Kad već nemaš novaca za raskošne produkcije velikih europskih imena, dovedi nešto uzbudljivo ili makar drugačije, moto je kojim su se ove godine vodili selektori Festivala svjetskog kazališta Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan. I uspjeli su. Od četiri odgledane predstave od 10. do 16. rujna, najduže će se pamtiti i prepričavati ona prva, brazilska verzija Čehovljeve “Tri sestre” s kojom je i otvoreno ovogodišnje 15. izdanje Festivala svjetskog kazališta. Ili ona zadnja, “Blockbuster”, u kojoj nas je belgijski Collectif Mensuel u revolucionarnom žaru pozvao da se samoorganiziramo ako ne želimo da u ovom predatorskom kapitalizmu ostanemo bez ičega.
Obje predstave, brazilska i belgijska, eksperimentiraju kazališnom i filmskom formom.
S predstavom “Što ako su otišle u Moskvu?” brazilske redateljice Christiane Jatahy dobili smo emotivno uzbudljivo osuvremenjivanje klasične drame Antona Čehova o čežnji za odlaskom, promjenom, bijegom iz vlastite kože. Tu smo gledali tri vrhunske brazilske glumice s jako realističnom glumom, one ne pokušavaju glumiti tri ruske aristokratkinje koje se dosađuju, nego igraju mlade i ne baš sasvim mlade žene današnjice. Majstorstvo je u njihovoj prirodnosti. Dok sjediš u gledalištu čini ti se da ne gledaš predstavu o tulumu, nego da na njemu sudjeluješ. Uostalom, šampanjac i vino kojim glumice nude publiku su pravi, prava je i čokoladna torta s pistacijima koju jedu skupa s gledateljima. Druga polovica publike fizički je odvojena, oni prate predstavu preko filmskog platna, na kojem se prenosi živa gluma, paralelno snimana i montirana.
Nova značenja
Iako gledaju istu predstavu, dvije grupe gledatelja imaju sasvim drugačiji doživljaj. Nakon sat i pol, mijenjaju mjesta. Uživljenom gledatelju ta predstava danima kasnije otvara nova značenja, ili provocira pitanja o tome kako su nas prevarili i što su nam sve zatajili.
S prvom predstavom “Što ako su otišle u Moskvu?” zagrebačka je publika bačena u maticu suvremenog eksperimentiranja formom, u igre tehnikom i žanrovima, a s drugom je vraćena u čistu klasiku, s lutkarskim kazalištem gruzijskog veterana Reze Gabriadzea. Gruzijski redatelj, pisac, slikar i kipar Gabriadze okrenuo se lutkarskom kazalištu 1980. nastojeći pobjeći od sovjetske cenzure, a od sloma Sovjetskog Saveza devedesetih njegove slavne predstave poput Staljingrada i Ramone obilaze svijet i najprestižnije teatarske festivale. Lutke su prekrasne (moji favoriti su prasac u bijegu s dvije pruge na leđima kako bi se kamuflirao u željezničke pragove i kokoš koja oko vrata nosi crvenu lisicu, za ukras), Gabriadzeovi suradnici stvaraju čaroliju od lutaka i zvukova. No bez obzira na delikatnu sudbinu Gruzije u eri Vladimira Putina, današnjem se gledatelju teško uživjeti u priču u kojem romantičnu Ramonu, zaljubljenu lokomotivu na lokalnom ranžirnom kolodvoru, progoni bezdušni kontrolor vlakova, namćor s velikom crvenom zvijezdom i staljinovskim brkovima. Ta bi “kritika sviju totalitarizama” vjerojatno bila draga Zlatku Hasanbegoviću, da je tko bivšem ministru kulture dojavio što igra u kazalištu.
