Rimski hram svih bogova Panteon hrvatski arhitekt Viktor Kovačić gotovo je preslikao u svoje zadnje djelo te na suvremeniji način izveo Palaču Zagrebačke burze, današnju zgradu Hrvatske narodne banke. Impozantno djelo, koje imaju priliku vidjeti uglavnom poslovni ljudi i zaposlenici HNB-a, ovih će se dana u tijeku festivala Design District Zagreb u Martićevoj ulici obilaziti uz prethodnu prijavu. Najava Dana otvorenih vrata HNB-a odmah je na Facebooku izazvala veliki interes, ponajviše arhitekata i dizajnera.
Palaču svakako vrijedi vidjeti jer njezina nutrina je impozantna. Ovih dana obilježava se i 90 godina njezina postojanja, jer otvorena je 18. lipnja 1927.
Tri pročelja
“U dnu Jurišićeve ulice, te važne prometne žile kucavice koja veže stariji centralni dio Zagreba s novim istočnim dijelom, a na uglu gdje se sijeku Martićeva i Račkoga ulica, diže se danas monumentalna palača Zagrebačke burze za robu i vrijednote”, opisano je u Svijetu, tadašnjem popularnom ilustriranom tjedniku. Čitav jedan broj Svijeta bio je 1927. godine posvećen palači.
Ta je zgrada i po svojoj lokaciji bila izuzetno važna za Zagreb jer se grad širio.
“Na ulazu u novu trgovačku četvrt grada koja se po dovršetku svjetskog rata počela snažno razvijati, stoji palača burze kao simbol novog poratnog merkantilnog doba te služi kao žarište naše sveukupne privrede. Gdje se još pred pola decenija prostiralo sajmište, nikla je nova trgovačka četvrt...” pisao je Svijet.
Burzovna palača ima tri pročelja - glavno prema Jurišićevoj koje je dugo 19 metara s klasičnim portikusom i glavnim ulazom, kojim se presijeca ugao, što ga čine građevni pravci Martićeve i Račkoga. Pročelje u Martićevoj dugo je 43 metra, a u ulici Račkog 52 metra. Sva su tri pročelja obložena bijelim dalmatinskim mramorom s Brača. Dva krila zgrade središnje su povezana okruglom burzovnom dvoranom prekrivenom monumentalnom kupolom.
Iz prostora glavnog ulaza u palaču vodi stubište u visoko prizemlje, foaje pokriven staklenim nadsvjetlom, a zatim kroz velika vrata u burzovnu dvoranu kružnog tlocrta s promjerom od 21 metar i visinom od gotovo četiri kata.
“Dvorana je prekrivena krasnom kasetiranom kupolom, koja već svojim izmjerama monumentalno djeluje. Nema prostranih prozora, već dobiva svjetlo kroz nadsvjetlo, tj. veliki kružni otvor s promjerom od 8 metara u tjemenu kupole. Nadsvjetlo je prekriveno staklenim piramidalnim krovom”, opisana je dvorana u Svijetu, a takva je i danas.
Dvije kupole
Kupolu dvorane drži 16 betonskih stupova. Burzovna dvorana zapravo ima dvije kupole - vanjsku i unutarnju. Slično je Viktor Kovačić napravio i svoju drugu poznatu zagrebačku kupolu, na crkvi sv. Blaža. Dvostruka kupola služi kao izolacija, ljeti od vrućine, zimi od hladnoće. Obje su Kovačićeve kupole izvedene od armiranog betona. Kupola crkve sv. Blaža bila je jedna od prvih u svijetu izvedena od tog materijala.
U burzovnoj dvorani nekoć su bile smještene 52 telefonske kabine za mešetare, danas su ti prostori prenamijenjeni u police - knjižnicu, ali su oblikovno sačuvani. Ispod kupole s cvjetnim uzorcima događala su se prava burzovna nadmetanja. Mešetari su na brojnim telefonskim govornicama u glavnoj burzovnoj dvorani istovremeno javljali vrijednost dionica natječući se s konkurentima. Govornice su imale gradsku i međugradsku vezu, a da bi se iz svih kabina moglo istovremeno telefonirati, burza je imala vlastitu telefonsku centralu, što je bilo vrlo moderno dostignuće u to doba.
- U glavnoj burzovnoj dvorani nekada se trgovalo, dok se danas ovdje uglavnom održavaju konferencije, skupovi o ekonomskim temama, i to u prosjeku jednom mjesečno - kaže Ines Merkl, povjesničarka umjetnosti i antropologinja, koja radi u Odnosima s javnošću HNB-a, a diplomirala je s temom “Gradnja palače Zagrebačke burze za robu i vrednote”.
Bez fotografija
Nevjerojatno je, dodaje ona, da ne postoji fotografija koja prikazuje kako se trgovalo u dvorani u to doba. Tjednik Svijet objavio je niz fotografija zgrade uoči otvorenja, ali sve praznih prostorija.
