Njezine se knjige prodaju u milijunskim nakladama širom svijeta, čitaju ih i preporučuju intelektualni autoriteti koliko i tzv. obični čitatelji i čitateljice; sve u svemu, mogla bi biti vrlo prominentna paradna lutka celebrity i red carpet kulture, ali kako, kvragu, kad nitko ne zna tko je ona uopće? Jer svoj građanski identitet godinama uspješno skriva.
To jest, skrivala ga je sve dok se nedavno nije pojavio nekakav italoamerički genij “investigativnog novinarstva” koji je – a što bi drugo – slijedio trag novca i zaključio da su prihodi stanovite skromne književne prevoditeljice postali malo odviše raskošni za prevoditeljske honorare te da tu nešto jako ne štima... I tako smo u međuvremenu između pojave hrvatskog prijevoda prvoga i drugoga nastavka “Napuljske tetralogije“ htjeli-ne htjeli saznali tko je “zapravo” Elena Ferrante, to jest, što piše u osobnoj karti ili putovnici osobe koja je, po svoj prilici, napisala njezine romane.
Ne znam za vas, no osobno sam se potrudio nipošto ne zapamtiti ime i prezime te osobe, a bogme ni ime tipa koji ju je “raskrinkao”, podsjećajući nas svojim besmislenim kvazipodvigom zašto je suvremeni “istražiteljski“ (prije nego istraživački) žurnalizam tako gadljiva stvar. Neka barem taj marljivi mali špicl ostane anoniman, kad je već svojoj žrtvi uskratio to pravo.
Fabriciranje osobe
A pravo je inače nedvojbeno: za razliku od sudionika u “stvarnim” javnim poslovima koje neposredno interveniranje u stvarnost i u javnu debatu o njoj moralno obvezuje na izlaganje vlastitog identiteta javnosti, pisac literarne fikcije ima moralno i svako drugo pravo na skrivanje (ili “fabriciranje”) svoje osobe, ako tako želi.
Što je tako fascinantno u ovim romanima u kojima se uglavnom “ništa ne zbiva”, to jest, ništa izvan onoga što je, ovako ili onako, proživio svatko: djetinjstvo, škola i sve što uz nju ide, batrgajuće odrastanje u potrazi za vlastitim identitetom i mjestom u svijetu u koji smo bačeni bez pouzdanoga kompasa, jedno djetinje prijateljstvo “za cijeli život” koje je u stalnoj opasnosti da to prestane biti, seksualne spoznaje, ljubavna otkrića koja nas formiraju i mijenjaju zauvijek, i kada se čini da vode “sretnom kraju” iz malograđanskoga kataloga, a još i više kada tome nipošto ne vode?
Zapravo, Elena Ferrante umije priču koja bi se mogla ticati doslovce svakoga od nas, jer bi se svatko mogao prepoznati u koječemu od “ranih jada” njezine alter ego junakinje Elene Greco, te Elenine neukrotive, nerijetko nesnosne, ali i vulkanski karizmatične prijateljice Lile, istodobno posve personalizirati, smjestiti je prostorno i vremenski u svijet s kojim čitatelj nema baš ništa, a opet mu je neodoljivo, intimno blizak. Pa makar ništa “izvanjskoga” ne prepoznao kao dio svojega formativnog iskustva.
Skučeni, duhom koliko i materijalnim dobrima oskudni, južnjački, a ipak nimalo sunčani nego, naprotiv, sumorni i tjeskobni svijet zapuštenoga napuljskog predgrađa u već davnom poraću, svijet tavorećih (lumpen)proletera u sivim kamenim kućercima među žoharima i stjenicama, svijet brutalnog plemenskog morala preko kojega je prevučen konzervirajući namaz rigidnog katolicizma, svijet mačizma, camorre, ženske obespravljenosti kao životne normale koju se nema što propitivati, svijet u kojem se ne čitaju ni novine, nekmoli knjige, u kojem je normalno da godinama ne vidiš more i nisi čak siguran umiješ li plivati, a živiš na obodu grada na moru, svijet nekoga nedefiniranog periferijskog kvarta na čijem je obodu poželjno ostaviti svaku nadu, a izvan kojega kao da ne postoji ništa; to jest, postoji – ali za neke druge i drugačije, sretnije ljude.
U taj je svijet do dna uronjen prvi tom ove sage, a u drugom Elena i Lila već su dobro odškrinule vrata drukčijih svjetova, ali to uopće nije tako lako kako se može učiniti, ne kada se polazi otkud su one pošle. A vani su već šezdesete, i jedan posve drukčiji svijet se pomalja, mada do njihovog svračijeg zakutka dopire tek u fragmentima, kao slabašan signal s nekog udaljenog sazviježđa.
Tabui i taština
Iako tinejdžerice od šesnaest-sedamnaest godina, Elena i Lila ovdje su već silom prilika prerano sazrele mlade žene koje imaju obaviti svoje životne izbore, mada ih za to nitko nije pripremao, jer je i sama ideja pravljenja životnoga izbora – umjesto pukoga trpljenja zadatih obrazaca glavinjanja ka smrti – nešto nepojamno. Elena je, dakako, naratorica, ovo je utoliko njezina priča; no Lila je ona koja plijeni svojom neobuzdanošću, neukrotivošću, ekstremnošću svojih odlika i odluka, raspoloženja, slijeđenja svojih impulsa uz zanemarivanje konzekvenci – svjesno i programatsko, ili tek iz nezrelosti i silnoga neznanja, na koncu je gotovo svejedno.
Ona je ta koja će rušiti tabue, ali i ona koja će se krotko udati za kvartovskog bogataša kojeg ne voli, ona je, međutim, i ta koja će – možda iz puke taštine – iz toga i pobjeći ne pitajući za cijenu, isto kao što će ukrasti Eleni obožavanoga mladića, ali će njihova strast brzo zgasnuti jer zapravo nemaju što jedno drugome reći i ne umiju živjeti skupa jer su isuviše različiti, a ta razlika potječe iz one nepremostive dubine klasnih i klasno manje ili više determiniranih kulturoloških razlika.
Biti istinski pismen
Svojoj ekstraordinarnosti unatoč, Lila ne uspijeva preskočiti svoju sjenu, a Elena, mada vječito u sjeni prijateljice, zapravo polagano akumulira sposobnost nadilaženja toga skučenog mikrokozmosa, mogućnost iskoračenja u drugi, širi, ljepši svijet, svijet koji takođe umije okrutno povređivati, ali ti daje i jedva naslutive mogućnosti. Šifra za ulazak u taj svijet je samo jedna: obrazovanje. Biti istinski “pismen”, govoriti “književni” talijanski, umijeti izraziti sebe u svijetu i razumjeti drugoga koji nešto izražava - to je spas; sve drugo je povratak u memljivi kvart, dakle poraz i trajno potonuće.
“Priča o novom prezimenu” rasprostrla se na gotovo pet stotina stranica, ali se guta u velikim, žednim gutljajima, jer Ferrante odlično zna ono što je jedino bitno otkad ljudi jedni drugima pripovijedaju priče: slušat ćemo i čitat ćemo ono što nas se duboko tiče jer govori o nama, mada izvana, ali baš ni po čemu ne sličimo onima o kojima se priča. Naime, ono izvana je ionako samo fasada, a ono što je unutra uvijek je, ovako ili onako, priča o tome kako se naći i opstati u svijetu koji je sav neprijateljski, a najsurovije od svega u tom svijetu često su upravo ljubav i prijateljstvo. Ali, što sad, kad si bez njih tek nitko i ništa: “kupuješ, prodaješ, oduzimaš i dodaješ”.