Andrej Plenković svoj prvi poraz na čelu HDZ-a doživio je i prije nego što je došao na čelo HDZ-a. Odlaskom HSS-a u politički savez s SDP-om HDZ je i strateški i simbolički pretrpio jak udarac. Tek što je krenula u svoje sadržajno preusmjeravanje prema desnom centru, stranka je izgubila jednog od tek dva postojeća partnera iz centra. No, nitko nikad nije rekao da će Plenkoviću biti lako. S jedne strane pritisnut je očekivanjima da u što kraćem roku napravi polukružni zaokret od politike koju je vodio njegov prethodnik Tomislav Karamarko, dok mu s druge strane stoji latentna prijetnja unutarstranačkih podjela, bojkota ili čak otvorene pobune desno orijentirane frakcije. I na koncu tu je Most, koji će, za razliku od prošlih izbora, na predstojećima nastupiti kao puno jasnije profilirana opcija desnog centra, neopterećena HDZ-ovim grijesima prošlosti, neuspjesima, aferama i sumnjivim transakcijama.
Posljednja istraživanja pokazuju kako Mostov rejting raste, i to uvelike nauštrb HDZ-a. Ako se taj trend nastavi, Plenković će biti suočen s ozbiljnom dilemom - protiv koga usmjeriti kampanju? Parlamentarne izbore 2007. Ivo Sanader dobio je uvelike zato što je vrlo efikasno uspio ispuhati tada snažni HSP, predstavljajući se kao jedina opcija za sprečavanje dolaska ljevice na vlast. Može li Plenković isto učiniti Mostu, znajući pritom da riskira alijenaciju potencijalno ključnog koalicijskog partnera u postizbornim preslaganjima? U srazu dvaju nekadašnjih Sanaderu podređenih kadrova u Ministarstvu vanjskih poslova zasad više “sanaderovštine” pokazuje Zoran Milanović. Koaliciju s HSS-om osigurao je poprilično besprizornim činom političke trgovine, kupujući savezništvo obiljem državnih sinekura, baš kao što je i nekadašnji HDZ-ov čelnik to učinio nakon izbora 2007. Metodologija kojom je SDP ušao u koaliciju s HSS-om nesumnjivo je nazadna pojavnost na hrvatskoj političkoj sceni. Tobožnji programski pregovori o koalicijama u Hrvatskoj su oduvijek u najvećoj mjeri služili tek kao pokriće za “podjelu plijena”, no demokratskim razvojem ta bi se kultura trebala razvijati nabolje. Ipak, pošto je nakon prošlih izbora Most, namjerno ili ne, cijeli koncept “usuglašavanja programa” doveo do apsurda, čini se da su započeli devolucijski procesi. Model po kojem se HSS-u, stranci s pozamašnim dosjeom lošeg kadroviranja u javnom sektoru, potpisuje bianco-ugovor o angažmanu njezinih kadrova na dvanaestak pozicija pomoćnika ministra ili prepušta na upravljanje cijeli jedan, ekstremno važan, segment javnih i razvojnih politika poput poljoprivrede te vodnog i šumskog gospodarstva, teško da će dobro rezonirati u krugovima progresivnijih, urbanih birača. Koja je uostalom razlika između SDP-a i HDZ-a?
Viđeniji SDP-ovci zadnjih su se mjeseci izrugivali Boži Petrovu i njegovu tobožnjem nesnalaženju u transferu s pozicije gradonačelnika maloga grada u fotelju potpredsjednika Vlade. Sad su to isto obećali gradonačelniku jednog drugog malog grada. Ove neprincipijelnosti neće proći nekažnjeno među biračima, no Milanović ima razloga vjerovati da je nagrada veća od štete. U korist mu rade dva faktora. Prvi je da SDP zapravo i nema konkurencije na ljevici, što stranci omogućava da ideološki vrluda, bez opasnosti da značajnije gubi glasove s lijevog pola. Iako se nakon Milanovićeva odricanja od Laburista sve glasnije spominje novi savez te stranke s Orahom i Ivom Josipovićem, teško je vjerovati da ta nova sklepana ljevica može biti važniji faktor na izborima koji su za manje od dva mjeseca. Druga pogodna okolnost za Milanovića jest to što Plenković do izbora vjerojatno neće stići izvršiti ozbiljnije preslaganje u HDZ-u, te će biti prisiljen za izbore zadržati znatan broj starih kadrova, što će opet Milanović koristiti za mobilizaciju lijevog biračkog tijela tvrdnjama kako se i dalje radi o starom HDZ-u. Na koncu, Milanović više nema nikakve ozbiljnije unutarstranačke oporbe, koja bi se pokazala kao brana njegovim idejama. Ipak, iza te snage krije se fundamentalna slabost koja se ne bi trebala ignorirati.
U nedavnom intervjuu HDZ-ov veteran Vladimir Šeks bivšeg šefa stranke Tomislava Karamarka optužio je za “deintelektualizaciju stranke”. Sličan trend, ali s drugim premisama, događa se u SDP-u. Zoran Milanović sredinom sljedeće godine proslavit će deset godina na čelu SDP-a, možda i u tijeku svog praktički drugog uzastopnog premijerskog mandata. Pa ipak, iako se radi o poprilično dugom periodu - HDZ će uskoro dobiti i četvrtog predsjednika u istom razdoblju - danas u odnosu na prije pet ili sedam godina nije ništa jasnije kako bi mogla biti definirana Milanovićeva politička doktrina i ostavština, osim možda kao radikalna pragma. Svoj svojoj moći, intelektu i vještini političke igre usprkos Milanović se nije pokazao kadrim ni formulirati ni provesti bilo kakvu koherentnu politiku, barem izvan okvira zaštite standardnih ljudskih prava. U toj stalnoj političkoj improvizaciji Milanović je vrludao od liberalizma do pseudonacionalizma, od protekcionizma do slobodnog tržišta, od Pupovca i Gotovca do Glavaša i Tuđmana. U toj kakofoniji kontinuirane relativizacije stavova, ideja i vrijednosti polako je atrofirao i SDP-ov ljudski intelektualni potencijal, a stranka je gurnuta na kurs koji je jasan jedino u glavi njezina ćudljivog kormilara. Na vrhuncu moći, s brojnim ožiljcima preživljenih političkih bitaka, bez konkurencije u stranci, okružen idolopoklonicima i s novim, poletnim, ali neiskusnim protivnikom na sceni, Milanović uvelike podsjeća na Ivu Sanadera 2007. godine. I on se tada činio nepobjedivim, samo da bi se sva ta moć u trenu urušila, klijentelistička struktura koju je izgradio raspala, a vlast za par godina pala u ruke mladom izazivaču. Problem s ponavljanjem povijesti jest da tu pojavu ljudi primijete tek kad se već dogodi.
