U
Ž
I
V
O
Razlika između HDZ-a i Mosta je velika, mi smo nebo i zemlja”, kazao je nedavno Ivan Kovačić, potpredsjednik Vlade i ministar uprave, koji se na te visoke položaje vinuo s mjesta gradonačelnika Omiša. U višegodišnjima političkim sukobima u Omišu nisu se birale riječi te je Kovačić stekao navadu da o HDZ-u govori otvoreno, brutalno, a nerijetko i vulgarno. Svoj je diskurs temeljio na uspostavljenoj binarnoj suprotnosti između svoje politike i morala, a kasnije politike i morala Mosta kojemu se pridružio, na jednoj, i politike i morala HDZ-a, na drugoj strani. Ona se može iskazivati u mnoštvu oblika koji razlikuju Most i HDZ ili “nas” i “njih”: mi smo dobri, a oni su loši, mi smo pošteni, a oni su pokvareni, mi smo nepotkupljivi, a oni su korumpirani, mi radimo za narod, a oni rade za sebe, mi štitimo javne, a oni privatne interese, mi čuvamo državu, a oni je prodaju – mi smo nebo, a oni su zemlja. Kovačić je tako skovao i javno promovirao sintagmu o “nebeskom Mostu”.
Kada netko sebe kao pojedinca, skupinu ili organizaciju uzdigne u nebesa - što u politici budi zloslutje, kako su nas u novijoj povijesti poučile metafore o “nebeskoj Srbiji” i Srbima kao “nebeskom narodu” – onda ga hitno treba spustiti na zemlju. Nebeski Most treba suočiti sa zemaljskim Mostom zbog načelnih i pragmatičnih razloga. Načelno, treba razgrnuti maglu oko, makar metaforične, divinizacije svake zemaljske političke pojave. Pragmatično, treba pokazati zašto drugi, a to znači najveći dio javnosti, ne vide u Mostu ništa nebesko nego vrlo prizemnu političku organizaciju koja se u svojemu djelovanju služi posve zemaljskim sredstvima kao i HDZ i ostale političke stranke.
“Zemaljsku” prirodu Mosta ilustrirat će s nekoliko obrazaca njegova ponašanja u posljednje dvije godine otkako intenzivno sudjeluje u nacionalnoj politici.
U dugim i mučnim pregovorima o sastavljanju Vlade nakon izbora 2015. kritičan je trenutak nastupio kada je Božo Petrov doznao da SDP želi oteti nekoliko zastupnika Mostu i tako ga razbiti. Kako je to doznao? Zastupnica Mosta Ružica Vuković prisluškivala je - ili je slučajno načula - kavanski razgovor zastupnika SDP-a Nenada Stazića koji je svojem društvu za stolom obrazlagao pakleni plan svoje stranke. Ta je kavanska priča toliko uzrujala Petrova – nema gorega od otimanja tuđih zastupnika pa Most neće imati posla s onima koji to rade - da je prekinuo sve pregovore sa SDP-om i sastavio zlosretnu Vladu s Karamarkovim HDZ-om. U “aferi zavjese” Most je hitno izbacio iz organizacije Dragu Prgometa zato što je snimljen u privatnom razgovoru s ondašnjim premijerom Zoranom Milanovićem i ministrom obrane Antom Kotromanovićem, jer je i to mirisalo na nečasnu trgovinu zastupničkim mjestima.