No Hasanbegović je jedan od onih koji neće u kazalište, a nisu ni prije. Par dana nakon otjelovljenja crvene petokrake u dvorani Muzičke akademije u Zagrebu, baš tamo na friško preimenovanom Trgu Maršala Tita, Hasanbegović se u petak u Saboru okomio na Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana. Član kluba zastupnika “Neovisni za Hrvatsku” na saborskom aktualnom satu prozvao je ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek zbog nedavnog imenovanja Dubravke Vrgoč na drugi mandat na mjestu intendantice HNK i postavio pitanje hoće li HDZ dati suglasnost za ponovni izbor Ivice Buljana za ravnatelja drame HNK. Hasanbegović napada Buljana da je, “nadahnut svojim kolegom Oliverom Frljićem i poduprt javnim novcem, pretvorio HNK u stožer pseudoljevičarskog parakazališnog aktivizma i borbe protiv fantomskog hrvatskog fašizma”. Smeta mu neka od prošlogodišnjih predstava Drame HNK, “Tri zime” ili “Ljudi od voska”, na koje hrle gledatelji? Neka predstava koja se u HNK priprema? Ne, Hasanbegoviću smeta to što se ravnatelj drame Ivica Buljan drznuo govoriti na prosvjednom skupu na Trgu žrtava fašizma, organiziranom nakon odluke Gradske skupštine da se trgu oko HNK oduzme ime maršala Tita.
Ružna tijela
Dan nakon Hasanbegovićeva napada na Buljana Festival svjetskog kazališta zatvoren je pozivom na revoluciju. Zadnja predstava ovogodišnjeg izdanja FSK-a bio je “Blockbuster” belgijske skupine Collectif Mensuel, vrlo zabavan kazališni eksperiment s obilatim korištenjem filmskog materijala. Članovi skupine napravili su kolaž iz desetaka poznatih filmova i montirali isječke u novu priču kojom osuđuju neosjetljivost suvremenog kapitalizma koji namjerno proizvodi siromaštvo zbog obijesti elite i manjkavosti demokracije kakvu danas imamo. Na platnu se smjenjuju kadrovi s Bradom Pittom i Juliom Roberts, sa Seanom Pennom, Silvesterom Staloneom i Al Pacinom, dok belgijski glumci izvode sve dijaloge i proizvode sve zvukove, od lupanja potpeticama Julie Roberts do jurnjave automobila. I izvrsno sviraju, kad stignu od ostalih obaveza na sceni. Predstava na francuskom, koja je premijeru imala u veljači 2016. godine, zvuči aktualno kao televizijski izvještaj: političari na francuskom najavljuju nove rezove i novu reformu radnog zakonodavstva, baš ono što novi francuski predsjednik Emmanuel Macron radi ovih dana. Malo pretjeruju: nitko više neće imati stalan posao, socijala i opće zdravstveno osiguranje se svode na minimum, ako imate koga da se brine o vama, ukinut će vam penziju. To je ono što nam sljeduje, upozorava Collectif Mensuel, ako se ne suprostavimo. A sve kreće od jedne hrabre novinarke koju žele ušutkati… Maja Sever?
Prije toga odgledali smo “Sestre Macaluso” talijanske redateljice Emme Dante iz Palerma, duboko socijalnu dramu o sudbini pojedinca iz obitelji sa društvenog dna. Kazalište je mjesto uživanja i druženja srednje klase, i nelagodu izaziva kad se taj kanon naruši dovođenjem ružnih lica i tijela na scenu podno zlaćanih anđelčića HNK. To je ona ružnoća koja može potjecati samo od siromaštva. Emma Dante na scenu izvodi glumice srednjih godina, skida ih u kupaće kostime i stavlja pod reflektore, da naglasi njihovo odudaranje. Sedam sestara odrastalo je bez majke, s ocem koji bi jedva ponešto uspio zaraditi, bez stalnog posla i izložen ponižavanjima poslodavaca. Tu nema happy enda; ako se nekad i moglo, danas se više iz takvog zagrljaja ne može pobjeći. Najstarija sestra Marija jedina je koja ipak ispuni svoj san: postaje plesačica, pratimo njezin prekrasan ples. Ali to je iluzija, ona je u stvari već mrtva i mi smo svi na njezinu sprovodu.
FSK je jedan od najvećih kuturnih događaja godine u Zagrebu, ma šta mislili oni koji odlučuju rezati mu novac.