Dražen Dabić radi filigranski posao, znalački kupuje rijetko, staro i bitno, pa nudi onima koji razumiju, žele i mogu takvo što imati u kućnoj biblioteci ili na zidu. Koncem 2015. uredio je nevelik gradski prostor na uglu Bauerove i Martićeve, lokal kojega susjedi pamte kao donedavno najveće ruglo ulice. Danas tu, u bibliofilu.hr, caruju knjige i umjetnički plakati, a Dabić prodaje u Tate, Kunsthaus, MoMA-u, Smithsonianu – tamo je tržio Gorgonu, EXAT 51, Nove tendencije, Grupu šestorice, knjige konceptualnih umjetnika, Trbuljaka, Stilinovića, Knifera…
Najvažniji plakat
Na zidu, blizu ulaznih vrata, čim uđeš, upada u oči plakat Novih tendencija. Knifer. U svijetu prepoznat, kaže, kao najvažniji hrvatski plakat svih vremena.
Najskuplje što je dosad prodao jest “jedna hrvatska knjiga, dadaizam, za 90.000 kuna”, kupio ju je njemački kolekcionar. Arhitekt. “Javio sam mu ujutro da je imam, isti je dan, već u 11 sjeo u avion u Frankfurtu, došao, otišli smo na ručak, preuzeo je knjigu i vratio se navečer.” Naslov “radije ne bih spominjao”.
U izlogu gledam izdanje “Kiklopa” iz 1958. s Marinkovićevim potpisom. 1000 kuna. “Ima ljudi koji uđu i pitaju kako knjiga može koštati 1000 kuna, kažu nisam normalan. Teško je objasniti da su to rijetke stvari i važne.”
Na policama je prvo izdanje “Kuge”, na njoj Camusov potpis. Godina 1957., tad su mu dali Nobela. Takvu knjigu je lani Christie’s prodao za 9000 funti. “Ovdje košta 3000 funti i nisam je još prodao, ljudi koji imaju 10.000 funti za knjigu ne dolaze na moju internet stranicu, već su na Sotheby’su, Christie’su ili netko drugi kupuje za njih”, govori dok pokušavam dokučiti što je to Neruda zelenom tintom, kako se već, poznato je, potpisivao, u posveti napisao Osvaldu Ramousu, istarskom dramatičaru koji ga je posjetio dok je čileanski komunista bio u kućnom pritvoru. Prvo izdanje sabrane poezije “Navegaciones y regresos”, iz 1959., ovdje košta 25.000 kuna.
Čovjek koji je Žderiću i Žužulu prodao knjiga za lijepe milijune, dugogodišnji direktor u Profilu, pa u Školskoj knjizi, dugo je sanjao raditi baš ovo čim se sada bavi - prodati nekoliko knjiga tjedno, strancima nuditi hrvatske autore. Svoju, tada odličnu plaću u Profilu, dobrim je dijelom, priča, trošio na kupovinu rijetkih knjiga, stripova, artefakta i memorabilije s potpisom.
Formalnim obrazovanjem socijalni radnik, koji u struci, ne računa li se šest mjeseci u domu umirovljenika, nije ni bio, u Sisku je 1989. otvorio dućan s pločama, prodavao CD-e, organizirao koncerte, dok pirati nisu pomeli tržište. Potom je u sisačkoj Četvrtoj ulici vodio knjižaru.
Knjige s potpisom počeo je skupljati kao školarac, u ono doba kad su pisci redovito obilazili škole, a đaci slušali poeziju. Kaštelan, Tadijanović, Ćopić, Krklec… “Nekad smo istu knjigu čitali i pet puta. Imali smo knjige, ploče i kino. Internet je promijenio svijet.”
Dobre knjižnice
Na čitanje ga je, više podsvjesno, usmjerila majka. Nalakćena u fotelji pušila bi i čitala. “Pedeset je godina išla u gradsku knjižnicu po dvije, tri knjige tjedno. Nije imala istančane kriterije, ali je čitala.” Nikada nije htjela čitati po sinovoj preporuci, makar Dabić i u Sisku i u Zagrebu u kućnoj biblioteci ima tisuće knjiga. “Te iste knjige koje imam posuđivala bi iz knjižnice, pitao sam jednom zašto, odvratila je tek: ‘Pusti!’ Voljela je taj ritual odlaska u knjižnicu.”
