Salvador Dalí ovo bi mjesto obožavao, a najbolje je od svega to što sudjelovanjem niste samo dio jedne slike nego čitavog filma koji se odigrava u oblaku prašine. Na trenutak bih se osjećao kao da sam u Mad Maxu ili u nekom zabavnom parku pokraj Las Vegasa. Već sam godinama htio posjetiti ovaj festival, a ove godine mi se taj san ostvario.
Nakon što smo se u robnoj kući Walmart opskrbili svim potrepštinama i vodom za osmodnevni izlet u pustinji na sjeveru Nevade (preporučenih 80 litara po čovjeku), vozili smo iznajmljenim mini-kombijem iz San Francisca i plaćali autocestu. Šarmantna, lagano punija crnkinja kovrčave duge kose bacila je pogled na naše pretrpano vozilo i dobacila: “Znam koja je vaša tajna! Happy burn!” čime nam je dala do znanja da joj je jasno kamo smo se uputili, jer je upravo to najčešći pozdrav na festivalu.
Privremeni grad
Tijekom tri dana stizalo je preko 70.000 sudionika na festival koji se održava jednom godišnje krajem kolovoza u pustinji Black Rock ili “the playa”, a grad koji ti ljudi stvore zove se Black Rock City. To je privremena metropola posvećena zajednici, umjetnosti, samoizražavanju i organizaciji života kakav bi nas mogao zadesiti u budućnosti. Nakon tjedan dana svi se ti ljudi vraćaju u svoje živote ne ostavljajući za sobom nikakav trag kako bi na istom mjestu sljedeće godine mogli ni iz čega izgraditi još bolji grad i tako već posljednjih 30 godina.
Burning Man nije glazbeni festival, nego eksperimentalna zajednica koja je usmjerena stvaranju i ljubavi prema umjetnosti u svim njezinim oblicima.
Ako ste došli tamo radi slušanja dobre glazbe, bit ćete jako razočarani. Muzika koja se može čuti po raznoraznim kampovima uglavnom je trash, pa tako u jednoj šetnji po festivalu možete naići na svašta; od komercijalnog dancea, George Michaela i Rihanne pa do heavy metala i klasike. No uz programsku knjižicu koja se dijeli na ulazu ili aplikaciju iBurn na mobitelu koja sadržava i GPS (u toj pustinji nema interneta ili wifija), mogao sam pronaći nekoliko mjesta kao što su Distrikt gdje se puštala izvrsna tech-house muzika i gdje su svaki dan od podne do 9 navečer bili najbolji partyji.
Ponesi šalicu
Na ovaj festival nije jednostavno doći. Kad ih puste u prodaju već u ožujku, ulaznice planu u nekoliko minuta, pa se tako početna cijena od 400 dolara može popeti do 1300, i to šest mjeseci prije događaja. Kad ste se jednom zatekli na festivalu, ništa ne možete kupiti novcem, a sve do zadnje kapi vode morate ponijeti sa sobom. Gotovinom se može kupiti samo led, a za sve ostalo funkcionira ekonomija darivanja. Dakle ne trampa, nego darivanje: ja tebi poklonim kavu, ti meni pokloniš palačinku. Svatko sa sobom nosi svoju šalicu/čašu jer svi veći kampovi dijele piće, pogotovo oni s temom diskoteka i barova. Svi sudionici bi trebali na neki način pridonositi zajedničkom životu na mjestu gdje temperatura po danu može biti nesnosnih 40 stupnjeva, a po noći može pasti do 0 celzijusa. To je raspon od 30-ak stupnjeva u samo 12 sati što zna biti vrlo naporno: znao sam izaći iz kampa u pet popodne kuhajući se u majičici bez rukava, a već oko osam navečer pada mrak i uskoro bih se smrznuo kao pingvin.
Priprema za festival za svakog sudionika traje najmanje šest mjeseci, a vrlo je teško proći s troškom manjim od pet tisuća dolara. Neke od instalacija tamo stoje i do 700.000 dolara, kao primjerice dio aviona 747 za koji su umjetnici godinama skupljali donacije, a ove godine ga konačno prvi puta izložili.
Alkohol se može dobiti samo uz predočenje dokumenta kojim dokazujete da imate više od 21 godine, a zakoni Nevade i SAD-a su prilično rigidni što se tiče konzumacija droga, pa tako za jedan joint možete platiti kaznu od 700 dolara. Prepuno je policije koja promatra, pogotovo u civilu, no nigdje me nitko nije pretresao.
Što se higijenskih uvjeta tiče, moram priznati da mi je to bilo najteže iskustvo u životu. U osam dana sam se samo dvaput otuširao, i to sa samo dvije minute tekuće vode. Hranili smo se uglavnom iz konzervi. Imali smo plin i mogli smo podgrijati hranu, skuhati rižu ili kavu, ali ne i meso. Svako malo zapuše vjetar s pijeskom pa je tako ubrzo sve prekriveno prašinom koja zaprlja sve što dođe u dodir sa zrakom. U nekoliko navrata zapuhala je i pješčana oluja kad doslovno ne bismo vidjeli prst pred nosom.
