U to sam vrijeme živio u New Yorku i, premda sam odnedavna imao doktorsku diplomu sa Sorbonne u Parizu, radio sam kao potrčko u advokatskoj kancelariji na aveniji Madison. Nakon mjeseci konobarenja i dva mjeseca u skladištu namještaja na New Jersey Turnpikeu bio je to svakako korak naprijed. Ako ništa drugo dočepao sam se Manhanttana... - piše Dino Milinović u knjizi “Seuso: autopsija jednog slučaja”. Dino Milinović izvanredni je profesor povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu gdje predaje Uvod u ikonologiju, a knjigu je izdao AGM u biblioteci “100 najljepših priča iz povijesti kultura na tlu Hrvatske” koju je pokrenuo njegov kolega Joško Belamarić.
Američki način
Kako se odlučio za Ameriku, objašnjava: “U mome slučaju odlazak u New York bio je povezan s činjenicom da je dio obitelji već živio tamo, a majka i sestra su u međuvremenu postale američke državljanke. Kad sam jednom došao u posjet, nisam htio otići a da se ne okušam u američkom načinu života. New York je jedno od najvećih svjetskih umjetničkih središta, velik izazov za jednog povjesničara umjetnosti. Dok čekate na priliku, radite kao konobar, turistički vodič, vozač taksija i slično.”
Dino Milinović knjigu o Seusovu blagu piše slikovito, živo i interesantno. Nema prijelomnih, senzacionalnih otkrića o blagu, koje i nakon silnih istraživanja ostaje dobrim dijelom misterij, no knjiga je pisana u prvom licu, iz iskustva, i donosi mnoštvo nepoznatih detalja oko čitavog slučaja, u gotovo pa detektivskim obratima. Naime, ovaj je povjesničar umjetnosti imao priliku vidjeti Seusovo blago uživo, devedesetih godina u New Yorku, prije nego što je povučeno s aukcije koja se trebala održati u Sotheby’su, kada su pravo na blago dokazivale tri države, Mađarska, Libanon i bivša Jugoslavija. Svoj prvi susret s blagom uživo opisuje: “Bio sam oduševljen. Nikada prije nisam vidio ništa slično. To su vjerojatno najljepše sačuvani predmeti te vrste iz vremena kasnoga Rimskoga Carstva.”
Aukcijska kuća
Nekoliko mjeseci ranije bio se prijavio za posao upravo u njujorškom u Sotheby’su: “Raditi u velikoj aukcijskoj kući vjerojatno je san svakoga povjesničara umjetnosti. Iskustvo aukcije, na kojoj se iznosi koje su ljudi spremni platiti za remek-djela u trenutku mogu popeti na desetke, pa i stotine milijuna dolara, jedinstveno je. Ali, katkad se zaboravlja na mukotrpnu pripremu kataloga i istraživanja koja prethode takvim spektakularnim trenucima i koja mogu trajati godinama. Međutim, upravo je ta priprema ono što najviše zanima povjesničara umjetnosti. Meni je malo nedostajalo da dobijem posao u Sotheby’s, ali to se na posljetku ipak izjalovilo. Razlog je bio pomalo neobičan: višak kvalifikacija.”
Ipak je dobio priliku surađivati sa stručnjacima iz te aukcijske kuće. Razloga su bila dva. Naime, godinu dana ranije doktorirao je na pariškoj Sorbonni na civilizaciji kasne antike kod profesora Noela Duvala, svjetski poznatoga stručnjaka. Drugi je bio što su u toj aukcijskoj kući vidjeli tekst u “Daily Telegraphu” koji govori o umiješanosti tadašnje Jugoslavije u čitav slučaj.
Naime, podsjetimo kako je 1990. godine engleski lord od Northamptona ponudio na prodaju preko spomenute aukcijske kuće vrijedne srebrne predmete iz vremena kasnog Rimskog Carstva. Ukupna težina predmeta nadmašila je sve do tada poznate ostave. “Marketing najveće svjetske aukcijske kuće odradio je velik posao”, objašnjava Dino Milinović i nastavlja: “Govorkalo se da su izloženi predmeti tek dio, možda samo polovica, cjelokupne zbirke, ali i to je bilo dovoljno da procjena vrijednosti dosegne vrtoglavih dvije stotine milijuna dolara. Lord od Northamptona mogao je zadovoljno trljati ruke.”
