INTERVJU

ARHITEKT NAJJEFTINIJEG MUZEJA U HRVATSKOJ Riječki MMSU uredio sam za samo milijun eura

AUTOR:
    • Korana Sutlić

  • OBJAVLJENO:
  • 03.10.2017. u 15:18

  • Darko Tomaš / HANZA MEDIA

     

    Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, uređen prema projektu arhitekta Dinka Peračića u H-zgradi bivšeg kompleksa Rikard Benčić, u dijelu prizemlja i na prvom katu, otvara se 22. rujna. Ove godine Peračić je s kolegom Romanom Šiljom osvojio Medalju za arhitekturu za Građevinski fakultet u Osijeku. Dinko Peračić s partnericom Mirandom Veljačić bio je osnivač Platforme 9,81, udruge za arhitektonska istraživanja. Pamtimo ga i kao selektora Venecijanskog bijenala, s programom “To trebamo, to radimo” - principima na kojima je nastao i projekt za MMSU Rijeka. Razgovaramo o arhitekturi i gradu Splitu u kojom živi dok pijemo zeleni čaj u kavani hotela Westin u Zagrebu.

    Što radite ovih dana u Zagrebu?

    -Radim na projektu za uređenje tvornice Jedinstvo, koji je sličan sadržaj kao muzej u Rijeci. Radimo na izvedbenom projektu, u tijeku su koordinacije projektanata i pripreme za aplikaciju projekta za fondove. Paralelno razvija se još nekoliko projekata koji su vezani za kulturno društvene inicijative, jedan u Čakovcu koji godinama pokušava napraviti svoj centar za nezavisnu kulturu. Putujem dosta po Hrvatskoj zbog raznih poslova.

    Vaš MMSU u Rijeci najjeftiniji je muzejski javni projekt u kulturi u Hrvatskoj?

    - (smijeh) To je muzej koji odgovara današnjem stvarnom trenutku i potrebama našeg društva. Rijeka je godinama imala velike planove za novi Muzej moderne i suvremene umjetnosti koji je jednostavno bio preambiciozan za grad koji za to nema financijski kapacitet, a možda čak ni potrebe za grandioznom građevinom. Slaven Tolj i Ivan Šarar, uz pomoć Idisa Turata, presjekli su tu agoniju i odlučili muzej riješiti na drugi način. Došli su kod nas u Split, kod Mirande Veljačić i mene, pogledati što smo radili na projektu Doma mladih u Splitu. Vidjeli su na koji način se sadržaj za kulturu može odvijati u nekim napuštenim prostorima a da se sadržaj pri tome stalno unapređuje. I rekli su - to je ono što mi trebamo - dođite u Rijeku.

    Riječki MMSU

     

    I sad je muzej u Rijeci slično napravljen?

    - Muzej je realiziran uz puno zajedničkog truda. To je bila velika avantura. Preuzeli smo svi na sebe stres da muzej napravimo što brže i jeftinije moguće.

    Koliko je na kraju stajao?

    - Oko 7,5 milijuna kuna, zovu ga Million Euro Baby. Muzeji inače imaju višemilijunske budžete. Velik je 1500-2000 kvadrata i u njemu su razni prostori dovedeni do raznih razina dovršenosti. Sve ono što je najvažnije za funkcioniranje muzeja napravljeno je kvalitetno. Dakle, sigurnosni sistemi, sanitarni čvorovi, kretanje, izložbeni prostor u smislu rasvjete i uvjeta za izlaganje. Sve ostalo je onoliko koliko se moglo uložiti. Tako imamo dijelove koji su kompletno neuređeni, samo malo počišćeni, fasada je kompletno neuređena, neki dijelovi zgrade još nisu otkupljeni i u njih se ne može ni ući... Dakle, više sve sliči na realnost neke privatne investicije, jer državne su obično detaljno planirane pa ako dođu u milost političke volje, onda se cjelokupne realiziraju, a ako ne, stoje. Mi smo taj muzej trebali i mi smo ga napravili.

