Na dan kad je umro Michael Jackson, Johnny Marr zatekao se u hotelu u Los Angelesu, gdje ga je prepoznao jedan novinar i upitao ga koja mu je omiljena stvar s albuma “Thriller”. “Odlučio sam biti iskren i rekao sam mu da ne volim ‘Thriller’. Novinar me pogledao kao da sam lud, ili kao da se šalim, ili kao da sam vrlo loš čovjek, no ja sam samo bio iskren. Njegova smrt bila je tragična, ali naravno da nisam volio ‘Thriller’, ja sam bio u Smithsima”, poentirao je Johnny Marr, nekadašnji gitarist Smithsa, na 397. stranici svoje autobiografije nazvane “Set The Boy Free”.
Knjigu je objavio tri godine nakon što je to učinio njegov nekadašnji muzički partner Morrissey, no za razliku od Moza, koji je godinama prijetio vlastitom knjigom svaki put kad bi se netko drznuo objaviti jednu o njemu, a autobiografiju je prvi put najavio još 2004., Johnny Marr doista je oduvijek želio napisati svoje memoare, samo je čekao pravo vrijeme.
Nećemo uspoređivati ove dvije knjige, no dok je Morrisseyjeva knjiga puno više literatura nego puka pornografija sjećanja i nije ju lako čitati, zbog Mozova osebujnog, gotovo poetskog stila, Marrova autobiografija mnogo je konvencionalnija, i stilski i sadržajno.
Marr kronološki opisuje svoj život: djetinjstvo u postindustrijskom Manchesteru u radničkoj obitelji irskih imigranata, fazu slave sa Smithsima, te nov početak koji je uslijedio nakon prilično neočekivanog raspada benda 1987. Osim muzike, u mladosti su ga zanimale jedino još odjeća (radio je u butiku) i nogomet (Manchester City, ne United!); čak je i upao u školski nogometni tim, no iako je bio odlično desno krilo, bio je kaže, jedina osoba koja je na travnjaku nosila tuš za oči, što ga je uvjerilo da je on ipak glazbenik, a ne nogometaš.
U školi je upoznao Andyja Rourkea, budućeg basista Smithsa, a s 15 godina na jednom je tulumu upoznao svoju sadašnju suprugu Angie. Morrisseyja je upoznao preko Billyja Duffyja, današnjeg gitarista benda The Cult; jednostavno mu je pokucao na vrata i rekao da osniva bend. Iako su bili različite osobnosti i u mnogočemu potpuna suprotnost, ono što im jest bilo zajedničko tvorilo je neraskidivu vezu između dvojice romantičara.
Dok su bili zajedno u bendu, Morrisseyju je prepustio da se bavi medijima jer je vidio da mu to odlično ide, a on je vukao konce iz pozadine, no priznaje da mu je ponekad smetalo medijsko (pre)naglašavanje Mozove erudicije i rječitosti, dok se od njega, piše, nije očekivalo da ima mišljenje o Oscaru Wildeu. Smeta ga i što su Smithse povezivali s riječju misery, koja se proširila po medijima i pratila ih zauvijek, a otkriva i kako je postao vegetarijanac iz solidarnosti s Angie i s Mozom, no nije se, kaže, puno žrtvovao “budući da mu se prehrana ionako sastojala od čokolade, coca-cole, kave i nikotina”. Album “The Queen is Dead” smatra vrhuncem karijere Smithsa, a odaje nam i da ga je oduvijek zanimala politika i u više navrata naglašava da su Smithsi bili politički bend, a dok opisuje prve dane vladavine Margaret Thatcher imate ponekad osjećaj da čitate romane o Adrianu Moleu - očito su svi u Britaniji te godine doživljavali isto. Naravno, u autobiografiji je svoje mjesto našla i poznata anegdota s Twitterom i britanskim premijerom Cameronom, kojemu je “zabranio” da kao konzervativac bude fan Smithsa, što mu je u samo dva sata priskrbilo 20 tisuća novih pratitelja na Twitteru, jedinoj društvenoj mreži koju osobno uređuje.