Nakon izbora 2016. Most je spao s 19 na 13 zastupnika – u nepunu godinu dana izgubio je trećinu mjesta u Saboru - pa nije mogao samostalno inicirati zakonske prijedloge ili promjene za koje je potrebno najmanje 15 potpisa zastupnika. Stoga je krenuo u šoping po saborskim kuloarima. I prije nego što je konstituiran Sabor, Miroslav Šimić, sadašnji predsjednik Kluba zastupnika Mosta, mirno je izvijestio javnost da njihov klub imao 14 članova, jer im se pridružio jedan otpadnik Živog zida, te da rade na pridobivanju novih zastupnika. Netom potom Božo Petrov posve je hladno izvijestio javnost kako žele najmanje 15 zastupnika da bi imali pravo na samostalnu zakonodavnu inicijativu. Gdje će ih naći? Ondje gdje ih jedino ima: u parlamentarnim skupinama drugih političkih stranaka i koalicija. Stoga se Most dao na vrbovanje tuđih zastupnika koji su izabrani na politički različitim izbornim listama i njihovo uključivanje u vlastiti klub. To odjednom nije bilo sporno. Nije to više bilo mijenjanje rasporeda političkih snaga u parlamentu mimo volje birača, mutna i prljava politička trgovina iza zavjesa saborske pozornice, nego legitimno jačanje parlamentarnog kluba nebeskog Mosta.
Možda je Most imao još važnije interese. Nitko, naime, ne spominje da je Plenković sastavio manjinsku koalicijsku vladu. Strogo gledano, tip vlade određuje se prema broju zastupnika koje u parlamentu imaju stranke koje čine vladu na ministarskoj razini. Kako HDZ i Most imaju 75 zastupnika - izvorno su, prema rezultatima izbora, imali 74 - Plenkovićeva je vlada manjinska, neovisno o potpori zastupnika nacionalnih manjina i stranaka koje ne sudjeluju u vladi. Kada bi Most uspio pridobiti još jednog zastupnika, Vlada bi i formalno postala većinskom.
U izbornoj kampanji 2015. Most se isticao upornim inzistiranjem na stvaranju tehnokratske Vlade u kojoj će premijer i ministri biti dokazani stručnjaci, a ne stranački političari. Nakon što su natjerali Tomislava Karamarka da odustane od mjesta premijera i na njega, zajedno s dezorijentiranim HDZ-om, doveli Tima Oreškovića počeli su popunjavati svoj dio “Timova tima” vlastitim stručnjacima. Na mjesto ministra gospodarstva postavili su načelnika seoske općine Tompojevci, na mjesto ministra pravosuđa općinskog suca iz Metkovića, na mjesto ministra unutarnjih poslova ekološkog aktivista iz Ploča, a Petrov je postao potpredsjednik Vlade zadužen nizašto.
U predizbornoj kampanji 2016. Most je naprasno odustao od koncepta stručne vlade. Štoviše, jedinu pravu stručnjakinju iz svoje ministarske kvote u Oreškovićevoj Vladi, ministricu uprave Dubravku Jurlinu-Alibegović, zamijenio je stomatolog i političar Ivan Kovačić. Petrov tvrdi da su to učinili zato što potpredsjednici Vlade moraju biti ujedno i ministri. Ako je tako, zašto Kovačiću nisu ponudili neki drugi resor iz svoje kvote? Upravljanje nereformiranom i glomaznom državnom i javnom upravom nije nezahtjevnije od, primjerice, upravljanja policijom. I u raspodjeli ministarskih mjesta u Plenkovićevoj vladi Most je pokazao da postupa u skladu s interesima vlastite organizacije, a ne Vlade i države.
Nakon izbora 2016. Most se odjednom usredotočio na Sabor. Sabor je prikazan kao usko crijevo kroz koje se u prošlom mandatu nisu mogli probiti na dnevni red plenarnih sjednica fenomenalni Mostovi zakonski prijedlozi pa mostovci nisu mogli ostvariti ništa od onoga što su obećali biračima. Na vrh agende poslijeizbornih koalicijskih pregovora dospjelo je mjesto predsjednika Sabora. Nakon poduljih natezanja dva su se partnera dogovorila da vremenski podijele mandat predsjednika Sabora i da mu u prvoj polovici mandata na čelu bude Božo Petrov. Most je opet iznudio dogovor koji zadovoljava njegove interese, jer je u svim koalicijskim demokracijama mjesto predsjednika parlamenta rezervirano za najbrojniju parlamentarnu skupinu odnosno za najbrojniji klub zastupnika.