Priča s majke, koju su “cure u sisačkoj knjižnici obožavale”, spontano vodi do stanja s knjigom danas. “Knjižnice su i sad najzdraviji dio svega što se u Hrvatskoj događa s knjigama. Tamo su ljudi koji imaju entuzijazam, ali nemaju autonomiju za kupovinu, Ministarstvo ih zatrpava naslovima koje nitko ne želi čitati, a nemaju novca kupiti knjige koje ljudi traže. Nedostaje, recimo, Kristijana Novaka. U knjižnici Ogrizović mi kažu da bi od mene kupili Danijela Dragojevića, da ljudi mogu čitati, jer nemaju ga, uništio se. Prvi potez koji bi trebalo napraviti Ministarstvo jest dati veću autonomiju knjižnicama pri otkupu knjiga.”
Dabić se u Zagreb iz Siska doselio 2005., na poziv Daniela Žderića, u Profil. Preuzeo je Megastore, knjižaru na tri etaže sa 7 milijuna kuna prometa, ostavio ju je kasnije s 35. “Tada smo imali po deset naslova koje smo prodavali po 1000 komada.” Pamti da je, dva dana prije Božića 2007.,dnevni promet bio 599.000 kuna. U jednom danu. U tadašnjem Megastoreu, u Bogovićevoj, radilo je 55 ljudi, tih godina - 2006., 2007., 2008. “Pazili smo na svaku pjesmu koja će svirati, ujutro neki lagani Dylan, Cohen, pa poslije jazz, poslijepodne Depeche Mode… na prvoj etaži znalo je biti 200 ljudi odjednom, radilo je šest blagajni.” Pet je godina, iza toga, bio i direktor u Školskoj knjizi. Još u to doba, 2010. pokrenuo je web dućan, bibliofil.hr, ali time se tad nije stizao baviti više od sat vremena dnevno.
Srpska dada
Među svjetskim kolekcionarima postoji interes za naše autore konstruktivizma, dadaizma, nadrealizma, intrigira to povezivanje književnosti i likovnosti. “Mnoge te naslovnice su važne i u svjetskim okvirima, a naše su knjige rijetke, naklade su i tada bile 100, 200 do 500 primjeraka. Osim toga, to su malene, osjetljive knjige, malo ih je očuvanih”, ustaje i s police dohvati primjerak srpske dade, “Pesme sa lutanja ka DaDi” na naslovnici Save Rajkovića tijelo je čovjeka iskorišteno kao slovo, font.
“Ima puno kolekcionara koji skupljaju takve naslovnice, njih zanima grafički dizajn. Tu su umjetnici s ovih prostora bili jaki, Srbi su u nadrealizmu u Europi među prvima poslije Francuza.” U Hrvatskoj je bila jača dada i ekspresionizam. Šimićeva “Preobraženja” prodao je nedavno u Ameriku, Smithsonianu.
Devedeset posto onoga što proda i danas je putem interneta, pa tako i devedeset posto njegova radnog dana ode na internet, na pisanje ponuda, pretraživanje. Teško je, priča, makar interes za naše umjetnike postoji, prodrijeti u američke institucije. Baš zato odnedavno u Americi ima partnera koji tamo nudi Dabićeve stvari. “Dajem mu solidnu proviziju. Moram.” Među ponajboljim kupcima u Americi su sveučilišne knjižnice. Spominje Iowu u kojoj su jaki slavistički studiji. “Sad su od mene kupili komplet knjiga Albaharija i komplet Mirka Kovača s potpisom. I Drakulićku. Ima tih slavističkih studija po svijetu. Recimo, iz Japana su mi prije mjesec dana kupili ‘Derviš i smrt’ s potpisom. Nevjerojatno.”
Najvažniji plakat
Europsko tržište radi sam, sad mu se već i sami javljaju.
“Iz Kunsthausa su me nedavno kontaktirali i kupili za 1000 eura.” Neki za Dabića znaju, neki ga nađu, ukucate li na internetu, primjerice, Gorgona price, on je prvi link. Isto je ako staviš EXAT.
