Nakon dugogodišnjega “strateškoga” izbornog koaliranja SDP-a s HNS-om krajnje je vrijeme da se podvuče crta pod taj pakt i vidi što je on donio jednoj, a što drugoj strani. Dugo je HNS bio važan akter parlamentarne politike zahvaljujući ponajprije SDP-u. No ono što se dogodilo u vrijeme Milanovićeve vlasti u SDP-u uvelike je nadišlo korektno ponašanje većega koalicijskog partnera prema manjemu i pretvorilo se u mazohističku politiku koja je vodila k samouništenju SDP-a. Nakon Milanovićeva odlaska, novo se vodstvo nije snašlo u koalicijskim vodama pa je Bernardićevo ponašanje podvojeno: jedva prikriveno nezadovoljstvo djelovanjem HNS-a i agresivnim pokušajima Ivana Vrdoljaka da SDP-u i njemu osobno preotme ulogu vođe opozicije, s jedne, te nedostatak odlučnosti da se prekine dosadašnji odnos s HNS-om, s druge strane. I dok vrluda u odnosu prema HNS-u, Bernardić nastavlja Milanovićevu politiku “strateškoga” izbornog koaliranja tako što potencijalne mandate dijeli malim partnerima šakom i kapom. Netom je obavijestio javnost da je novome “strateškom” koalicijskom partneru – a to je HSS, mala, ideološki i politički podijeljena stranka s nestabilnim vodstvom, koja teško može prijeći izborni prag u ijednoj izbornoj jedinici - dodijelio šest “izglednih mandata” na zajedničkim listama. Ako se tako nastavi, mogla bi to biti većina mandata što će ih SDP-ova koalicija osvojiti. No vratimo se “strateškom partnerstvu” s HNS-om.
U svojemu prvom “strateškom” savezu s HNS-om na parlamentarnim izborima 2011. Milanović, koji je imao presudnu riječ u krojenju izbornih lista, darovao je HNS-u 14 sigurnih mjesta na zajedničkim izbornim listama, premda nije imao racionalnih uporišta za to. Na prethodnim parlamentarnim izborima 2007., na kojima su SDP i HNS nastupili odvojeno, očite su bile goleme razlike u potpori birača dvjema strankama: SDP je dobio 56, a HNS 7 mandata pa je omjer bio 8:1. HNS se regionalizirao i pretvarao u stranku sjeverozapadne Hrvatske, poglavito Varaždinske i Međimurske županije. Petpostotni izborni prag nije prešao čak u pet izbornih jedinica, a četiri od svojih sedam mandata osvojio je na sjeverozapadu zemlje. U prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu, primjerice, potpora stranci pala je na 6,4 posto. Politička implozija HNS-a bila je više no očita.
A onda se pojavio Zoran Milanović da zaustavi taj trend na štetu vlastite stranke. Jednim je potezom drastično srezao prednost SDP-a pa je mandatni omjer nakon izbora 2011., na kojima su SDP i HNS nastupili sa zajedničkim listama u svim izbornim jedinicama, sveo na 4,3:1, budući da je HNS-u dao 14 sigurnih mjesta na listama. Stvari su potom išle u sve gorem pravcu. Već poslije izbora 2015. mandatni je omjer pao na 4,2:1, a nakon izbora 2016. srozao se na dotad nezabilježenih 2,7:1. Neshvatljivo, čak ako se uzme u obzir i to da je pad broja mandata SDP-a 2016. uzrokovan i pogodovanjima i HSS-u i HSU-u. Čovjek je odlučio dokrajčiti vlastitu stranku, i to bez ikakve razumne strategije što bi ta žrtva eventualno donijela u budućnosti SDP-u ili cijelom društvu. Kako vidimo, nije im donijela ništa.