    Riječki MMSU

     

    Kako biste ga opisali?

    - Skromno uređen, ali vrlo funkcionalan prostor. Dobre su reakcije ljudi koji su muzej obišli. Ovim projektom sačuvali smo slobodu koju napuštene zgrade u sebi na jedan način nose. Svaki napušteni prostor odživio je svoje i poziva ljude da ga slobodno koriste, pogotovo umjetnike koji to odmah prepoznaju i obično kažu - mi ćemo to skvotirat, napravit ćemo nešto od toga, poigrat ćemo se time jer to više nikome ne treba i možemo raditi što god želimo. E, sad, kad se u to umiješa arhitektura, najčešće ograniči tu slobodu, i to postanu prostori u kojima se zna kako se ponaša. U našem je muzeju zgrada ostala jako slobodna i daje korisnicima mogućnost da se u njoj događa svašta na različite načine. Za otvorenje će se koristiti i dijelovi prostora koji su neuređeni u razini prizemlja, bit će osvijetljeni, te će se, uz kontrolu, posjetitelje pustiti unutra. Tu će se izložiti jedan programatski video s tribine Toma Gotovca u kojem on govori kako slični prostori takvi trebaju ostati jer su oni prostori slobode.

    Riječki MMSU

     

    Što nas dalje čeka vezano uz muzej?

    - Treba dovršiti fasadu, malo više urediti ostatak prizemlja, otkupiti sljedeće dvije etaže i urediti okolni prostor. To će ići postupno, korak po korak.

    Vaš Građevinski fakultet u Osijeku koji ste projektirali s Romanom Šiljom ove je godine osvojio Medalju za arhitekturu. Ovih dana u njemu počinje druga školska godina. Jedna je od najvećih prednosti što ima zajedničke javne prostore...

    - Studenti su prepoznali da su zajednički prostori u zgradi namijenjeni njima i da se ne očekuje da borave samo u učionicama. Njihovi su i vanjski prostori, hol, tribine, unutrašnji vrtovi, mjesta za zadržavanje, otvorene učionice koje pozivaju studente da sjede, borave, rade, u kombinaciji dokolice, studiranja, druženja. To smo dodali projektu i u skladu je s načinom na koji se zgrada otvara prema javnom prostoru. Vidimo da je zaživjela i ideja da je prizemlje zgrade proširenje javnog prostora i koristi se za brojna događanja, koncerte, tribine, koji nemaju nužno veze s Građevinskim fakultetom.

    Građevinski fakultet u Osijeku

     

    Zašto je važan taj javni element kod projekta?

    - Slobodan, javni prostor je izuzetno važan. Interakcija koja se stvara uživo, interakcija između ljudi koju osigurava jedan prostor, ne može se nadoknaditi bilo čim virtualnim ili bilo čime na daljinu. Susreti ljudi toliko stvari akceleriraju, i to je ono što predstavlja zadovoljstvo življenja. Bez javnih prostora život je puno siromašniji. Stalno nas pokušavaju lišiti takvih prostora. Najbolje arhitekture koje su se dogodile kod nas su one koje imaju velik ili dobro postavljen javni prostor. Imali smo tradiciju izgradnje vrlo kvalitetnih javnih prostora. Danas se, naročito na obali u kontekstu turizma, vidi kolika je njegova vrijednost, gdje je on jedna od atrakcija.

    Građevinski fakultet u Osijeku

     

    Što se događa s vašim prošlogodišnjim projektom za tržnicu u Dubrovniku?

    - Čekaju se odluke novih gradskih vlasti. To je prostor koji Dubrovčani trebaju jer se nalazi usred luke koja je u transformaciji prema izgradnji kruzerske luke i marine. Tržnica je vitalni dio tog područja, prostor preko kojeg će građani dokazati da luka njima pripada. Preko tržnice i komunalne lučice građani osiguravaju svoje mjesto u ovom komercijalnom turističkom kontekstu.

