Jednom smo se prilikom sreli u CD shopu. Izgubljeno sam tražio pomoć prodavača jer, neuk i gluh za glazbu kakav već jesam, znao sam točno koji mi je CD potreban. On je stajao za pultom pred blagajnom i gurnuo ispred sebe desetak CD-ova. Pospremajući ih trenutak kasnije u svoju odvjetničku torbu rekao je: - Doći će trenutak kada ću sve ovo odslušati – izgovorio je Čedo Prodanović, jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika, nekadašnji tužitelj koji zbog svojih stavova i porijekla nije mogao opstati u tužiteljstvu kakvo je za svoje potrebe kreirao HDZ pa je početkom 90-ih napustio državnu instituciju u kojoj je bio nepoželjan i otišao u odvjetnike, krenuvši ispočetka. Reputaciju sposobnog, inteligentnog i vrsnog pravnika nosio je sa sobom pa se brzo prometnuo u uspješnog odvjetnika koji je došao do toga da bude poželjan kao branitelj u Haagu, gdje je branio optuženog Rahima Ademija, Ivana Čermaka na početku postupka, a danas, nakon što je završila “haška faza”, među ostalim, s Jadrankom Sloković zastupa Ivu Sanadera. Očito, uspješno, jer Sanader, nakon godina suđenja pod teškim optužnicama, nije proglašen krivim. Podržao je i Novu ljevicu, veli da su neki od njih njegovi dugogodišnji prijatelji kojima apsolutno vjeruje, da je to malo probrano društvo, nešto poput džezera i nada se da će se u Hrvatskoj politici, uz narodnjake, sve više slušati i jazz. Nije lijepo razuvjeravati ga istinom.
Na Yammatu
Čedo Prodanović trenutačno kreira “Glazbenu kancelariju” na Yammatu, emisiju o jazzu u kojoj glumi DJ-a. Glumi jer nije pravi DJ koji bi živio od glazbe, iako, kao i svi DJ-i, živi svoju glazbu. Čedo je začaran jazzom, to mu je jedna od onih ljubavi u životu kojih se čovjek nikada ne uspije riješiti. – To je bolest – povjerava se i dodaje – dobro da je ta, ova se može izdržati . Naravno da to neće dobro završiti, da neće uspjeti čuti sve što je naumio, ali ljubavi ne postoje zato da bi ljudi bili sretni. – Petogodišnjaku bih rekao da ću mu pokazati svijet emocija, nešto veselo, nešto što će ga razgaliti. To bi morao zapamtiti – kaže Prodanović na provokaciju da objasni što bi o jazzu rekao nekome tko upoznaje svijet, a da on ima ulogu učitelja. Isto to radi i svojim slušateljima, iako je odvjetnik. Odvjetnici su, naravno, ljudi koji mogu sve, ali nije baš često da se predstavljaju kao ljudi koji stavljaju emocije pred svijet. To je ono što Čedo Prodanović radi u svojoj emisiji, otkriva slušateljima gdje se nalazi najljepše u jazzu. – Nije to samo lijepo, glazba te zna odvesti i na dno – rekao je u jednom trenutku. “Njegov” jazz, ono što trenutačno sluša je ECM label, nordijski jazz – Jazzland i ACT. – Skloniji sam europskom jazzu danas nego američkom. To je moderan jazz s puno ritma, puno instrumenata, možda i nešto elektronike. To nije onaj jazz u kojem se čuje što se sve može samo napuhavanjem saksofona, to je jazz koji ima neku melodičnost, ritam, muziku. Naravno da slušam i ono što se sluša posljednjih sto godina, a to opet nije većinom tradicionalan jazz nego sve što je došlo poslije Milesa Davisa, razne fusion sastave, klasične trio bandove koji čine klavir, bas, bubnjevi – govori i odmah ispriča neku zanimljivost.
– Prošle je godine u ZKM-u nastupio sastav koji su činili Carla Bley, Steve Swallow i Andy Sheppard. Njih troje imaju više od dvije stotine godina, misliš da se neće moći ustati sa stolica, a održali su fantastičan koncert – opisuje s oduševljenjem. Naravno da je slušao blues, soul, sada sluša nu soul, nu jazz.
– Slušam svu tu jazzie muziku, onu koja se sluša tijekom vožnje u autu – govori Čedo u dnevnom boravku na čijim su zidovima police ispunjene CD-ovima.