Atrakcija u palači su i zidni satovi koji svi rade na zajednički mehanizam i ujednačeno. U samoj dvorani zvuk čudno odzvanja, primjerice moguće je bolje čuti iz pozicije nekadašnjih kabina nekoga s drugog kraja dvorane ako stoji u istom luku nego nekog udaljenog tek nekoliko metara.
- Govornice i mjesto ispred njih su bili radna mjesta mešetara. Dok je za članove burze bio namijenjen glavni ulaz, zaposlenici su ulazili iz ulice Račkoga. Na drugom katu u krilu palače prema jugu nalazio se stan generalnog tajnika burze, 1927. to je bio Špiro Peručić, koji je uz predsjednika burze dr. Stanka Šverljugu vodio poslovanje burze - govori Ines Merkl.
Radne sobe uprave Burze sačuvane su velikim dijelom u originalnom stanju, uz drvenu oplatu i namještaj izrađen za potrebe Burze. Takva je i soba koju danas koristi guverner Boris Vujčić.
Dobro su sačuvane još i knjižnica i čitaonica, stubište u desnom krilu zgrade te manja dvorana koja je korištena kao dvorana za robnu burzu.
- Kroz stakleni dio kupole svjetlo se kroz svjetlarnik u podu glavne dvorane spušta i osvjetljava manju dvoranu u prizemlju - opisuje Ines Merkl.
Uskoro nakon otvorenja pokazalo se da su tako velika palača i burzovna dvorana burzi prevelike! Burzovnjake je zadesila velika ekonomska kriza. Nakon otvaranja Zagrebačkoj je burzi znatno pao promet, te je zgrada iznajmljivana tvrtkama kao poslovni prostor. Uspostavom NDH u zgradu se 1940. godine uselilo Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja te je Burza izbačena. Vratili su se u unajmljeni prostor u Hatzovoj ulici gdje su bili kratko prije gradnje palače i gdje je Burza potom radila do 1945. godine kada je ukinuta.
- Nakon Prvog svjetskog rata, u valu optimizma i širenja grada, odlučeno je da se u Zagrebu sagradi Burza te je za projekt uskoro raspisan arhitektonski natječaj. Ipak, do početka gradnje prošlo je dosta vremena, a potom su se i radovi razvukli. Ekonomska kriza, ali i konkurencija i odnosi s Beogradskom burzom, dovela je do toga da je Zagrebačka burza kratko radila u svom punom sjaju - objašnjava Ines Merkl.
Nakon Drugog svjetskog rata ovdje je bila Narodna banka Hrvatske, dio Narodne banke Jugoslavije. U prvo je vrijeme nakon rata na krovu iznad glavnog pročelja palače stajala velika crvena zvijezda.
Ozbiljno i solidno
No kako je uopće došlo do gradnje ove palače?
Zagrebačka burza za robu i vrednote poslala je Kovačiću 1920. godine, navodi Krešimir Galović u monografiji “Viktor Kovačić: otac hrvatske moderne arhitekture”, dopis kojim ga izvještava da je odlučila “sagraditi svoju vlastitu palaču na zemljištu koje joj je doznačeno na sajmištu” te da će palača biti izvana “reprezentativnog oblika, bez nepotrebnih ukrasa, tako da će svojim ozbiljnim i solidnim izgledom pristajati u onaj okoliš koji će se tečajem vremena izgraditi u jednu trgovačku i prometnu četvrt”.
Vijeće Zagrebačke burze raspisalo je ograničeni natječaj na koji je pozvano šest uglednih arhitekata, a među njima i Kovačića. Natječajna porota presudila je u Kovačićevu korist jer ih se dojmio i urbanistički postav, zgradu burze projektirao je u paru s gotovo identičnom palačom s druge strane trga, tako da formiraju monumentalna trijumfalna vrata novoga Zagreba. Ta je zgrada blizanac kasnije sagrađena prema projektu arhitekta Aladara Baranyaija.
- Investitori Zagrebačke burze za robu i vrednote financirali su projekt iz kredita, uzeli su kredite od banaka i štedionica, imali su velike troškove te ih je mučilo plaćanje zajmova. Tražili su pomoć i tadašnjeg Ministarstva financija. Burza je isprva bila u prostorijama Trgovačkog doma u Jurišićevoj ulici 1, tu se nalazila jedna klupska prostorija koju su oni mogli koristiti od 10 sati do 13 sati. Burza je pisala povjereniku za Zagreb, Antunu Gogliji, da im je sve to nezgodno, jer da je prostor koji koriste zapravo kavana, pa članovi Trgovačkog doma ulaze u prostor za vrijeme trgovanja, što daje krivu sliku pa se burzu povezuje s kavanskim načinom života i poslovanja - priča Merkl.
