NEPOZNATI DETALJI

BAUDELAIREOVA SJENICA Glavnina ovog dokumentarno-meditativnog djela odvija se iza bedema 'opijumskog oblaka'

    AUTOR:
    • Neven Vulić

  • OBJAVLJENO:
  • 08.09.2017. u 19:58

Milano, TV broadcast
Profimedia, IPA

 

Roberto Calasso (1941.) svoj prvijenac, mladalačke memoare, započinje već u 12. godini života, u rodnoj Firenzi. Njegova erudicija i intelekt poticani su još u roditeljskom domu: otac je profesor prava i postaje dekanom sveučilišta u Rimu; majka piše doktorat o Plutarhu i kasnije proučava Hölderlinove prijevode Pindara.

Doktorsku disertaciju Calasso, današnji vlasnik milanske nakladničke kuće Adelphi i izniman književnik, piše o teoriji hijeroglifa Sir Thomasa Brownea, povremeno uživajući u hašišu, možda pritom slijedeći Baudelairea.

Autor se “Baudelaireovom sjenicom” usmjerio epohi “marginalnih i erotičnih početaka” modernosti i toliko spominjanog spleena koji se pomalo osjeća i danas: sredini 19. stoljeća i objavljivanju veličanstvenih “Cvjetova zla”.

Opijumski oblak

Nakon transformacije života industrijskom revolucijom započinje ozbiljnije odbacivanje tradicije i sustavno razbijanje javnog morala, koketiranje sa zamračenim dijelovima egzistencije povezane s opojnim i tjelesnim. Kapitalizam jača i rađaju se moderni mediji kakve poznajemo danas, prvenstveno novine.

Glavnina ovog dokumentarno-meditativnog djela odvija se u Baudelaireovu Parizu, iza bedema “opijumskog oblaka” i “nečistog zraka vremena”. Jedna pariška sirotinjska četvrt u blizini Louvrea tada je sravnjena sa zemljom. Balzac piše kako je nevjerojatno “da je takvo barbarstvo moglo opstajati 36 godina, u srcu Pariza, sučelice Palači u kojoj su tri dinastije primale elitu Francuske i elitu Europe”.

Taj Pariz je “uokvireni kaos”, a Baudelaire, otac simbolizma i začetnik modernosti, opisuje ga “neoskvrnutom totemskom snagom” i pritom meteoritskim uronom u neistraženo područje jezika stvara nesavladive valove koji će potopiti Europu, upravo zbog “dara neposrednosti” kojim prikazuje svakidašnje isprepletanje Ljepote i Zla. Naravno, puni sjaj i značaj njegove čarobnjačke poezije očigledan je tek naknadno, nakon dugotrajnog zgražanja i dubinskog nerazumijevanja.

Primjerice, Max Nordau 1892. objavljuje “Entartung”, dvije knjige o ugrozi sve raširenijeg bolesnog i degenerativnog stanja u umjetnosti, na koje će se poslije pozivati nacisti. S gnušanjem zaključuje: “A predvodnik i stjegonoša svake degeneracije je Baudelaire.”

Baudelaire (rođ. 1821.) poslije mature bilježi: “Ne osjećam nikakav poziv”, a nešto kasnije da ipak želi “biti pisac”. Otac mu umire kad ima šest godina, ali tek nakon što ga inficira ljubavlju prema slikarstvu koja ga napaja cijeli život. Majka Caroline, rođena Dufaÿs, uskoro se kao udovica udaje za vojno lice, za Jacquesa Aupicka, koji potom postaje general i ministar.

Charles je jednostavan, voli majku, poeziju i život bez obveza, ali zbog skandaloznog života očuh ga 1839. šalje u Kolkatu kako bi ga urazumio. Po povratku pjesnik ljubujući s mulatkinjom otkriva tjelesne strasti, potiho skandalizira i 1843. kuša hašiš. Njegova veza s opijumom bit će dugotrajnija: njime liječi glavobolje i sifilis, ali i širi vidike. “Prostor se produbljuje opijumom”, zapisuje, jer dubina prostora je “alegorija dubine vremena”.