Opsjednut glazbom
Želim podijeliti tu radost muzike koju osjećam sa što većim brojem ljudi – kaže Prodanović o svojoj ulozi radijskog DJ-a. – To je kao u onom vicu s oboljelim od tuberkuloze koji kašlje po tuđim tanjurima ne bi li ih “zarazio”, da bi ih bilo što više, tako i ja, kao i mnogi koji vole jazz, nastojim pokazati zašto je jazz dobar i pridobiti neupućene za “opću stvar” – govori. Čedo kaže da je, naravno, potreban i svojevrstan trening, kao kada je, primjerice, i on sam počeo slušati free jazz koji je znao zvučati i neobično, no brzo ga je prigrlio.
- Glazba je dio mene, cijeli moj život. Osjećam je, doživljavam. U nekim situacijama me potpuno obuzme – priznaje.
– Neki ljudi imaju apriornu odbojnost da neke stvari ne mogu slušati – razumije i otpor prema jazzu.
- Već su postale legendarne Nove godine kod mene gdje sam mnogima pokvario doček inzistirajući na određenoj glazbi, Weather Reportu na primjer, ali bi se onda, nakon dva takva dočeka, kao sasvim prirodno, pojavila situacija u kojoj su i oni koji nisu podnosili jazz uredno plesali i tulumarili uz tu glazbu. To je isto kao kad nagovaraš nekoga da pročita određenu knjigu, to i ja radim s glazbom – kaže Čedo, ali se i izvlači, govoreći kako smatra da ipak ne zna dovoljno, eventualno u određenom segmentu, dodajući kako bi se, da dođe u ruke pravom džezeru, pokazalo da je “truba”.
Naravno da nije. Slušati toliko desetljeća određenu vrst glazbe bi od svakoga stvorilo makar dobrog poznavatelja, a kamoli od nekoga tko je toliko opsjednut glazbom kao što je Čedo. Prodanović je ozbiljno počeo slušati jazz sa sedamnaest godina.
– Jasno je da su prije toga bili The Beatlesi, The Rolling Stonesi, The Spencer Davies Group, ali tada počinjem s jazzom. Tada sam počeo birati, imao sam ideju da znam što hoću od te muzike. Htio sam nešto drukčije, nisam htio slušati isto što i svi, ali to naravno nije bio nikakav elitistički pristup – govori Čedo.
Tu negdje je počeo odlaziti na koncerte, a jedan od prvih bio je koncert Raya Charlesa u Ljubljani koji mu je predstavljao otkriće. Slušanje glazbe ne znači da je on stalno sluša. Prodanović određuje vrijeme u svom životu, posvećuje se glazbi, daje joj prostor, najčešće noću kada se uvali u fotelju i pusti ono što želi te noći slušati. Da, možda mu se pritom u rukama nalazi nešto što čita, ali je posvećen onome što izlazi iz zvučnika.
Greška u priči
U brojkama o njemu i jazzu bi trebalo spominjati godine koje odražavaju koliko je vremena proveo slušajući jazz i količinu CD-ova koje je skupio. To bi vjerojatno bila jedna od ozbiljnijih grešaka u priči o jazzu jer, u stvari, ne bi rekle ništa osim što bi možda nekoga fascinirala desetljeća i tisuće CD-ova. Bez veze. To ništa ne opisuje u usporedbi s činjenicom da je, u stvari, Prodanović proveo cijeli život zaustavljajući dah, ponekad i suze, zbog dobre glazbe. To je ono za što se živi. Ostalo je kolekcionarstvo. Zato Čedo i ne govori o broju koncerata, ne ističe godine ni kilometre koje je prevalio da bi nekoga slušao, ali priča o ljudima s kojima je to radio, one koje je slušao i kojima se predavao. Da, naravno da su ga i “prevarili”, bio je na koncertima koji su bili, jednostavno, odsvirani i odrađeni. Ali je zauvijek zapamtio one scene u kojima bi se “izgubio” slušajući zvuk koji mu je ponuđen sa stagea.
– U vrijeme kada se dobro sviralo, ali nisam imao love, morao sam propuštati koncerte koji su mi naizgled bili dostupni. No, samo su bili blizu – kaže Čedo prisjećajući se svoje ekipe iz mladosti koja je odlazila, primjerice, u Beograd ili neki drugi grad do kojega se moglo stići automobilom dok je on ostajao u Zagrebu.
