KOMENTAR GLOBUSA

ŠTO NAKON IZBORA? OVO SU TRI MOGUĆA SCENARIJA Jedan od njih uključuje i rješenje od kojeg trenutno svi bježe kao vrag od tamjana

HANZA MEDIA

Bernardić, Plenković i Vrdoljak

ŠTO NAKON IZBORA? OVO SU TRI MOGUĆA SCENARIJA Jedan od njih uključuje i rješenje od kojeg trenutno svi bježe kao vrag od tamjana, iako na hodnicima o njoj već dugo ozbiljno razgovaraju...

Moramo se fokusirati, govorio je bivši kratkotrajni premijer Tihomir Orešković. Fokusiran na bitno, izgubio je bitku s nebitnim. Morao je otići zbog međusobne netrpeljivosti i osobnih ambicija svojih potpredsjednika, Tomislava Karamarka i Bože Petrova, od kojih nijedan zapravo nije bio važan za funkcioniranje države, zbog sukoba interesa između Vlade i obitelji Karamarko (što je na kraju formalno presudilo), a zapravo zbog potpunog nesnalaženja u domaćoj politici.

Mi ne znamo kakav bi premijer bio Orešković. Znamo međutim da je čvrstom suradnjom njega i njegova ministra financija Zdravka Marića, inače rijetkom za hrvatske Vlade, započeo financijski i ekonomski oporavak Hrvatske. Što znači dobra suradnja premijera i ministra financija, vidimo danas. Od svega što nam se dogodilo od izbora 2015. godine, jedino financijska politika pokazuje znakove zdravog života i zasad nas spašava od brodoloma.

Povijesno gledano, i inače smo s ministrima financija bili bolje sreće nego s drugima. Prvi, još predratni, hrvatski ministar financija, Marijan Hanžeković, odvojio je Hrvatsku od jugoslavenskog monetarnog sustava, potpisao prvu hrvatsku valutu, i privremeno poremetio raspodjelu ovlasti između Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke koja još nije bila u funkciji. Treći po redu, posljednji ratni ministar Božo Prka, danas na čelu PBZ-a, uspostavio je prvi hrvatski državni proračun i postavio temelje poreznog sustava, Borislava Škegru pamte po PDV-u, ali bio je važan sudionik tima koji je zaustavio inflaciju, pomogao pri uvođenju kune (tada je glavni dio posla već radio HNB) i proveo prvi dio nikad dovršene velike reforme Nikice Valentića, u Vladi u kojoj je trojac premijer – guverner HNB-a – ministar financija funkcionirao vjerojatno najbolje dosad.

Račanov tandem Mate Crkvenac – Damir Kuštrak (i on je došao iz Agrokora i kasnije se nakon kraćeg time outa nakon ministrovanja tamo vratio, ali tada se to još nije isticalo kao problem) otplatio je značajan dio unutarnjeg duga države, namaknuo novac za autoceste, ali i prvi značajno zadužio državu na inozemnom tržištu.

Ivan Šuker, ministar financija u Vladi Ive Sanadera, imao je sreću da je bio ministar u najboljem razdoblju globalnog rasta čiji se odraz osjetio i u Hrvatskoj. U njegovo vrijeme završena je MMF-ova misija u Hrvatskoj, ali i započelo, ne njegovom krivnjom, ali uz njegovo sudjelovanje, financijsko propadanje države i dugo razdoblje stagnacije. Šukera je na kratak rok u Vladi Jadranke Kosor naslijedila Martina Dalić, kojoj nije bilo preostalo ništa drugo nego povećati dug kako bi se refinancirali stari i prekinula spirala koja je hrvatskoj prijetila grčkim scenarijem.

Povratnik u Vladu, nekadašnji Račanov potpredsjednik, a Milanovićev prvi ministar financija Slavko Linić fiskalizirao je državu i smanjio poreznu evaziju, ali je morao otići zbog političkih i svjetonazorskih razlika s premijerom. Njegov nasljednik i bivši zamjenik Boris Lalovac zaratio je s bankarima zbog švicarca, što je dobro dočekano u javnosti (ne u bankama), ali je navukao bijes upornim pokušajima da troškove ministarstava učini transparentnima.

Zdravko Marić, naravno, nije bogomdani ministar, tko bi ga, međutim, mogao zamijeniti? Prije godinu dana HDZ je u pričuvi imao još tri imena: današnjeg ministra rada i mirovinskog sustava Tomislava Ćorića, Ivanu Maletić, koja je ipak odlučila nastaviti karijeru kao zastupnica u EU parlamentu, i, doduše po mišljenju mnogih preumornog, dugogodišnjeg Sanaderova ministra financija Ivana Šukera.

Danas je situacija drukčija utoliko što se iz MMF-a u Vladu Andreja Plenkovića vratila Martina Dalić, kojoj bi Ministarstvo financija možda ležalo i bolje od Ministarstva gospodarstva, ako baš moramo izgubiti Marića. Novost je i to što se danas čini da ni najpoznatijem hrvatskom analitičaru Velimiru Šonji više nije potpuno strana ideja o pomaganju državi s ministarske razine. U to me, zapravo, uvjeravaju svi osim samog Šonje, iako bi se njegov prirodni interes prije mogao pronaći u HNB-u, pod uvjetom da Sabor ne produlji mandat Borisu Vujčiću, a Šonje se odluči na napuštanje svojeg uglednog i dobro uhodanog privatnog analitičkog biznisa.

Postoji uvijek i mala šansa da se politički “privedemo pameti” i shvatimo da široka koalicija lijevog i desnog centra nije smrt demokracije, nego potvrda političke zrelosti i tolerancije, kakva i jest moguća samo u zrelim društvima kao što je, primjerice, danas njemačko. U tom slučaju paleta ponuđenih ministara bit će daleko šira, dublja i sadržajnija od današnje. Tada već govorimo o svim ministarstvima, ne samo o ministru financija, s tim da su i dosad u pravilu i u lijevim i u desnim vladama ministri financija bili ili iz kruga desnog centra (Škegro, Prka, Šuker, Dalić, Kuštrak) ili izvanstranački (Marić i Hanžeković, koji je političke korijene vukao još iz pravog HSS-a, prije 1945.). Slavko Linić i Boris Lalovac jedini su stigli kao SDP-ov kadar, kao i Mato Crkvenac, ali motor njegova ministarstva ipak je bio Damir Kuštrak (HSLS/Libra). Ali politika je, naravno, daleko više od upravljanja državnim financijama i daleko više od vjernosti stranci ili ideologiji.

Lokalni izbori na koje izlazimo ovaj vikend još jednom će nam otkriti politički šarenu Hrvatsku, šareniju od države čija se slika odražava u sabornici. Oni mogu biti potvrda podrške Plenkoviću, mogu mu pokazati da su ga birači ostavili, ali i postaviti temelj za neku kasniju, veliku koaliciju od koje danas svi bježe kao vrag od tamjana, iako na hodnicima o njoj već dugo ozbiljno razgovaraju.

 

Iz drugih medija


Izdvajamo