    To će biti vaša druga tržnica na obali, nakon hvaljene i nagrađivane tržnice u Vodicama, uređene prije nekoliko godina.

    - Tema je da se tom mediteranskom, pogotovo javnom prostoru, daje suvremeni karakter koji nije toliko vezan za baštinu i neka prošla vremena, nego pokušava biti Mediteran kakav želi biti u budućim vremenima. Daje suvremeno lice Mediterana koje je optimistično, zaigrano, opušteno, a opet kvalitetno i okrenuto prema javnom, što je za Mediteran karakteristično. To je tržnica u Vodicama uspjela napraviti. Volio bih da se realizira i tržnica u Dubrovniku jer je bazirana na istim principima.

    Tržnica u Vodicama

     

    Kuća maslina u Tisnom, vaš projekt koji je apliciran za fondove, ima zanimljivo pročelje od suhozida...

    - Pročelje je od suhozida koji je složen tako da prati otvore na fasadi i stvara dojam godova masline. Riječ je o ručnom radu koji je naporan i fizički težak. Stvara se suha kamena ovojnica i meka, podatna unutrašnjost koja sugerira maslinovo ulje, plod masline. Jedna od mnogih tema koja će se u Kući maslina obuhvatiti jest i ona da je maslinarstvo kod nas drukčije nego kod drugih. Imamo maslinike u krškom terenu koji traže jako veliku količinu rada, fizičkog ljudskog rada, da bi se dobila kap gušta, što je različito od maslinika u Tunisu i Španjolskoj, na nekim mekim “bregima” koji se lako obrađuju. Kod nas je česta slika da usred kamenjara iz šake zemlje raste maslina, kao na Kornatima. To je oblikovalo našu kulturu, koja u sebi ima taj gen da iz škrte zemlje stvori kapljicu velikog gušta.

    Kuća maslina u Tisnom

     

    Živite i radite u Splitu u kojem ste rođeni, godinama ste ranije kroz Platformu ukazivali na probleme u prostoru u tom gradu. Kakvo je sad stanje u Splitu?

    - Hm, teško pitanje. Promijenila se gradska uprava i još ne vidimo rezultate njezina rada, a posljednjih godina i posljednjih gradskih vlada bili smo žrtve potpune zapuštenosti u koje nas je dovela gradska uprava. To se pokazalo najviše u požarima kad se potpuno razotkrilo koliko je Split zapušten. Cijeli jedan veliki dio Splita, istočni dio grada, komunalno je zapušten, a slično je i u ostalim dijelovima. Grad je doživio procvat turizma i nevjerojatno je da javna infrastruktura taj procvat ne prati, da organizacija grada sve ne prati, to je prava šteta. To je nešto što pojedinci ne mogu napraviti umjesto grada, ne mogu sami napraviti takve značajne pomake, to može samo gradska uprava, a kad oni ne rade i ne stvaraju podršku, onda se grad, pa i čovjek koji u njemu živi, osjeća zapušteno. Nadam se da će se to pokrenuti jer sav materijal postoji da Split bude optimističan, vrlo dinamičan mediteranski grad, u kojem ljudi dobro žive i napreduju.

    Požare na obali često prate priče da su neki od njih nastali da stvore buduća građevinska zemljišta...

    - To je neka priča koja vjerojatno nije realna, značajniji je taj osjećaj zanemarenosti građana od strane javnog sektora. Odlagalište smeća i prigradska naselja, prostor na rubovima grada nevjerojatno je zapušten. Konačno se otvorila nova škola u istočnom dijelu Splita, koji je postao mjesto gdje većina ljudi živi, jer je centar turistički. Govorimo o prvoj školi nakon 30 godina, a osamdesetih su se otvarala po dva-tri takva objekta godišnje, u doba kad je u ovom dijelu grada bilo samo nekoliko kuća. Urbanizam je kao disciplina marginaliziran, gotovo mrtav. Kroz ovakve se situacije pokazuje koliko nam ipak treba.

    Što bi strateški po vama bio dobar potez za Split?