Još uvijek mu je žao što nije otišao na koncert Milesa Davisa u Beograd. Riječ je o jazz senzaciji ustanovljenoj 1976. na kojoj se u tri dana pojavljuju stotine džezera, gdje je svirala ekipa kao što su Benny Goodman, Miles Davis, Billy Eckstine, Sarah Vaughan, Count Basie, Dizzy Gillespie, Stan Getz i razni mnogi danas recentni džezisti. U Genevi je Lucky Peterson svirao u okviru festivala koji se održava na ulicama, slično onome što i Zagreb ima ljeti – opisuje Prodanović koncert bluzera koji inklinira jazzu. – Ne radim razliku između jazza i bluesa, slušam ono što je dobro. A koncerti su, naravno, nešto sasvim posebno – govori živnuvši usred razgovora.
– Najljepši su trenuci ono što se dogodi između muzičara i publike, i to određuje dobar koncert jer ako nema tog odnosa, interakcije između sastava i publike, nema pomoći. Glazbenici, naravno, kao i svi, imaju određene manire i ponašaju se kao rutinirani trgovci koji odlaze od mjesta do mjesta i prodaju najbolje što znaju, no kada se dogodi da ih ponese atmosfera, publika, onda nastane koncert koji se prepričava i pamti – govori Čedo o bitnome na koncertima.
Stoga i nije neobično da ne osobita mjesta za velike glazbene doživljaje kakav bi mogao biti Novi Sad postanu lokacije gdje se održi odličan koncert Cheta Bakera. Ljubljana je imala veliki jazz festival gdje se nekada odlazilo, opisuje Prodanović dodajući kako su i Zagreb i Hrvatska bili dobro mjesto za život nekoga tko voli jazz jer je u Dom sportova dolazio cijeli niz kvalitetnih sastava kao Weather Report, Joan Armatrading i drugi.
– U Beograd je dolazio paket Newport jazz festivala pa je nakon toga dolazio i u Zagreb, u Lisinskom je nastupao Chic Corea, Gato Barbieri, u Studentskom centru Pat Matiny, Dave Douglas, McCoy Tyner, puno onih iz ECM Recordsa, bilo je odličnih koncerata koji su bili up to date – opisuje Čedo kako je izgledao život na početku '70-ih.
Važan profesor
Čedu je glazba naučila osjećati. – Kada se pojavi neka stvar, neka pjesma, onda te ona, ali doslovno, fizički takne – opisuje kako ga glazba može odvesti na razine na kojima nije bio, otvoriti mu neki novi svijet, novu situaciju. Pritom je važno i kako se neka glazba pojavljuje, u kojem trenutku, u kojem raspoloženju. Ne zaboravlja kako mu je zvučao Hendrix kad je prvi puta čuo “Hey, Joe”. Bio mu je to novi svijet.
– Glazba su mi prvenstveno osjećaji – govori opisujući kako bi, da je muzičar, vjerojatno uhvatio onu “obavezu” da se glazbom bavi, na neki način, disciplinirano, da bude predan radu s glazbom. Veli da je imao sreću da mu je u srednjoj školi predavao profesor Vladimir Kranjčević koji je u doba kada je Prodanović bio u srednjoj školi, oformio zbor ondašnje Prve i Četvrte gimnazije. – Tamo su bili ljudi koji su postali krema hrvatske glazbene scene – govori Prodanović i nabraja pokojne Krunoslava Cigoja, Vjekoslava Šuteja i Jurišića, te Josipu Lisac, Mladena Katanića, Marina Škrljatića, Denis Oštrić... Uz nas su nastupali danas poznati orguljaš Željko Marasović, Dubravka Zubović, Igor Pomykalo, skladatelj Mladen Tarbuk, a pritom kao ključno ističe značaj dobrog profesora. – Jedan čovjek je usmjerio dvadesetak ljudi u život tako da su odabrali glazbu kao profesiju. To ne može biti slučajno, netko je ipak morao uočiti i kanalizirati te potencijale i talente tako da su postali profesionalni muzičari – opisuje i dodaje kako su u njegovu razredu stasala dva najbolja tenora ondašnje države, Cigoj i Katanić. - Tek kada ih usmjeriš, onda si na početku, onda treba ozbiljno raditi – govori Prodanović o svojim kolegama. Čedo je u tom zboru bio tenor, a pjevao je i u grupi od desetak pjevača. – Cigoju i Kataniću sam pomagao držati intonaciju, bio sam navodno jako dobar sluhist – govori o sebi. S Kranjčevićem su kao školski zbor uspjeli doći na natjecanje u ondašnjem SSSR-u. – Nastupili smo u Lenjingradu i Moskvi, pred prepunim dvoranama i bili senzacija, prvi ili drugi. Nismo bili tek neki zbor iz tamo neke škole, nego ozbiljna grupa ljudi koju je netko dobro uvježbao, glazbenici koji su pjevali Handela, Bacha, govori Čedo o profesoru koji im je obilježio život. – Imao je i svoje hirove, mnogi su ga smatrali prijekim čovjekom, ali mi učenici smo ga obožavali jer je znao kako s nama, nerijetko bi poslije škole odlazio na ista mjesta, u birtiju Zagorac u Frankopanskoj i popio piće, razgovarao, družio se. On je bio profesor koji se pamti cijeli život – govori Prodanović o svom formativnom razdoblju.
