MIRJANA KASAPOVIĆ ZA GLOBUS

VELIKI RAZLOG ZA BRIGU NA STAROM KONTINENTU Trump bi potpunim zaokretom od Obamine politike prema Izraelu Europu mogao dovesti u veliku opasnost

    AUTOR:
    • Mirjana Kasapović

  • OBJAVLJENO:
  • 07.01.2017. u 13:26

A man cycles past signs bearing the name of U.S. President-elect Republican Donald Trump in Tel Aviv, Israel November 14, 2016. REUTERS/Baz Ratner TPX IMAGES OF THE DAY - RTX2TLPD
Baz Ratner / REUTERS

Nešto je farsično u odluci državnog tajnika Johna Kerryja, a time i administracije Baracka Obame uopće, da neposredno prije napuštanja Bijele kuće, između Božića i Nove godine, oštro kritizira izraelsku politiku prema palestinskom pitanju. Obama je, doduše, bio kritičkiji prema toj politici, poglavito prema židovskom naseljavanju Zapadne obale, od prethodnih administracija, a nije previše krio ni da “ne voli Netanjahua”. No to ni njega ni njegove državne tajnike, Hillary Clinton i Johna Kerryja, nije ponukalo da to pitanje otvore u prvome ili makar drugome mandatu kada su nešto mogli učiniti. Kako sada više ništa ne mogu i kako su palestinsko pitanje, sudbinu izraelsko-arapskih odnosa, a umnogome i cijeloga Bliskog istoka predali u ruke politički nepredvidivoga i neubrojivog amatera Donalda Trumpa, Kerryjev istup doima se kao epitaf Obaminoj bliskoistočnoj politici.

Kerry je poručio Izraelcima da se u pristupu rješenju palestinskog pitanja moraju držati obrasca o “dvije države za dva naroda” koji je utemeljen u Rezoluciji UN-a o podjeli Palestine (1947.) na židovsku i arapsku državu. Židovi su odmah prihvatili odluku UN-a i već 1948. proglasili Državu Izrael. Palestinci su je odbili jer nisu pristajali na podjelu Palestine, a kada su je prihvatili, bilo je već uvelike, ako ne i sudbonosno kasno. U ratu koji su 1948. izazvali, Arapi su poraženi, a Izrael se proširio na dvadesetak posto teritorija izvan svojih granica te prognao ili natjerao u bijeg oko 700.000 Palestinaca. Jordan je zauzeo Zapadnu obalu s istočnim Jeruzalemom, a Egipat Pojas Gaze. Takvo je stanje ostalo do novoga velikog poraza Arapa u Šestodnevnom ratu 1967. kada je Izrael okupirao cijelo područje koje je odlukom UN-a trebalo pripasti palestinskim Arapima. Ipak, međunarodna zajednica, makar službeno, ustrajavala je na obrascu o “dvije države za dva naroda”. Činilo se da su ga prihvatili i Izraelci i Palestinci u mirovnim sporazumima iz Osla potkraj 20. stoljeća, premda se nisu usuglasili o bitnome: gdje će biti granice između dviju država.

Palestinci ustrajavaju na granicama iz Rezolucije UN-a, a to bi značilo da se Izrael mora povući sa svih okupiranih područja. Izrael ne pristaje na to tvrdeći da su se u međuvremenu bitno promijenile “činjenice na terenu”, a s njima politički i sigurnosni razlozi zbog kojih se ne može povući u te granice iz 1947. Pod promjenom “činjenica na terenu” misli se na masovno židovsko naseljavanje Zapadne obale, uključujući istočni Jeruzalem, koje je počelo kao formalno nedržavna politika ultraortodoksnih i fundamentalističkih naseljeničkih skupina i organizacija šezdesetih godina, da bi se s dolaskom Likuda na vlast 1977. pretvorilo u službenu državnu politiku. Sve izraelske vlade od 1977. podržavale su, jače ili slabije, otvoreno ili prikriveno, naseljavanje Židova na Zapadnu obalu državnim mjerama: konfiskacijom privatnog zemljišta Palestinaca, gradnjom cestovne, vodovodne, električne, telefonske i internetske mreže unutar novih židovskih naselja i između njih, plaćanjem troškova preseljenja, izgradnjom škola, bolnica, sinagoga, industrijskih pogona, davanjem stipendija učenicima i studentima na okupiranim područjima, oslobađanjem naseljenika od poreza, postavljanjem izraelske vojske da štiti naseljenike i dr.