Nije Milanović darovao HNS-u samo mandate nego ga je počastio i nerazmjernim udjelom i utjecajem u Vladi tako što je mu je dodijelio mjesta prvog potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva (Radimir Čačić), ministrice vanjskih poslova (Vesna Pusić), ministrice kulture (Andrea Zlatar Violić) i ministra prostornog uređenja (Ivan Vrdoljak). Nakon što je Čačić otišao u zatvor, na mjestu prvog potpredsjednika Vlade zamijenila ga je Vesna Pusić, na mjestu ministra gospodarstva Ivan Vrdoljak, a na Vrdoljakovo mjesto zasjela je Anka Mrak Taritaš. Izuzme li se Andrea Zlatar Violić, čiji je mandat silno razočarao i šokirao lijeve i liberalne kulturne i intelektualne krugove u zemlji, svi su ostali jako profitirali od članstva u Vladi: Pusić se, doduše, neuspješno, kandidirala za glavnu tajnicu UN-a, Mrak Taritaš za gradonačelnicu Zagreba, a Vrdoljak je, zajedno s Pusić, istjerao Čačića iz stranke i zasjeo na njezino čelo. Sada se taj političar neuvjerljivih političkih stajališta i neartikulirana političkog govora, uz svesrdnu pomoć medija koji HDZ-u traže novoga strateškog partnera nakon sloma saveza s Mostom, nameće kao vođa opozicije. No Vrdoljak nema pretpostavki da to doista postane; ako se to ipak dogodi, politička opozicija u Hrvatskoj nestat će s lica zemlje.
Posebno su razorne posljedice Milanovićeva odnosa prema HNS-u na izborima 2015. i 2016. Vođa SDP-a nije shvatio ili je ignorirao posljedice ozakonjenja preferencijskog glasovanja koje ide na ruku manjim strankama na koalicijskim listama i manjim, ali dobro organiziranim frakcijama u velikim strankama. HNS je već na izborima 2015., a pogotovo 2016. shvatio što mu je činiti kako bi maksimalizirao izbornu koaliciju sa SDP-om i osvojio što više mjesta u Saboru.
Strategija HNS-a sastojala se od dva dijela. Prvi dio činilo je pregovaranje, trgovanje i cjenjkanje sa SDP-om kojima su iznuđena visoka mjesta na zajedničkim listama u onim izbornim jedinicama gdje HNS ne stoji dobro i za one političare koji nisu popularni u javnosti i ne mogu dobiti mnogo preferencijskih glasova. Drugi dio činilo je usmjeravanje HNS-ova biračkog tijela u izbornoj kampanji da svoje glasove dade točno određenim kandidatima koji su bili smješteni na niskim mjestima na izbornim listama i nisu imali izgleda da bez preferencijskih glasova uđu u Sabor. Tome su pridonosili i sami kandidati vodeći osobne kampanje i agitirajući kod birača da im dadu glasove.
Na izborima 2015. u Sabor su zahvaljujući vrlo visokim mjestima na zajedničkim listama ušli Vesna Pusić, koja je bila na drugom mjestu u prvoj izbornoj jedinici, a dobila je 6,4 posto preferencijskih glasova; Milorad Batinić, koji je u trećoj jedinici bio također na drugom mjestu, a dobio je samo 1,7 posto preferencijskih glasova; Goran Beus-Richembergh, koji je u šestoj jedinici bio na trećem mjestu, a dobio je 3 posto preferencijskih glasova; Nada Turina-Đurić, koja je u sedmoj jedinici bila na trećem mjestu, a dobila je 1,2 posto preferencijskih glasova. Sve sami “asovi” HNS-a koji su ušli u Sabor zahvaljujući tome što ih je Milanović postavio na nerealno visoka mjesta na zajedničkim listama, odnosno zahvaljujući glasovima SDP-ovih birača.
Nešto popularniji kandidati HNS-a postavljeni su na niska listovna mjesta jer se računalo na to da mogu prikupiti više od 10 posto preferencijskih glasova. Tako je Predrag Štromar stavljen na četrnaesto mjesto u “svojoj” trećoj izbornoj jedinici gdje je osvojio 16,5 posto, a Anka Mrak Taritaš na osmo mjesto u drugoj jedinici gdje je dobila 10,8 posto preferencijskih glasova. Treću skupinu činili su kandidati koji su osigurali ulazak u Sabor zahvaljujući visokim mjestima na listi, ali i broju preferencijskih glasova: Matija Posavec na četvrtom mjestu u trećoj jedinici dobio je 17,8 posto, a Ivan Vrdoljak u četvrtoj “osječkoj” jedinici dobio je 15,7 posto preferencijskih glasova.