Bilo je to vrijeme kada je gramofon bio rijetkost, a uvozne ploče dragocjenost. To je, naravno, bilo ono što je Čedu i njegovu ekipu najviše interesiralo. Čedo nije bio među onima koji su imali gramofon.
– Skupljali smo se kod Branka Karasa, on je imao sve, dobro pojačalo i gramofon – opisuje Čedo školskog kolegu koji je kasnije otvorio disko klub preko puta Lapidarija – Karas je slušao soul, rhythm & blues što je bila apsolutna novost u to vrijeme, krajem šezdesetih – govori Čedo o frendu iz ekipe s kojim je stasao u poklonika jazza.
Svakakve presude
Što je naučio u odvjetništvu, a što iz presuda? – Kao branitelj naučiš cijeniti vrijeme. Odvjetništvo je košmar. Nalaziš se u stotinu situacija, nepredvidivih, u kojima moraš cijeniti sebe, ne povlađivati nikome, osobito ne vlastitoj stranci. Danas možeš očekivati svakakve presude, nema te kombinacije koja se ne može pojaviti u presudi. Nema tog standarda na koji se sa sigurnošću može računati da će biti primijenjen. Presude su ono što te može frustrirati. Iako, naravno, postoje i odlične presude iz kojih se mnogo može naučiti, kaže Prodanović.
Teško je bilo odoljeti ne postaviti mu pitanje – što je naučio od Jadranke Sloković? Odvjetnik bez zadrške odgovara: Da se nesporna inteligencija i znanje ne može zlorabiti nauštrb radne discipline. Naučio sam što je posvećenost i sistematičnost u poslu.
Kako bi opisao svoje iskustvo s klijentima kao što su Ademi, Čermak i Sanader? – Iako su oni, naravno, potpuno različite osobe, imaju jednu zajedničku osobinu – snagu osobnosti i karaktera, jer su i u vrijeme kada su se nalazili u najtežoj situaciji to stoički izdržavali, bez ikakvih prigovora nama kao braniteljima (inače je transfer problema s okrivljenika na branitelja vrlo čest), s optimizmom da će se na kraju dana stvari prometnuti na dobro, objašnjava Prodanović.
I za kraj vruće i aktualno: tko je podmetnuo Hrvatskoj u postupku arbitraže s MOL-om? – Nažalost, radi se o klasičnom autogolu. Iz određenih razloga prethodna se Vlada olako upustila u avanturu arbitraže (jedini dokaz im je predstavljala nepravomoćna presuda protiv Ive Sanadera) u uvjerenju da će se stvari odvijati po obrascu kako to ide pred našim sudovima. Međutim, ono što se uz velike pritiske uspjelo ishoditi pred našim sudovima ne prolazi na “neutralnom terenu”. Naime, arbitražni sud proveo je detaljni i sveobuhvatni dokazni postupak i došao do sasvim oprečnog zaključka – o nepostojanju dokaza da je Ivo Sanader dobio mito. I na tome sva priča započinje i završava. Sve puste alibi priče o tome da su Mađari “izlobirali” takvu presudu, da je sudac Jakša Barbić izdao hrvatske interese, odnosno da je presuda determinirana odlukom našeg Ustavnog suda koji je također potpuno neobjašnjivo stavljen na stup srama, nisu vrijedni posebnog odgovora, spadaju u sferu providnih spinova za domaću upotrebu pojedinih interesnih grupa.