Ove se godine navršava pola stoljeća od Šestodnevnog rata i izraelske okupacije Zapadne obale. Otada se bitno promijenila etnička slika tog područja. Procjenjuje se da na Zapadnoj obali danas živi više od pola milijuna, a u istočnom Jeruzalemu više od 200.000 Židova. Izrael, koji je sustavno i planirano stvarao novo demografsko stanje, sada kaže da je odgovoran za ta naselja i zahtijeva da se ona izuzmu iz potencijalne palestinske države. Ako bi neka manja naselja usred Zapadne obale mogla biti žrtvovana i njihovo stanovništvo preseljeno, to se ne smije dogoditi većim naseljima blizu Zelene crte koja se tehnički mogu lako pripojiti Izraelu, kao ni s velikim naseljeničkim blokovima usred Zapadne obale. Primjerice, Ariel, koji je proglašen upravnim središtem Samarije, s okolinom ima oko 40.000 stanovnika i pravi je židovski grad na Zapadnoj obali, pa je njegovo napuštanje ili uništenje nezamislivo. Sve to vodi samo jednom zaključku: Izrael će i formalno anektirati dio Zapadne obale. No koliki je taj dio i može li se poslije aneksije uopće formirati palestinska država?

U nastavku mirovnih pregovora iz Osla, što su pod američkim pokroviteljstvom vođeni u Camp Davidu 2000., ondašnji laburistički premijer Ehud Barak ponudio je palestinskom vođi Jaseru Arafatu da se Izrael povuče s oko 80 posto Zapadne obale, a kao naknadu za aneksiju područja na kojemu se nalaze veliki židovski naseljenički blokovi ponudio je jedan posto izraelskog teritorija. Razbijeni teritorij Zapadne obale na sjever (Ramalah, Nablus, Dženin) i jug (Betlehem, Hebron, Dahirija) povezao bi se podzemnim tunelima i nadzemnim mostovima. Izrael je tražio i sigurnosni pojas u južnoj dolini rijeke Jordan te potpunu demilitarizaciju potencijalne palestinske države. Arafat se pak bio pripravan odreći dva-tri posto Zapadne obale gdje se nalaze velika židovska naselja, s time da Izrael ustupi jednak dio svoga teritorija palestinskoj državi. Zahtijevao je i potpunu suverenost nad istočnim Jeruzalemom, osim Zida plača.

Koliko god to cinično zvučalo, iz današnje perspektive to se čini dobrom ponudom izraelske strane zbog koje je, uostalom, Barak bio razapinjan u Izraelu. Zar to Arafat nije shvatio i zar je opet učinio kobnu grešku ne prihvaćajući ono što je stvarno bilo moguće, a ne ono što bi bilo najbolje ili najpravednije, ali i najneostvarivije rješenje palestinskog pitanja?

Američka i izraelska strana tvrdile su da je Arafat odbio Barakov prijedlog zato što se njime buduća palestinska država razbija na tri teritorijalno odvojena dijela – sjever i jug Zapadne obale te Pojas Gaze – a “palestinski Jeruzalem” na “niz nepovezanih otoka”. No Avi Shlaim, poznati britanski povjesničar židovskog podrijetla, tvrdi da je ta interpretacija događaja nastala kao izraz neprikrivene proizraelske politike predsjednika Billa Clintona, državne tajnice Madeleine Albright i glavnoga američkog pregovarača Dennisa Rossa, koji su svojim naknadnim tumačenjima u knjigama i sjećanjima učvršćivali uvjerenje javnosti da je propast mirovnih pregovora uzrokovao isključivo nepomirljivi i nerazumni Arafat. Pritom se poziva na interpretacije drugih sudionika skupa u Camp Davidu, Aarona D. Millera i Roberta Malleyja, koji su implicitno optužili Clintona da je krivotvorio Arafatov stav koji se nije mogao svesti na kategorično odbijanje plana. Arafat je, tvrde oni, prihvatio plan, uz neke ograde i rezerve glede prisutnosti izraelske vojske u dolini Jordana i dijelovima Jeruzalema te prava izbjeglica na povratak. Nakon propasti pregovora u Camp Davidu uslijedile su druga palestinska intifada i ponovna izraelska okupacija provizorne Palestinske samouprave, što je zapečatilo sudbinu glavnih prijašnjih planova o rješenju sukoba.

Riječ je, prvo, o starom obrascu “zemlja za mir” koji je podrazumijevao da će se Izrael povući s okupiranih područja ako mu zauzvrat Palestinci i Arapi općenito zajamče trajan mir i sigurnost te priznaju izraelsku državu. Godinama su to rješenje zagovarali izraelska ljevica, poglavito Laburistička stranka, te mirovni pokreti i drugi akteri civilnog društva. Riječ je, drugo, o stvaranju Velikog Izraela koji bi anektirao cijelu Zapadnu obalu i Pojas Gaze. Taj je plan zagovarala revizionistička cionistička desnica još prije nastanka Izraela, a preuzeli su ga njezini suvremeni nasljednici, ponajprije Likud, te brojne ultradesničarske i vjerske fundamentalističke stranke, organizacije i skupine. Benjamin Netanjahu danas zvuči kao otac desničarskoga cionističkog revizionizma Vladimir Žabotinski prije stotinjak godina.