Black Rock City sastoji se od prostora za kampiranje koje tvore nizovi koncentričnih kružnica i radijalnih ulica te otvorenog prostora u sredini koji se zove “playa” s velikom skulpturom čovjeka u samoj sredini koji se zapali na predzadnju noć festivala. Kružnice se zovu po slovima A-L, a radijalne ulice po poziciji kazaljke na satu od 2:00 do 10:00. Taj prostor je golem i bez bicikla šetnja od jednog mjesta do drugog može trajati i do dva sata.
Mjesecima prije samog festivala u tijeku priprema i koordinacija s drugim burnerima pridružio sam se grupi od 12 Brazilaca koji su također išli na festival. Izvorno smo trebali imati svoj kamp, no zbog logistike i većeg komfora u pustinji, pridružili smo se već uhodanoj skupini Amerikanaca burnoholičara, od kojih je jedan slavio svoj 13. posjet festivalu Burning Man. Za tu prigodu su Amerikanci skovali izraz “burn mitzvah”. Naš kamp bio je smješten na lokaciji 4:45 E i sastojao se od 35 članova. Zvao se Dr. Placebo Snake Emporium, pa smo tako glumili nadriliječnike koji su svojom maštom mogli liječiti svašta; od glavobolje do slomljenog srca. Voditelji kampa su bili bračni par Daniel i Staci iz Seattlea koji već godinama pohode ovaj festival. Ove godine su drugi puta išli i Stacini roditelji, sedamdesetogodišnjaci koji su jedini imali kamper. Svi ostali spavali smo u šatorima, budući da najam kampera baš zbog festivala stoji između 5 i 10 tisuća dolara na tjedan, deset puta više nego inače.
Jedno od vizualnih obilježja festivala su i tzv. mutantska vozila. Riječ je o posebno ovlaštenim vozilima koja su nevjerojatne kreacije, vrlo često u obliku neke životinje. Neki od partyja održavaju se na njima, a ima ih svakakvih veličina, od vozila za dvije osobe do vozila za više od pedeset ljudi. Autom je kretanje zabranjeno, pa tako nije loše popeti se na jedno takvo vozilo i provozati gradom ili na taj način doći do partyja ili neke umjetničke instalacije na playi. Nastup jednog takvog mutantskog vozila može stajati i do 40.000 dolara, kao npr. čuvena hobotnica koja u tjedan dana potroši 25.000 dolara na gorući plin koji pumpa vatru iz krakova.
Staromodne orgije
Od tematskih kampova tu je i Orgy Dome. Na ulaz, koji je dopušten samo parovima ili tripletima, znalo se čekati po sat vremena. Ovo promiskuitetno mjesto osim staromodnih orgija uz dostupnost ručnika, kondoma, lubrikanata, kreveta, sofa i jastuka opremljeno je i stolovima za masažu te zasebnim sobicama za parove koji žele biti sami, no zajednički klimatizirani prostor s krevetima je mnogo zanimljiviji jer omogućuje parovima da im se pridruže i “vanjski suradnici” u raznim seksualnim igricama, svim kombinacijama voajerizma i ekshibicionizma. Svi su pozvani, bez obzira na seksualno opredjeljenje, no ima i 50 isključivo gay kampova sa sličnim poligonima za akciju i prostorima u kojima se napaljeni burneri prepuštaju raznim porocima utažujući svoju glad za seksom u nevjerojatnim prostorima s izvrsnom glazbom i DJ-ima, ventilatorima, slingovima (ljuljačkama za seks) i golemim krevetima za grupni seks.
Festival neodoljivo podsjeća na Mad Max, pa tako postoji i pravi Thunderdome. Tamo sam stigao odmah nakon dnevnog partyja u Distriktu i prvi put u životu uživao u heavy metal glazbi. No prije borbi u stilu “two men enter, one man leave”, sasvim neočekivano nastupala je jedna operna pjevačica, stara burnerica i prekrasno otpjevala nekoliko Verdijevih arija. Najviše me ganuo hram na playi koji je bio sagrađen kao pagoda u kineskom stilu gdje ljudi ostavljaju dirljive poruke sa slikama svojih bližnjih koje su izgubili.
Odlazak s ovog čarobnog mjesta se nažalost pretvorio u noćnu moru. Nakon cjelodnevnog raspakiravanja kampa, stali smo kombijem u red od dvanaest kolona i devet sati čekali na izlazak, tzv. Exodus. Dodatna tri sata nitko nije mogao napustiti Black Rock City zbog nestale maloljetnice. Na kraju su je pronašli u gradu, živu i zdravu.
Na festivalu ima i mnogo obitelji s djecom, čak i jako malom. Ima i mnogo ljudi od 60 i 70 godina, a rekao bih da su 40% posjetitelja stranci. Zbog otežanih životnih uvjeta, životinjama nije dopušten pristup. Ovaj festival je poseban zbog vizualnog doživljaja i sinergije ljudi na tom mjestu i neusporediv je s bilo kojim festivalom na kojem sam do sada bio.