PIŠE PAVICA KNEZOVIĆ BELAN

IN MEMORIAM ANTE PERKOVIĆ (1973.-2017.) Bio je performer rundekovske snage

    AUTOR:
    • Pavica Knezović Belan

  • OBJAVLJENO:
  • 10.03.2017. u 08:50

Zagreb, 250112.
U Malom pogonu zagrebacke Tvornice kulture grupa Svadbas polusatnim besplatnim koncertom predstavila je publici svoj novi album
Marko Todorov / CROPIX

Ante Perković

Kazalište i radio bili su mediji koje je Ante Perković, u svojim najboljim kreativnim godinama koje su nepravedno zauvijek stale prije tri dana, nalazio najinspirativnijim. Bio je noseća snaga novijih predstava Montažstroja

Uspjela sam ga ove zime vidjeti u “Hoerspielu: maloj igri za slušanje i gledanje”, kultnoj predstavi ili, kako vole reći, radiodrami, Pavlice Bajsić Brazzoduro koja od 2013. godine igra po bajkovitim zagrebačkim gornjogradskim lokacijama. Sentimentalna je to priča o radiju, osluškivanju zvukova u noći u koju je moj prijatelj Ante Perković savršeno “sjeo”: sa svojim izgledom razbarušenog profesora i točno artikuliranim, dubokim, baršunastim glasom koji ste mogli slušati satima.

Bili smo zajedno ovog ljeta s obiteljima na Biševu. Ante je svuda sa sobom nosio mali snimač, snimao je zvukove, udaljene glasove, šumove... Radio-dokudrama u tom ga je trenutku preokupirala; bio je posebno zadovoljan kad je s prozora kuće snimio moj razgovor s turistima i lokalnim gospođama – bio je to valjda dobar mix urbanog zanovijetanja i unikatnog biševskog/komiškog jezičnog idioma. Pričao mi je da snima kako njegova obitelj spava – Sunčica, Jug i Ante – to je trebao biti njegov novi radio-dokumentarac.

Kazalište i radio bili su mediji koje je Ante, u svojim najboljim kreativnim godinama koje su nepravedno zauvijek stale prije tri dana, nalazio najinspirativnijim. Bio je noseća snaga novijih predstava Montažstroja “A gdje je revolucija, stoko?” i “Crna knjiga”. Kao da je u kazalištu našao svoje prave performerske okvire.

Poznavali smo se više od 20 godina. Spojila nas je strast prema Pipsima; ja sam bila mlada novinarka koja je u svojim prvim tekstovima zdušno navijala za uspjeh svojih dečkiju s kvarta; Ante je bio dugokosi student novinarstva iz Zadra s istančanim sluhom i njuhom za dobru glazbu koja zna prenijeti ono što osjećamo. No, Ante je uvijek bio previše talentiran da bi bio “samo” novinar ili rock-kritičar. Vrlo brzo je objavio svoju prvu knjigu, biografiju Pipsa “Dugi vikend u zemlji čudesa” (1997) i već je tu inaugurirao svoj specifični stil, pomalo razbarušen miks fakcije i fikcije.

Zajedno smo bili i među web-pionirima – on mnogo uspješniji i prepoznatljiviji nego ja. Pisao je na Monitoru na (davnom) početku ovog stoljeća cijelu godinu svoj dnevnik; kao honorar dobio je laptop i objavio knjigu svojih dnevničkih zapisa pod nazivom “365”. Na portalu vrlo kratkog vijeka, ali atraktivnog naziva proleteri.com s prijateljicom sam pisala klupsko/kazališno/društvenu kolumnu – Ante je bio najveći, a vjerojatno i jedini fan.

Najviše sam ga voljela kao glazbenika/pjesnika u solističkom dijelu njegove karijere. Tome je prethodilo nekoliko godina djelovanja kao frontmana benda Djeca; krajnje melodičnog i poetičnog rock benda. No, Antine costellovske pjesme nisu baš našle put do publike. Kao solo izvođač našao je za sebe mjesto u lo-fi, gotovo pa underground niši. Najdraža Antina pjesma iz tog razdoblja bila mi je “Žene koje ne postoje” (2010.) - zarazne melodije i stihova o ljepoticama koje ga vole i koje će mu biti i žena i mama. Za pjesmu je snimljen neodoljiv spot na zagrebačkom Cvjetnom trgu gdje nasmijani Ante u dugom crnom kaputu sa smiješnom kapom svira mandolinu.

Ante Perković bio je rundekovski tip performera kojeg je na putu do, neću reći uspjeha, već nekog imaginarnog cilja, ometala previše misleća glava i inherentna mu nesigurnost i samokritičnost. Zbog toga vjerojatno nikada nije odustao od pisanja iako vjerujem, a mislim da je i on tako osjećao, da je njegov istinski habitus – performerski – na pozornici, na koncertu ili u kazalištu. Pa je tako neposredno prije kraja počeo svirati u bendu U pola 9 kod Sabe. Iako su i njegove knjige bile sve bolje i bolje, pa su tako njegovi eseji o pop kulturi bivše nam države “Sedma republika: pop kultura u Yu raspadu” (2011) te izdanje iz 2013. godine “Rundek, između – knjiga o pjesmama” vrlo lijepo odjeknule u javnosti.

Svoj vjerojatno posljednji novinarski tekst Ante je objavio upravo u Globusu krajem prošle godine. Bio je to In memoriam Leonardu Cohenu.

“Ove smrti iz 2016. koje, nemoćni kakvi jesmo, pretvaramo u prvorazrednu medijsku robu ipak imaju jednu zajedničku poruku: izgleda da je zaista fajrunt. Bowie je mrtav, Prince je mrtav, Cohen je mrtav, a Dylanu su dali Nobela. Srećom, naučili smo da ništa nije tako čvrsto kao što se čini; baš u svemu postoji pukotina. A za njom stiže i svjetlo.”

Nitko od nas, dragi Ante, nije očekivao da ćeš i ti tako brzo proglasiti fajrunt.

Izdvajamo