Nasuprot tome, SDP nije imao razrađenu strategiju izbornog natjecanja u novim okolnostima. Na prvim mjestima stranačkih lista bili su kandidati za koje se unaprijed znalo da mogu osvojiti više od 10 posto preferencijskih glasova. Kandidati SDP-a s prvih mjesta doista su i dobili najviše preferencijskih glasova i 2015. i 2016: Zoran Milanović 54,1 i 54,5 posto u prvoj, Josip Leko 33,4 posto i Gordan Maras 19,4 posto u drugoj, Siniša Hajdaš Dončić 25,2 i 22,4 posto u trećoj, Domagoj Hajduković 12,1 i 12,2 posto u četvrtoj, Zdravko Ronko 15,7 i 16,8 posto u petoj, Boris Lalovac 36,8 posto u šestoj i 34,9 posto u desetoj, Mirando Mrsić 19,9 posto u šestoj, Milanka Opačić 28,1 i 26,9 posto u sedmoj, Željko Jovanović 23,7 i 20,2 posto u osmoj, Ranko Ostojić 37,9 i 39 posto u devetoj te Ante Kotromanović 38 posto i Boris Lalovac 34,9 posto u desetoj jedinici. Razmjerno velik broj preferencijskih glasova dobivali su i kandidati SDP-a koji su mogli ući u Sabor i da nisu bili na visokim mjestima na listama, kao Peđa Grbin, Predradg Matić, Bojan Glavašević i dr. U svakom slučaju, strategija slaganja lista nije bila racionalna, to jest nije bila usmjerena na maksimaliziranje uspjeha SDP-a.
Gotovo navlas jednak scenarij ponovio se na izborima 2016. s nekoliko suptilnih promjena. Predrag Štromar premješten je na drugo sigurno mjesto kako ne bi ugrozio koncentraciju glasova na Matiju Posavca na četvrtome i osobito Milorada Batinića na četrnaestom mjestu. Opet su zahvaljujući visokim mjestima u Sabor ušli Vesna Pusić sa samo 4,8 posto, Predrag Štromar sa 6,3 posto, Goran Beus-Richembergh s 5,7 posto, Nada Turina-Đurić s 1,8 posto i Marija Puh s 0,4 posto preferencijskih glasova.
Vrijedi nešto kazati i o promjeni značenja posljednjeg mjesta na izbornoj listi. Na prijašnjim izborima na kojima su se natjecale zatvorene blokirane liste i nije bilo preferencijskog glasovanja pa birači nisu mogli mijenjati redoslijed kandidata na listi i utjecati na to tko će s liste ući u Sabor, posljednje mjesto imalo je simbolično značenje. Osoba koja bi pristala na to da bude na posljednjem mjestu nije ni željela ni mogla ući u Sabor – još nikad nijedna lista nije osvojila svih 14 mjesta u nekoj izbornoj jedinici, a teško da će se to ikad i dogoditi – nego je htjela izraziti moralnu potporu respektivnoj političkoj opciji, stranci ili koaliciji.
No otkako su zatvorene liste odblokirane i uvedeno preferencijsko glasovanje, birači mogu mijenjati redoslijed kandidata na listi i makar ograničeno utjecati na to tko će postati zastupnik. To je promijenilo značenje posljednjeg mjesta na listi od simboličnoga u demonstracijsko pa čak i prosvjedno. Ako stranački vrh pojedincima izrijekom kaže da će biti smješteni na niska listovna mjesta ili ako to naslute sami, zahtijevaju da s posljednjeg mjesta krenu u osobnu kampanju za potporu birača kako bi vlastitoj stranci, ali i cijeloj političkoj javnosti pokazali da nisu otpisani i da snagom vlastitih političkih uvjerenja i rada mogu ući u Sabor. U takvu ponašanju naziru se i crte prosvjedovanja protiv politike stranačkog vrha i njegove politike.
Dok se na izborima 2015. tako ponio Božo Petrov, koji je na demonstracijskome posljednjem mjestu liste Mosta u desetoj jedinici dobio 59,7 posto preferencijskih glasova i ušao u Sabor, godinu kasnije to je već postala proširene praksa. Milijan Brkić, Stevo Culej, Anton Kliman i Milan Kujundžić na posljednjim mjestima HDZ-ovih lista prikupili su više od 10 posto preferencijskih glasova i osvojili mandate. Ivan Pernar iz Živog zida demonstrativno je zasjeo na posljednje mjesto i zahvaljujući preferencijskim glasovima postao saborski zastupnik.
Neke su se stranke i pojedinci brzo prilagodili novim pravilima izbornog natjecanja, a drugi su nastavili po starome kao da se ništa nije dogodilo. Kakve li će pouke SDP izvući iz koaliranja s HNS-om na ovim lokalnim izborima u Zagrebu? I hoće li uopće išta naučiti, jer naučiti se doista može mnogo?