Međutim, javile su se tri spomenute zemlje, pozivajući se na međunarodnu konvenciju o povratu ilegalno uvezenih umjetnina koju je donio UNESCO, i spor nije nikada do kraja razriješen. Dokazano je da ne pripada Libanonu, papiri s podacima o izvozu bili su lažni, a iako nikad nije dokazano da ne pripada ostalim dvjema zemljama, nije sa sigurnošću dokazano niti da im pripada. U britanskim medijima zaživjela je priča kako je blago pronađeno u Istri krajem osamdesetih, da je bila upletena JNA te da je putem diplomatskih krugova prebačeno na Zapad, u Švicarsku. “Bila je to eksplozivna smjesa koja je pothranjivala medijske natpise u svim republičkim sredstvima odumiruće države”, tumači Milinović i nastavlja: “Uz Seusovo blago vezuje se bezbroj različitih, manje ili više (ne)vjerojatnih glasina. Jedna od njih govori o tome da je četrnaest predmeta ponuđenih na aukciji u New Yorku 1990. godine samo dio puno veće zbirke, skrivene u trezorima neke švicarske banke. Govorilo se o barem još dva velika pladnja, a na jednoj fotografiji koja je snimljena za Getty Museum vide se dvije manje kamene portretne glave koje nije lako identificirati, ali koje bi mogle pripadati prvoj polovici 4. stoljeća. Nažalost, one nam više nisu dostupne.”
Šizofrena atmosfera
Čitavoj atmosferi oko Seusa, piše u knjizi Dino Milinović, pripomogla je i “šizofrena predratna atmosfera”. Za Globus objašnjava što je mislio: Kada govorimo o aferi koja je nastala oko Seusova blaga, i koja se u jugoslavenskim i hrvatskim medijima manifestirala u beskrajnim nagađanjima o mjestu nalaza i o tome tko je sve upleten u aferu – od JNA do jugoslavenske diplomacije i korumpirane partijske vrhuške – ona je doista bila dio šizofrene atmosfere u predvečerje rata. Mediji u svim republikama natjecali su se u tome tko će otkriti prave izvore i protagoniste i dokazati da blago pripada upravo njima. Afera se, osim toga, nadovezala na prethodnih godina aktualnu pljačku knjiga iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, pa se tako i glavni protagonist pljačke, Aleksandar Miles, oglasio iz zatvora tvrdeći da zna istinu o Seusovu blagu. No, ubrzo su ratni događaji i prve ljudske žrtve zasjenili sve te priče. Drago mi je da je pojava knjige ponovo probudila interes za tu temu.
Kako se trakavica oko Seusa odužila, raspala se država i pravo na traženje blaga preuzela je Hrvatska, jer se spekuliralo o Istri. Najviše se oko svega angažirala danas pokojna Vesna Girardi-Jurkić, tadašnja ministrica kulture Republike Hrvatske.
Seusovo blago
Dino Milinović i dandanas smatra kako priča o podrijetlu blaga iz Istre itekako ima utemeljenja: “Rimska provincija Panonija u četvrtome je stoljeću izrazito prisutna u povijesnim događanjima, a dva su cara Valentinijan i Valens rodom iz Vinkovaca, tadašnje Cibalae. Krajem stoljeća i sve češćim upadima barbara preko granice na Dunavu započinje povlačenje rimske aristokracije prema sigurnijim dijelovima Carstva. Jedno od takvih utočišta je Istra. Nema nikakva razloga isključiti mogućnost da je Seusovo blago pohranjeno na skrovito mjesto upravo u tome dijelu Carstva. Velika antička vila na Brijunima je, recimo, gotovo sigurno bila dio carskoga posjeda, pa je takva mogućnost više nego realna. Međutim, ponovo nam nedostaju precizniji podaci. Oni su, doduše, trebali biti izneseni na sudu u New Yorku, u procesu u kojemu je Hrvatska htjela dokazati da polaže pravo na povrat blaga. Vesna Girardi-Jurkić, posvetila je tome slučaju puno vremena i truda, ali brojne dokaze koje su ona i hrvatski stručnjaci prikupili sud nije bio voljan prihvatiti kao dokazni materijal. Bila je to svojevrsna igra iscrpljivanja, u kojoj je Hrvatska naposljetku morala odustati, jednako kao i Mađarska. Blago je ostalo u vlasništvu engleskoga lorda, ali prije nekoliko godina mađarske su vlasti kupile veliki pladanj i nekoliko predmeta iz zbirke i izložili ih u mađarskome parlamentu. Koliko znamo, cijena koju su Mađari platili bila je znatno niža nego što je 1990. traženo za zbirku, tada procijenjenu na čak dvjesto milijuna dolara. Bez sumnje je ta cijena bila pretjerana, ali u tome je trenutku tržište umjetnina bilo na jednom od svojih vrhunaca i nije čudo da je upravo tada zbirka ponuđena na prodaju.”