Taj se povlašteni dogovor opravdava nakanom Mosta da s čelnog mjesta jača Sabor kao najviše zakonodavno i predstavničko tijelo u zemlji. Kako se time implicira da to HDZ ne želi i ne može učiniti, Most je opetovano pokazao što misli o svojemu koalicijskom partneru i demonstrirao elementarnu političku nepristojnost. Bilo kako bilo, javnost se odmah osvjedočila što znači osiguranje zakonodavne protočnosti Sabora i jačanje njegove predstavničke funkcije.
Mimo uobičajene parlamentarne procedure – a ona iziskuje da se o zakonskim prijedlozima najprije očituje Vlada, a poželjno bi bilo da pritom uzme u obzir prethodne javne rasprave i stručna mišljenja koja su već izrečena o njima - Most je na dnevni red Sabora stavio svoja predizborna “jamstva”: prijedloge promjena nekih zakona koji su u nomotehničkome i supstancijalnom smislu nalikovali na diletantski sklepane “zakonske ficleke” potpuno izvađene iz normativno-političkog konteksta u kojemu bi bili funkcionalni i smisleni. No još je gore to što su ti zakonski prijedlozi bili toliko personalizirani da se opravdano mogu nazvati “zakonima sa slikama” ili “zakonima s imenima i prezimenima”. Tako je i bilo pa su prijedlog izmjene normiranoga ovršnog postupka Hrvatske radio-televizije mediji odmah nazvali “lex Hanžeković”, a prijedlog izmjene izbornog zakona “lex Vlahušić”. Prvome je bio cilj udar na odvjetnički ured i medijsku tvrtku Marijana Hanžekovića, a drugome zakonsko izbacivanje iz izborne utrke na budućim lokalnim izborima dubrovačkog gradonačelnika Andre Vlahušića. Mostovci to nisu ni krili, a da sve bude potpuno prozirno pobrinuli su se HDZ-ovi zastupnici iz Dubrovnika koji su se žustro uključili u raspravu o “lex Vlahušić” na strani Mosta.
Neovisno o tome što tko misli o političkim uvjerenjima, obrascima političkog vladanja i poslovnog djelovanja, imovinskome i socijalnom statusu te o stilovima života Hanžekovića, Vlahušića ili bilo kojega drugog moćnika, zakoni se ne smiju krojiti prema konkretnim osobama. Uostalom, nije li se javnost dignula na noge kada je SDP-ova većina u lipnju 2013. usvojila “lex Perković”, protumačivši da se izmjenama Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije htjelo spriječiti izručenje Josipa Perkovića pravosudnim tijelima Njemačke, to jest da je zakon promijenjen zbog konkretne osobe? Zakoni moraju biti formalni, općeniti i neosobni, a to znači da se moraju odnositi na neodređen broj nepoznatih osoba i uređivati neodređen broj nepoznatih slučajeva. No nebeski Most upustio se u “zakonske likvidacije” konkretnih ovozemaljskih političkih protivnika te doveo zakonodavne postupke na rub legitimnosti i legalnosti. Tako se jača zakonodavna i predstavnička funkcija Sabora?
Naposljetku, Most je, valjda, nebeski i po tome što ignorira zemaljska pravila uređenja političkih stranaka i političkih organizacija. Javnost ni danas ne zna što je zapravo Most. Tko upravlja njime? Ako je to Nacionalno vijeće, kada je i kako nastalo, tko ga čini i koliko mu traje mandat? Kada je i kako Božo Petrov postao čelnik Mosta? Koliko traje njegov mandat? Doživotno? Dokle bude htio? Je li to uopće izborna funkcija? Ili su sve to prozaična zemaljska pitanja koja nisu bitna za nebeski Most?