“Ja pak tražim po internetu, gledam koje knjižnice skupljaju knjige umjetnika. Sad sam ih, recimo, našao 30, poslao im mailove, pa čekam. Ali, problem je što tu treba biti uporniji i više vremena uložiti, a ja sam kratkog fitilja, ne da mi se.”
Izvuče s police pa raširi primjerak Kniferove Gorgone. “Ovo bi svi htjeli imati, to je objekt, to nije knjiga. Ovo bi moglo ići na svaki zid, to se navuče na metar i dvadeset, pogledajte kakav je to sitotisak… Knjige umjetnika sad su najveći trend u svijetu, jer zaljubljenici u umjetnost imaju pune zidove, ništa im više ne stane, a imaju i dalje potrebu za novim i vrijednim.”
Da mora napustiti svoj stan na brzinu, usred pogibeljne opasnosti, a ponijeti tek jednu stvar, što bi uzeo? “Ma, mačka bi uzeo, s njim živim, stavio sam ga i na logo. Henk, crni mačak sa smetlišta.” Ako bi uz mačka ponio išta, po onome što mi je ispripovijedao, bilo bi to prvo izdanje “Čovjeka u tami”, koje mu je osobno poslao Paul Auster, jedan od najdražih mu autora.
Što bi volio kupiti? “Nekog Salingera, recimo ‘Lovca u žitu’, prvo izdanje. Rijetko se to pojavi, i nema ga ispod 50.000 dolara. I odmah se proda. Ili, bilo koje od tih prvih izdanja Salingera. Knjige tih 1950-te bile prekrasne, vrhunski dizajn.”
Antikvarijat u Bauerovoj otvoren je od 10 do 14, makar iz njegova stana u Malom Vatikanu, u susjedstvu, dođe kupcima otvoriti i po dogovoru, često i nedjeljom.
Za nekoliko sati koliko smo proveli u razgovoru tek tri puta je netko uhvatio za kvaku. Sredovječna gospođa koja “nekog čeka, pa da malo pogleda”, prije no što je čestito stala na prag, Dabić će “nismo klasični dućan, bavimo se rijetkim knjigama”, iza nje studentica koja ga je, preletjevši pogledom preko izloženih grafički intrigantnih izdanja iz 1920-ih i 1930 ravnodušno upitala – ima li fascikle, te gospodin, jednako zalutao. Kako prepoznaje kupce? “Najdraži su mi oni koji su pogledali na internetu i došli ciljano, pitaju imate ovo ili ono. Malo sam zeznut, ne dam dirati knjige, pa se neki ljute. Uđe i očekuje da će sve te knjige dirati, to ne mogu dopustiti, jer ova Gorgona košta 25.000 kuna, to je sitotisak, Kniferov meandar dugačak metar i 39 cm.”
Ispod golema dizajnerskog stola plakat je Jevšovara. Zadovoljno pogledava, namjerava to, kaže, ovih dana staviti u prodaju.
Prije dva tjedna je u Virginiji našao Gorgonu koju je Vaništa objavio. Platio ju je mizernih 40 dolara. Bila je u tom antikvarijatu u katalogu uvedena pod književnost, makar je riječ o artist’s book. “Javljaju mi se ljudi iz cijelog svijeta, i ja tražim na sve strane… No, knjige kod nas obično nisu dobro sačuvane, a vani traže iznimno očuvane knjige, ona koja datira iz 1920. treba biti u stanju kao da je iz 2010. Tražena je naša periodika, književni časopisi Zenit, Vijavica, Juriš, Pečat …”
Prve zastave
Nedavno je kupio iznimno rijetko izdanje “Narcisa” Radovana Ivšića, navodno je Pavelić osobno zabranio tu knjigu, tiskanu u 110 primjeraka. “Na prekrasnom je papiru otisnuta ta važna poema, drže da nije sačuvano više od deset primjeraka.” Prodaje se za 28.000 kuna.
Na Dabićevim je policama i prvo izdanje “Zastava” iz 1965. Potpisano. S rijetkim ovicima Ede Murtića. Makar je od potpisa autora većinom važnije da je knjiga rijetka, ima potpisane bitne naslove i izdanja Krleže, Ivšića, Kamova, Crnjanskog, Nicka Cavea, Kundere, Singera, Pamuka, Juliana Barnsa, Doris Lessing, Aragona, Rushdieja, Carvera…
A “dobavljači”? Koliko je toga što mu nude doista vrijedno?