- Od Grada kupuju ovo zemljište na kojem je danas palača, na kojem je bio ulaz u nekadašnje sajmište te uskoro pokreću natječaj. Burza do izgradnje palače boravi u zgradi u Hatzovoj ulici. Arhitektonski natječaj je završio 1921. godine, no tek su 1923. godine počeli gradnju i to pod pritiskom. Naime, grad ih je upozorio da će proglasiti jamčevinu propalom ako Burza bude odugovlačila s gradnjom, te će grad upotrijebiti svoje pravo nazadkupa i prodati drugim zainteresiranima to zemljište - objašnjava Ines Merkl.
U tim okolnostima u kolovozu 1923. godine počinje gradnja palače. Radovi su brzo napredovali. Kovačićev suradnik, arhitekt Hugo Ehrlich, zapisao je tada: “Veliki dio vremena i energije uložio je Kovačić u čisto tehnička pitanja, tako kod umjetnog zračenja i loženja palače Burze nije ni najneznatniji cijevni vod u projektu određen bez njegova ličnog sudjelovanja. I ovdje ga, kao pedesetogodišnjaka, vodi ona ista težnja koja ga od najmlađih dana do posljednjeg daha drži u skrajnjoj napetosti.”
U sanatoriju
Međutim, godinu kasnije Viktor Kovačić umire te je prošlo neko vrijeme dok se u projekt sasvim uhodao nasljednik gradnje Hugo Ehrlich. On je bio Kovačićev partner u zajedničkom uredu koji su kratko imali početkom stoljeća.
Usred najvećih poslova na Burzi, tijekom jeseni 1923. godine, predsjednik Zagrebačke burze dr. Stanko Šverljuga angažirao je Kovačića i na adaptaciji svoje vile na Rokovu perivoju 7. Stanko Šverljuga bio je utjecajan u bankarskom svijetu u ovom dijelu Europe.
Krajem godine Kovačić se iznenada oženio sedamnaest godina mlađom učiteljicom Terezijom Arhanić. Vjenčanje je održano u crkvi u Remetama. Kako je opisao jedan njegov poznanik: “Jednog dana uzeo je fijaker, odvezao se s budućom ženom u Remete, pozvao zvonara i jednog seljaka za kumove, crkveno se vjenčao i odmah se vratio u Zagreb.”
Glavni su građevinski radovi dovršeni do početka listopada. No, Kovačić je već ležao teško bolestan u sanatoriju dr. Roka Jokovića u Klaićevoj ulici.
“Ležeći u sanatoriju nije se nikad brinuo u čemu je njegova bolest, niti je pitao za hranu i interesirao se samo da li je na gradnji Burze sve učinjeno kako treba. Dan prije smrti, pred samu agoniju dao je sebi dozvati upravitelja gradnje Burze i izdavao mu upute i naloge za gradnju”, navodi Galović.
Viktor Kovačić umro je 21. listopada 1924. godine od nefritisa, komplikacija izazvanih upalom bubrega. Isto jutro kad je umro radnici su dovršavali betoniranje kupole Burze. Nakon Kovačićeve smrti na skelama Burze vijorila se crna zastava.
U krilu u Martićevoj ulici Kovačić je izvorno smjestio urede za tajnike, vijećnike i razna povjerenstva, a u ulici Račkoga računalski zavod. Kod glavnog ulaza je i danas dvorana za robnu zamjenu.
- Čelnici Burze željeli su restoran i kavanu u prizemlju otvorenu za građane, ali ih je Kovačić od toga odgovorio nakon studijskog putovanja po Europi. Prema prvom projektu, iz kojeg je kasnije izbačena, ta bi kavana imala ulaz iz Martićeve ulice i bila bi veličine kavane Medulić - kaže Ines Merkl.
U velikom dijelu palače sačuvane su drvene oplate, tapete i slično. Danas se Hrvatska narodna banka brine o zgradi i njezinu održavanju u suradnji s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode Grada Zagreba. Stručnjaci smatraju da je izvorno namještaj za Burzu napravljen prema projektu Huga Ehrlicha.
“Burza je tolikima od nas daleka! U burzi mnogi vide tek one lijepe raskošne strane. Onu liniju bankarskih i senzalskih auta. Onu pomno odjevenu grupu gospode, što se od jedanaeste do pola prvog sata podižu i silaze kamenim stubištem s nervoznim posmjesima i namrštenim licem. I tko da sluti, da se iza one namrštene bore na čelu može sakriti i potpuni slom jednog čovjeka, jedne obitelji pa i jednog čitavog poduzeća, u kome su stotine ljudi zaradjivale svoj kruh svagdanji”, zapisao je autor potpisan inicijalima Hb, u tekstu u Svijetu prije 90 godina, kojim je zaključno pozdravljen novi dom uz želju da ima vedru i uspješnu i veliku budućnost.