    - Zaradu od turizma treba usmjeriti u stvaranje drugih kvalitetnih poslova. Kao što zemlje bogate naftom zaradu usmjeravaju u nove ekonomije. Ulaganje u turistički infrastrukturu, reprezentativne projekte i uljepšavanja treba gledati samo u kontekstu investiranja u svrhu dodatne turističke zarade, ali pravo je pitanje što ćemo novo razvijati. Nužne su nam druge ekonomije, bazirane na znanju, da možemo biti ravnopravni i ponosni građani svijeta. Predlažem da se izabere bilo koja uspješna djelatnost koja tinja u gradu i istakne se kao posao u kojem ćemo biti “prvaci svita”. I da se sve usmjeri da to uspije. Od toga će posredno svi imati koristi. Split u svom duhu ima snage za takav pothvat.

    Koji bi to poslovi mogli biti?

    - Jako je važno pronaći neke biznise kojima će se ljudima dati do znanja da se ovdje isplati živjeti i isplati raditi. To je jako bitno i tome treba agresivno pristupiti, inače stvarno nitko tko vrijedi ovdje neće ostati. Uz IT sektor, mogući su za razvoj zdravstvo, pomorstvo i građevina u kojima bismo mogli također puno napraviti.

    Gdje ljudi iz Splita ljetuju dok grad pohode horde turista?

    - Po vikendicama sve manje jer su iznajmljene. Većina ljudi koja radi u turizmu ne ljetuje, ljetuju zimi. Kad završi sezona, onda idu na Tajland ili na takve destinacije, naravno tko može. Ima već dosta takvih primjera da se ljetuje zimi.

    Postoji li bojazan za kulturnu baštinu na obali, da će se uništiti, ne sami zaštićeni spomenici kulture, nego sve ono okolo što čini jedno mjesto autentično sačuvanim?

    - Turizam i baština su u savršenom braku, baština se obnavlja na krilima turizma. Split, centar grada, obnovljen je i uređen zahvaljujući turizmu, prostor koji smo godinama zvali Get sad izgleda kao lobi hotela. Doduše, preintenzivno se koristi pa se ne stigne držati čistim. Za baštinu se ne treba toliko bojati jer turizam prodaje baštinu. Ne treba se bojati ni za društvo koje gubi svoje centre gradova i mjesta, svoj identitet, nego misliti kako iskoristiti turizam za izgradnju novih centara, novog društva koje s tim nastaje. Kad smo imali tvornice, imali smo radničko društvo, sada kad imamo turizam imamo neko novo društvo koje treba osmisliti, da ljudi uživaju u tome što rade i od toga dobro žive.

    A što s često zanemarenom arhitektonskom baštinom 60-ih, 70-ih godina?

    - To vam je kao udžbenik koji otvorite da vidite kako se stvari školski rade. Današnje građenje, bilo u stanogradnji, javnim objektima, javnim prostorima i infrastrukturi, nije na toj razini. Ne govorim o pojedinačnim najboljim primjerima, nego o 99 posto novo izgrađenog prostora. Mi se danas pojedinačno snalazimo da postignemo neke kvalitete koje su se tada podrazumijevale. Kvalitetna “stara” turistička arhitektura je ugrožena jer se ne uklapa u današnje standarde, po veličini soba i sličnom. Nešto će se uspjeti rekonstruirati, a nešto neće. Bitno je da sačuvamo najbolje primjere i nađemo za njih novi prikladan život.

    Predajete i na Arhitektonskom fakultetu u Splitu?

    - Da, ispunjava me rad s kolegama arhitektima i studentima. Za mene je izvrsna platforma za fokusiranje na bitno u arhitekturi, za razvoj i testiranje projektantskih pristupa. Volim se baviti metodama kroz koje studenti usvajaju znanja. Tema na kojoj moja grupa radi su javni objekti, posebno škole. Nastojimo biti što više povezani sa stvarnim potrebama mjesta koja trebaju škole i na taj način biti društveno korisni.

    Izdvajamo