Desetogodišnja diskografska stanka može svakako djelovati na glazbenika i često se nakon duljeg izbivanja teško vratiti u sedlo, ali čini se da su Gwen Stefani zaobišli problemi te vrste i da je još jednom pronašla pravi način za realizaci- ju svojih kreativnih stremljenja.
Nakon razlaza svjetski popularnih No Doubt Gwen Stefani se odvažila na samostalnu karijeru kroz koju je iznjedrila odličan album s nekoliko izvanrednih singlova 'Love.Angel.Music. Baby' (2004.) i ne tako dobar nasljednik 'The Sweet Escape' dvije godine poslije na kojem je pokušala prekopirati trikove s prvijenca.
Desetljeće koje je uslijedilo donijelo je neuspješan pokušaj ponovnog okupljanja matičnog benda i rastavu od Gavina Rossdalea, frontmana skupine Bush koja je svojedob no pokušavala biti britanski odgovor na grunge, i Gwen se vratila s dugosvirajućim izdanjem koje uspijeva istovremeno biti u skladu sa svim modernim pop trendovima, ali i odražavati njezinu unikatnost.
Upravo je razvod (i prevara koja mu je prethodila) glavno pogonsko gorivo ovog albuma, on je čitav sazdan od želje da se shvati, da se razumije, da se oprosti, da se zaboravi i da se krene dalje. Zanimljivo je da i glazbeno album prati krivulju oporavka slomljenog srca; prvih je nekoliko pjesama melankolično i sjetno, nakon toga dolazi blago ubrzavanje koje predstavlja uravnoteženje i onda se stvari zahuktavaju, Gwen je spremna za plesni podij, spremna je za novi život.
Posljednja pjesma na albumu kao da nudi ponešto od oba ta pristupa, riječ je o sjajnoj 'Rare', koja je očito posvećena njezinom novom momku, country pjevaču Blakeu Sheltonu. S njom se krug i simbolički zatvara, prekid je preboljen, ožiljci polako zarastaju i vrijeme je da se krene dalje. Album je malo raspršen i nekoherentan, ali to mu, na neki čudan način, pridonosi životnosti.
Prevladava ispovjedni ton i zato ga se stvarno može slušati kao odraz turbulentnog desetljeća koje je iza Gwen. Neke su pjesme očito rađene da bi postale hitovi i namamile MTV publiku (”Red Flag”, “Naughty”) i unatoč klupskom potencijalu, jakim melodijama i instant zavodljivosti, one su manje zani- mljive od očito duboko proživljenih gotovo balada kao što su “Truth” ili fantastične, prekrasne “Used to Love You” koja je zoran primjer kako izgleda kvalitetan pop u 21. stoljeću.
Fascinantno je kako Gwen Stefani, 46-godišnja gospođa s troje djece i propalim brakom iza sebe, na nekim pjesmama uspijeva zvučati kao prpošna postadolescentica na čelu zabave. U nekim pjesmama podsjeća i na svoje mlađe kolegice i, uvjetno rečeno, nasljednice - Sky Ferreiru i Ritu Oru, koja je i ističe kao svoj najveći uzor.
To je samo rezultat praćenja trendova i sjajnog snalaženja u modernoj glazbi, a Gwen to radi nepretenciozno, prirodno i s lakoćom. Pritom uspijeva svakom trendu dodati ne- što svoje, oplemeniti ga daškom autentič- nosti i učiniti ga privlačnim čak i onima koje trendovi ne zanimaju.
To je stvarno rijetka kvaliteta.