Kućni ljubimci
Mađari su mislili da im posuđe pripada među ostalim i zato što Pelso, koje se spominje na jednoj od posuda, označava mađarski Balaton na latinskom. No, Milinović ističe da bi se taj naziv mogao odnositi i na prikazanog lovačkog psa, “jer su kućni ljubimci često u tom razdoblju prikazivani na posudama, a uz njih bi se upisala i njihova imena. Tako je na istom pladnju, tik uz prikaz lovačkog psa, imenovan i konj Innocentius”. No, nastavlja: “Čak i ako Pelso doista ukazuje na posjede u blizini Balatona, to ni na koji način ne podrazumijeva da su veliki pladanj i drugi predmeti iz zbirke nađeni na tome području.”
I sam naziv Seusovo blago upitan je. Postoji nekoliko verzija, no nije dokazano tko je bio Seuso. Kako tumači Dino Milinović: “Seusovo se ime ne može pronaći u poznatim povijesnim izvorima. Ime govori da je germanskoga ili keltskoga podrijetla, što bi moglo upućivati na to da je ili vođa nekog savezničkog naroda ili pak istaknuti vojskovođa barbarskog podrijetla. Njih je u to vrijeme, a govorimo o 4. stoljeću, sve više u rimskoj vojsci. Njegovo se ime spominje samo na velikome srebrnom pladnju, koji ima 70-ak cm u promjeru i teži oko deset kilograma. To je mogao biti središnji predmet u kolekciji, ali nema načina da to potvrdimo. S druge strane, spomen njegova imena u posvetnom natpisu je jedinstven slučaj, pa je zato i privukao toliku pozornost. Svi predmeti koji su bili ponuđeni na prodaju pod imenom Seusovo blago pripadaju, doduše, 4. stoljeću, ali nema garancije da su nekoć bili dio iste zbirke, odnosno srebrnog servisa. Činjenica da je svaki od predmeta izuzetan u svojoj kategoriji (pladnjevi, vrčevi, amfore) daje naslutiti da je zbirka prikupljana kroz duže vrijeme i da nije pripadala samo jednom vlasniku.”
Nova biblioteka
Sličan je slučaj, kaže Dino Milinović, i s velikim nalazom ostave srebrnih predmeta u Kaiseraugstu u Švicarskoj, te nastavlja: “Seusovo blago nije dio arheološki dokumentiranog nalaza, već se pojavilo na tržištu umjetnina kao grom iz vedra neba, i to u Švicarskoj, koja je poznata po vrlo elastičnim zakonima o povratu ilegalno izvezenih umjetnina, stoga ne znamo ništa o izvornom kontekstu nalaza. Veliki bakreni kotao u kojemu su predmeti navodno bili pohranjeni, no ne zna se koliko dugo, također je kasnoantičke izrade, ali niti to nije dovoljno čvrst pokazatelj vremena kada su isti skriveni. To ostavlja mogućnost da je riječ o predmetima prikupljenima s raznih strana koji su u jednom trenutku osvanuli na tržištu. Na takvo razmišljanje može utjecati i činjenica da među predmetima u zbirci nema manjih predmeta koji su inače sastavni dio srebrnih servisa, kao što su žlice, vilice, čaše.”
Nadalje, niti ikonografija nije sa stopostotnom sigurnošću potvrđena. Jedan od najvažnijih predmeta od njih četrnaest svakako je spomenuti pladanj s natpisom Pelso, s prikazom gozbe u prirodi i lova u središnjem medaljonu. Prizor gozbe i ribu posluženu na stolu pred uzvanicima neki su povezivali sa sličnim prikazima kršćanske tematike, no to nije vjerojatno, jer veći je dio ikonografije na ovim predmetima poganski, osim znaka Hi-Ro u natpisu koji okružuje središnji medaljon.
Na kraju se Milinović osvrće na novopokrenutu biblioteku AGM-a: “Čestitam Jošku Belamariću i AGM-u na novom projektu. S uzbuđenjem sam pročitao prvu knjigu iz biblioteke, Belamarićevu ‘Sfingu na splitskom Peristilu’, a znam da su u pripremi i priča o reljefu hrvatskoga kralja u splitskoj krstionici, iz pera Igora Fiskovića, te ona o gajeti falkuši Joška Bozanića. Nadam se da će uskoro doći na red i tema koja mi je također prirasla srcu, a to je bjelokosni plenarij iz Riznice Zagrebačke katedrale.”