprijatelje Hrvatske, zove na okupljanje i razum.
Toliko je smiren da djeluje pomalo dosadno. Toliko je razuman da se obični član HDZ-a pita ima li on dovoljno hrabrosti i iz čijeg je on legla. Toliko je oprezan da čak ne želi prerano napustiti briselske parlamentarne klupe. I to bi ga moglo skupo koštati.
Ako vrlo brzo ne kaže da će dati ostavku na svoje unosno mjesto u Europskom parlamentu, ako ne pokaže da se i na taj način vraća u Hrvatsku i uključuje u političku bitku bez zadrške, ispast će nevjerodostojan. Već mu je Ivić Pašalić u prošlom broju Globusa poručio da mu Bruxelles ne smije biti rezervni položaj. Od toga umnogome ovisi njegova politička sudbina. Plenković može politički preživjeti i neki tijesni ili časni poraz na parlamentarnim izborima i ostati na čelu stranke. Ali ne smije kalkulirati. Mora reći: Kad budem izabran za saborskog zastupnika, napuštam Bruxelles. S obzirom na to da će biti prvi na listi i da će biti izabran, već je to mogao reći. Pa makar i Tepeš išao u Bruxelles umjesto Stiera ili njega. U protivnom, Plenković će biti četvrta Milanovićeva “recka”.