Prema izraelskim tumačenjima, obrazac “zemlja za mir”, a time i paradigma o dvije države propali su zato što dvije strane nisu mogle postići povijesni kompromis o trajnome mirnom rješenju spora i granicama dviju država. Izraelci za to okrivljuju Palestince, a Palestinci Izraelce. Izrael se pritom poziva na nasilne palestinske intifade i samoubilačke terorističke napade, a Palestinci na sustavan državni teror i režim aparthejda na okupiranim područjima. Plan je propao i zato što palestinski pokret nije bio sposoban stvoriti državu pa bi, dosljedno tome, Palestinci trebali prepustiti upravljanje svojom nacionalnom sudbinom drugima – zemljopisno i povijesno, najlogičnije bi bilo da to bude Jordan – te se “utopiti” u neku drugu identitetnu zajednicu.

Veliki Izrael nije se činio mogućim zbog međunarodnog konteksta, ali je bio nepoželjan i zato što bi sa zemljom Izrael dobio i brojno palestinsko stanovništvo koje bi ugrozilo židovski karakter države. Izraelci su se, među ostalim, vojno povukli iz Pojasa Gaze jer nisu htjeli da s anektiranjem te “krpice zemlje” dobiju milijun i pol siromašnih i politički radikaliziranih Palestinaca. Veliki Izrael de facto bi bio dvonacionalna židovsko-palestinska država u kojoj bi razmjerno brzo Palestinci, odnosno Arapi, postali etnička većina. Zato je izraelska desnica odustala od Velikog Izraela i približila se “centrističkom konsenzusu” koji podrazumijeva završetak okupacije, povlačenje s dijelova Zapadne obale, evakuaciju manjih židovskih naselja te konačno utvrđivanje državnih granica. Samo još treba odlučiti odakle se povući, to jest koliko Zapadne obale anektirati, a koliko ostaviti besperspektivnoj palestinskoj državi.

U Revidiranome planu o dezangažmanu (2006.) Izrael je ustvrdio kako je “jasno da se na Zapadnoj obali nalaze područja koja će biti dio Države Izrael, što uključuje velika izraelska populacijska središta, gradove, mjesta i sela, sigurnosne zone i ostala mjesta od posebnog interesa za Izrael”. Na konferenciji u Annapolisu 2007. izraelski premijer Ehud Olmert predložio je da Izrael pripoji 6,3 posto Zapadne obale na kojoj se nalaze najveći židovski naseljenički blokovi, dok bi zauzvrat Palestinci dobili nešto zemlje uz Pojas Gaze. Za vrijeme novih pregovora Olmerta i Abasa 2008. predloženo je da Izrael anektira samo najveće naseljeničke blokove koji zauzimaju oko 4,4 posto Zapadne obale, dok bi Palestinci bili obeštećeni dijelom Negeva koji graniči s Pojasom Gaze.

Ne budu li Palestinci pripravni na takve i, vjerojatno, još veće teritorijalne ustupke koji bi doveli do mirovnog sporazuma, Izrael će se samostalno povući s nekih teritorija i uspostaviti potpunu fizičku barijeru, “fizički i mentalni zid” između Palestinaca i Izraelaca koji ih razdvaja tako da s izraelske strane zida ostane što više Židova sa Zapadne obale i što manje Arapa iz Izraela. Da bi se to postiglo, nije isključena ni djelomična razmjena teritorija i stanovnika, to jest zamjena gusto naseljenih arapskih pograničnih područja u Izraelu za židovska naselja na Zapadnoj obali ili samo razmjena stanovnika, to jest evakuacija dijela Židova sa Zapadne obale u Izrael i evakuacija Arapa iz Izraela na Zapadnu obalu.

Sve bi te računice mogao pomrsiti ili pojednostavniti, kako tko gleda, Donald Trump. Novi američki predsjednik već je izjavio kako ne vidi ništa pravno, politički i moralno sporno u židovskom naseljavanju Zapadne obale te kako će veleposlanstvo SAD-a preseliti iz Tel Aviva u Jeruzalem. Time bi priznao Jeruzalem glavnim gradom Izraela, upravo kao što su to 1968. učinili Izraelci posebnim Temeljnim zakonom koji ima ustavni status. To bi značilo američko legitimiranje cjelokupne izraelske politike nakon 1948., odnosno 1967. Dogodi li se to doista, Bliski istok zapljusnut će novi val sukoba i nasilja, a Europu novi val terora. Ne zaboravimo da je u velikome izbjegličkom valu koji je protutnjao Hrvatskom i Europom prošle godine bilo i tisuće Palestinaca koji su pobjegli iz izbjegličkih logora u Siriji. Nekima je to bilo drugo, nekima treće, a nekima čak četvrto izbjeglištvo. Ako se problemi Bliskog istoka ne budu rješavali na Bliskom istoku, rješavat će se u Europi.

Iz drugih medija


Izdvajamo