Pokušava se ubiti u 24., a radikalnu gestu popraća oproštajnim pismom, jer je “poguban za sama sebe”. “Ubijam se zato što vjerujem da sam besmrtan, i zato što se nadam.”

Tijekom revolucije 1848. godine skandira: “Treba ići strijeljati generala Aupicka!” Nitko ne zna da mu je to očuh, čak ni Flaubert i Maxime Du Camp koje je general Aupick slučajno ugostio na Bosporu. Usput upitani koga bi istaknuli među novim francuskim perima, par je nevino odgovorio kako je Baudelaire jedan od mladih pisaca o kojima će se govoriti. General je pomislio da je to niska provokacija, jer Charlesa je zbog neprikladnog načina života osudio i odbacio.

Godine 1853. Baudelaire objašnjava majci kako se više ne usuđuje raditi nagle kretnje hodajući, od straha da ne proširi poderotine na odjeći, poglavito na hlačama. Calasso ga pritom opisuje kao prvoga Bustera Keatona u redingotu, na ulicama Pariza. Pjesnik nije podnosio novu odjeću, netom kupljena odjela izribao bi brus-papirom kako bi izgubila patinu novoga.

Pjesnikov milje

U manje od dva mjeseca od objavljivanja “Cvjetova zla” (1857.) podignuta je optužnica zbog narušavanja javnog i religijskog morala sadržajem zbirke. Baudelaire plaća kaznu, šest pjesama je zabranjeno, ali Victor Hugo uskoro mu piše: “Vaši Cvjetovi zla sijevaju i zaslijepljuju kao zvijezde.”

S druge strane, Gustave Bourdin ovako reagira u Le Figaru: “Na trenutke sumnjamo u mentalno stanje g. Baudelairea, a u drugima više ne; radi se, većinom, o monotonom i unaprijed smišljenom ponavljanju istih stvari, istih misli. Odiozno se privija uz nisko, odbojno se udružuje sa zaraznim...”

Calasso ulazi u dubinu epohe i pjesnikova miljea, opisujući i rađanje kulturne industrije koja službeno počinje u Parizu u vrijeme Luja Filipa. Dnevni tisak tad uvodi reklamu, a poznati fotograf Nadar to komentira: “Još jedna nova riječ. Réclame, hoće li donijeti bogatstvo?” Balzac se oportuno koristi posve suvremenim terminom “komercijalna površina”.

Nastupa prvo doba “prostitutki inteligencije”, kad Baudelaire stupa na scenu i govori: “Treba se bez prekida opijati.” Inicira se jeftina estetizacija svega, a Karl Kraus smatra da se svijet podijelio između ”onih kojima urna služi kao noćna posuda i onih kojima noćna posuda služi kao urna”.

No šetnji s Baudelaireom posvećena je tek polovina stranica. Ostatak se usmjeruje u kontekst, u pjesnikove supatnike i progonitelje iz svijeta književnosti i likovnosti, što stvara konkretniju i točniju sliku razdoblja i razmjera utjecaja Baudelaireova djela. Ingres, Degas, Manet, Rimbaud, Mallarmé, Proust formiraju se u okrilju sjaja i bijede iste epohe, a povezani su centralnom figurom iz naslova.

Calasso se opsesivno i posve opravdano usmjerava prema Baudelaireu, kao cvijet prema Suncu u zenitu, zbog magične rečenice nabijene “električnim fluidima” i stihova iz kojih izbija “slast što očarava i užitak što ubija”. Skanjuje se biografskog maltretiranja i hladne forme, više je okrenut raskrinkavajućim detaljima svakodnevice i minucioznim, prodornim zapažanjima iscrpljenima iz nezamijećenih sitnica.

Autor bezbrižno filtrira Baudelaireov život, njegove zapise i povezanu povijest 19. stoljeća. Aristokratski izabire najintrigantnije anegdotalne detalje i pritom pokazuje zadivljujuću sposobnost prepoznavanja i nadahnutog razlaganja tuđe manije kroz svoju: Calasso time neprijeporno potvrđuje vlastitu spisateljsku veličinu.

 

Izdvajamo