David Cameron, stop saying that you like The Smiths, no you don't. I forbid you to like it.
— Johnny Marr (@Johnny_Marr) December 2, 2010
Bliski prijatelji
Iz gledišta nekoga tko je izvorni stanovnik Manchestera, tzv. Mancunian, zanimljivo je pročitati i kako je za njega razdoblje Haçiende i acid housea bilo razočaravajuće, u smislu da je nešto što je bilo potpuno autentično postalo izrugivanje s radničkom klasom koja je mukotrpno radila da se uzdigne iznad stereotipnog nivoa depresivnih sjevernjaka: “Odjednom je postala najtrendi stvar na svijetu pretvarati se da potječeš iz socijalno depriviranih dijelova grada i da govoriš kao da si neobrazovani klinac iz popravnog doma.”
Tenzije unutar benda dovele su do Marrova odlaska i posljedično raspada Smithsa, no kraj Smithsa značio je tek početak za tada 24-godišnjeg Marra, kojemu je jedino bilo važno da se ne ponavlja muzički. Iz želje za eksperimentiranjem s elektronikom nastala je suradnja s Bernardom Sumnerom iz New Ordera s kojim je oformio duo Electronic, a njih dvojica su i dan-danas bliski prijatelji i odlaze zajedno na obiteljska jedrenja.
Nakon toga je proveo četiri godine u Portlandu kao član benda Modest Mouse, a za to razdoblje ističe da mu je bilo najbolje u životu. Po povratku u Englesku svirao je s The Cribs, a uspješnu solo-karijeru startao je izvrsnim albumom “The Messenger” iz 2013. Umjesto da proživljava krizu srednjih godina, odlučio se posvetiti zdravom životu: saznajemo tako da je prestao piti, postao je vegan i počeo trčati maratone. Obiteljski je čovjek s dvoje, sada već odrasle, djece i psom, rodezijskim goničem lavova koji se, naravno, zove Riff. Među svoja postignuća nabraja i nekoliko počasnih profesorskih titula, ali i susret s Dalaj Lamom: on je, kaže, bio jedina osoba koja ga nije pitala hoće li se Smithsi ponovno okupiti, što je bilo vrlo cool.
Bez teksta
Marr definitivno ne piše kao Morrissey, ali ima tih nekoliko trenutaka koji vas baš dobro nasmiju, a jedan od njih je i urnebesan opis prvog susreta s Liamom Gallagherom. Naime, upravo je Johnny Marr sređivao prve nastupe Oasisa, čak im je “posudio” i svog menadžera, a kada je saznao da Noel Gallagher ima samo jednu jedinu gitaru zbog čega se predugo uštimava na koncertima, odlučio mu je pokloniti svoju gitaru Gibson Les Paul na kojoj je skladao pjesme Smithsa “Panic” i “London”: “Bio je to jedini trenutak kada sam ja ili bilo tko drugi vidio da je Noel Gallagher ostao bez teksta”, opisuje Marr. Noel Gallagher izjavio je kako je prva stvar koju je napravio na toj gitari bila “Live Forever”, a godinama kasnije Johnny Marr svirao je kao predizvođač na stadionskim koncertima Oasisa.
Na kraju knjige Marr se osvrće i na rijetka razdoblja komunikacije s Morrisseyjem; jedno takvo dogodilo se u rujnu 2008., kad su se našli u jednom mirnom manchesterskom pubu, a konobar nije mogao vjerovati tko sjedi u njegovu lokalu. Bio je to, prema njegovim riječima, i jedini put da su razmatrali mogućnost ponovnog okupljanja Smithsa, no komunikacija je trajala samo nekoliko dana, a onda se opet ugasila. Potpuno flegmatično, Marr zaključuje: “Stvari su ponovo onakve kakve su uvijek bile i kako sam uvijek očekivao da će biti.”