KOMENTAR GLOBUSA

Sukob u kojem nije riječ ni o ustašama ni o partizanima. Sada je riječ o nama i o našoj djeci

Davor Pongračić/CROPIX

Reformu su najprije počeli rastakati, a time i kočiti svi oni kojima je bilo sumnjivo već to što je ona započeta još za mandata Milanovićeve Vlade

U trenutcima u kojima je politička i državna kriza dosezala jedan od svojih vrhunaca, u danima kada se činilo da se Vlada raspada, da Sabor ne funkcionira a Ustavni sud odbrojava posljednje sate  svojeg legalnog djelovanja, predsjednica Republike odlučila se za jedan krajnje neuobičajen i potpuno neočekivan potez. Javnosti je poslala otvoreno pismo zbog prijetećeg kraha Kurikularne reforme.

Riječ je o nazivu reformi koji, uz Ladislava Ilčića, valjda najviše mrze radijski voditelji jer već danima lome jezik dok izgovore tu riječ. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović energično se zauzela za nastavak reforme obrazovanja bez fige u džepu. Bez ustezanja stala je na stranu Ekspertne skupine koja je gotovo sama obavila veliki posao.

Nekoliko tjedana ranije predsjednica je opalila pljusku hrvatskoj diplomaciji a potom je dramatičnim tonom pozvala najodgovornije hrvatske političare, Vladu i ministre da se saberu i napokon počnu nešto raditi. Nije se htjela uvući u političke sukobe koji prijete raspadom Vlade. "To nije moj posao", rekla je već nekoliko puta. 

Moramo nedvosmisleno utvrditi, kaže ona u svom pismu, da kurikularnu reformu treba nastaviti, pripremiti i provesti. "To je utoliko važnije što je stručna skupina za njezinu pripremu na čelu sa dr. Borisom Jokićem, do sada učinila veliki posao. Taj napor s pravom uživa poštovanje velikog dijela hrvatske javnosti. I stručna javnost daje potrebi kurikularne reforme nepodijeljenu potporu."

Reforma školstva za starije generacije ima zlokoban prizvuk još od Šuvarovih vremena. Da se početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća smjelo prosvjedovati, tadašnji zagrebački Trg Republike bio bi krcat. Bili bi puni i glavni trgovi svih hrvatskih gradova. A upravo se to događa sada. Iako jedni sukobe oko kurikularne reforme podcjenjuju i doživljavaju kao pobunu učiteljica, a drugi precjenjuju (očekujući marš zajapurene salonske ljevice), tridesetak tisuća potpisa internetske peticije u znak potpore Borisu Jokiću i njegovoj ekspertnoj skupini i najave masovnih prosvjednih skupova širom Hrvatske ukazuju da su sukobi dosegli opasnu razinu.

 

Što se to dogodilo ako znamo da je potporu kurikularnoj reformi još prije predsjednice dao i premijer Tihomir Orešković, zatim i sam šef vladajuće stranke Tomislav Karamarko, ali i na svoj način drugi čovjek HDZ-a Milijan Brkić. Ni ministar Predrag Šustar nikada nije rekao ništa ozbiljno protiv same reforme. No, kako se čini, nije ni učinio dovoljno da ju podupre i pogura.

Reformu su najprije počeli rastakati, a time i kočiti svi oni kojima je bilo sumnjivo već to što je ona započeta još za mandata Milanovićeve Vlade. Najveći i najistaknutiji kritičar je Ladislav Ilčić, nekada korifej desnog civilnog društva a sada saborski zastupnik i predsjednik male desničarske parlamentarne stranke Hrast. Kao partner vladajuće Domoljubne koalicije, Ilčić je dobro iskoristio svoje članstvo u saborskom Odboru za obrazovanje koje je zatražilo da se Jokićeva ekspertna skupina proširi sa još desetak stručnjaka. To je Jokićev tim doživio kao izravno uplitanje politike u rad stručne skupine. Uslijedio je zahtjev ministru da stane iza svojeg tima, pa nes(p)retni ultimatum Šustaru i  na koncu preseljenje diskusije na ulicu.

Jokiću potporu i snagu daje veliki broj uglednih osoba iz javnog života, od najpoznatijih znanstvenika poput Ivana Đikića i Igora Štagljara, preko najutjecajnijih poslovnih ljudi kao što je Emil Tedeschi do poznatih kulturnih i javnih djelatnika.

Prosvjed organizira inicijativa Hrvatska može bolje iza koje stoje učitelji i učiteljice ali koju podupire impresivni broj od preko 200 različitih civilnih udruga i sindikalnih organizacija. Na prosvjedu u Zagrebu najavljuje se više desetaka tisuća građana pa se već sada ovaj događaj uspoređuje sa povijesnim prosvjedom Zagrepčana u obranu Radija 101 krajem devedesetih godina. Demonstracije stotinjak tisuća kritičara tadašnje Tuđmanove autoritarne vladavine bile su prvi veliki javni istup protiv HDZ-ove vlasti. Režim je bio dobrano uzdrman, a nekoliko godina kasnije, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, HDZ je izgubio izbore i sišao sa vlasti.

Da se takvo nešto događa i danas, misli bivša ministrica školstva Ljilja Vokić koja kaže da nije riječ o prosvjedima za reformu obrazovanja nego o prosvjedu protiv Vlade. Ona zdušno podupire kurikularnu reformu i "entuzijazam gospodina Jokića" ali smatra da je ovaj prosvjed "natempiran".  

I vjerojatno je u pravu gospođa Vokić. Ovo se sada pretvara u politički prosvjed, ali ne toliko protiv Vlade koja izgleda kao da postoji samo na papiru. Bit će to prosvjed protiv agresivne retorike sve snažnije konzervativne struje unutar sadašnje vlasti ali i na javnoj sceni. "Hod za život" u organizaciji nezaobilazne Željke Markić liberalna, građanska i civilna Hrvatska doživjela je kao ispipavanje terena za raspisivanje referenduma o zabrani pobačaja. To je dobar dio javnosti doživio kao prijetnju, kao znak velikog  civilizacijskog koraka unatrag, nakon što pravo na pobačaj postoji već tridesetak godina. Prije toga, borba studenata Filozofskog fakulteta koji se ne žele uvezivati sa Katoličko-bogoslovnim fakultetom doživljena je u dijelu javnosti kao početak borbe za opstanak sekularizma u Hrvatskoj.

Napokon imamo sukob u kojem nije riječ ni o ustašama ni o  partizanima. Sada je riječ o nama,  i to nama danas i o našoj djeci. Priznajmo napokon sami sebi da smo svjetonazorski, ponekad i nepomirljivo - različiti. To su razlike koje i u drugim zemljama dijele, pa i antagoniziraju društvo. No, to nije ni tragično niti je to svetogrđe. To je obična, puka istina, stvarnost s kojom se treba znati civilizirano nositi, pa i na ulici.

 

Izdvajamo