“Došla je gospođa s poljskim izdanjem Ivane Brlić Mažuranić, potpisanim, prekrasan ‘Šegrt Hlapić’ iz 1930-ih, na kraju ga nije mogla prodati, pa se vratila i – još jednom odustala.”
Nudio je 1000 kuna. “Da sam joj ponudio i 5000 kuna, to vjerojatno ne bi promijenilo odluku. Često bude da ljudi znaju da imaju vrijednost, ali potomke to ne zanima. Nije njima toliko bitno zaraditi, žele da to dođe u dobre ruke.”
Puno je, priča, naučio od Ivana Berislava Vodopije, samozatajnog zagrebačkog antikvara koji se družio s Kniferom, Piceljem.
“U ovom je poslu najvažnije biti strpljiv, jer ako kupiš knjigu, platiš je 10.000 kuna i staviš u prodaju, a ne prodaš tri godine, moraš biti strpljiv, ići dalje i znati da će kad-tad doći kupac. Moraš stalno učiti jer to su sve male stvari, objavljene u 5, 10, 20 primjeraka. Nikad ih nisi vidio na tržištu, nema ih ni nacionalna biblioteka… Sad sam kupio Trbuljaka, knjiga umjetnika, rađena u 20 primjeraka, francusko izdanje iz 1974. Nismo ni znali da je to objavljeno. To nacionalna knjižnica nema. Imam puno knjiga koje bi oni otkupili, ali nemaju novca.”
Osebujni čudak
NSB je nedavno kupio od Dabića prvo izdanje “Zlatareva zlata”, iz 1872.
Zanima ga, kaže, možda 100 ili 200 knjiga koje bi jako dobro platio i koje bi prodao za puno novca. “Za jednog Marijana Mikca, za njegove ‘Fenomen majmun’ i ‘Efekt na defektu’ dao bih… Ma, ne smijem reći koliko.” Mikac, koji Dabića intrigira i kao autor i kao osoba, jedan od najjačih predstavnika hrvatske avangarde, bio je - ministar u NDH, emigrirao i na kraju mu se trag izgubio.
“Još netko?” pitam. Ustaje i kreće do police na lijevo.
Pokazuje knjigu Miroslava Felera, objavljenu pod pseudonimom Eugen Godovsky.
“Bio je iz jedne od 10 najbogatijih zagrebačkih obitelji, anarhista, a na neki način je osnovao marketing u Hrvata. Osebujni čudak. Pisao je u Zenitu. Filozof koji ja završio u komuni na Braču.”
Bila bi mu čast, “i da ništa ne zaradim”, objaviti Danijela Dragojevića. “On nikad ne dopušta drugo izdanje, tako da danas neke njegove knjige, poput ‘Hodanje uz prugu’ ili ‘Kornjača i drugi predjeli’ koštaju po 200 eura.”
Dotičemo se propasti Algoritma. Dugova. Ministarstva. Budućnost je, uvjeren je, u malim, specijaliziranim knjižarama. ”Sad da netko otvori knjižaru od 50 kvadrata s knjigama iz društvenih znanosti mislim da bi mogao opstati, jer nema jedne adrese gdje možeš kupiti knjige iz društvenih znanosti svih nakladnika. Ali, to mora biti obiteljski posao, ili posao koji vodi dvoje prijatelja, svako dade po 50.000 kuna pa krene raditi dugoročno, strpljivo i pazi na troškove. Uvijek ima prodaje. Algoritam je i lani imao 100 milijuna kuna.”
“Koliko stoji?”, pitam pogledavajući prema kutu u kojem je Piceljev plakat. “Još nisam odredio cijenu. Ne znam bih li ga prodao. Napišite 25.000 kuna. To je u svijetu prepoznat kao najvažniji hrvatski plakat”, ponavlja, “vrhunski sitotisak. On nije u skladištu Tatea i MoMA-e, nego u fundusu.” To je, kaže, i najbitnije što je kupio ove godine. Nikako da se odluči bi li ga odnio kući, za svoj zid, “a opet, lijepo mi ga je imati tu, u ponudi.”