HUMANIST MEĐU EKONOMISTIMA

JOSEPH STIGLITZ U NOVOJ KNJIZI PORUČUJE: Euro je prevara, ali treba ga sačuvati u humanijoj verziji

Tom Dubravec / HANZA MEDIA

Joseph Stiglitz

Stiglitz je euro od početka smatrao pogrešno postavljenim projektom. U knjizi iznosi i svoj nacrt reformi i strukture eurozone

S Josephom Stiglitzom susreo sam se dvaput. Prvi puta u Washingtonu, dok još nije bio nobelovac, kada je odbio potpisati godišnji Izvještaj o svjetskom razvoju (World Development Report), publikaciju Svjetske banke čiji je bio šef analitike. Nedugo nakon toga otišao je iz banke, zapravo, dobio je otkaz zbog neslaganja s njezinom politikom, a najviše pritiskom druge sestrinske institucije, Međunarodnog monetarnog fonda, koji je tražio da se na svaku zemlju bez razlike primjenjuje jednaka receptura financijske škrtosti. Drugi susret dogodio se otprilike godinu dana poslije, nekoliko mjeseci nakon što je dobio Nobelovu nagradu, kada je Anya Schiffrin, tada još njegova buduća supruga, tada suradnica Project Syndicatea, četvero nas ugurala u malu prostoriju na katu bečke palače Ferstl, gdje je on jeo i govorio, a mi smo slušali, bilježili i povremeno nešto pitali, na što se on i nije previše obazirao.

Stiglitz je uvijek bio humanist među ekonomistima. Čak i kad je savjetovao američke predsjednike, a bio je u timu dvojice, Clintonovu i Obaminu, bio je oštrog jezika. Upravo ga je Clinton upoznao s tadašnjim šefom Svjetske banke Jimom Wolfensohnom i ugurao ga u banku kao šefa analitike. S Wolfensohnom je ostao dobar i nakon što je najuren iz banke. Obamu je žestoko kritizirao zbog državnog spašavanja posrnulih banaka novcem poreznih obveznika. Nije zato nimalo neobično da njegova zasad posljednja knjiga (kod nas u nakladi Profila), “Euro – kako zajednička valuta prijeti budućnosti Europe”, govori prije svega o društvenim posljedicama monetarne uravnilovke.

Šira paleta

”Visoka nezaposlenost pogađa one na dnu, visoka nezaposlenost stvara pritisak na plaće, a isposnički rezovi koje vlada čini posebno negativno utječu na one sa srednjim i nižim prihodima, ovisne o vladinim programima. I to je nešto što se u današ­nje vrijeme ponavlja: neoliberalna ekonomska misao možda nije uspjela podignuti prosječne stope rasta, ali u ovo možemo biti sigurni: uspjela je povećati nejednakost”, piše Stiglitz koji je euro od početka smatrao pogrešno postavljenim projektom.

”Financijski sustavi, ako nisu pažljivo regulirani, mogu izazvati i izazivaju ekonomsku nestabilnost, uz brze uspone i padove. Ono što se zbilo u Europi opet ilustrira te stvari – i pokazuje kako su stvaranje eurozone i mjere poduzete kao odgovor na krizu pogoršale probleme koji uvijek postoje u tržišnim ekonomijama, piše Stiglitz i zaključuje kako bi ekonomija ”trebala biti sredstvo za ostvarivanje cilja, većeg blagostanja pojedinaca i društva”. Po njemu, to blagostanje ne ovisi samo o uobičajenom konceptu BDP-a nego o ”daleko široj paleti vrijednosti koja sadržava društvenu solidarnost i koheziju, vjeru u naše društvene i političke institucije i demokratsku participaciju svih”. Euro je trebao biti sredstvo za postizanje cilja, a postao je ciljem sam po sebi. Nije poboljšao ekonomiju ni potaknuo na bolju društvenu povezanost cijele Europske unije.

Po ljestvici citiranosti, Stiglitz, dobitnik Nobela 2001. i profesor na njujorškom sveučilištu Columbia, danas je četvrti najutjecajniji ekonomist na svijetu. Trojica ispred njega su Andrei Schleifer s Harvarda, duboko u bihevioralnoj ekonomiji, kojega su, između ostalog, zbog njegove suradnje s ruskim vicepremijerom Anatolijem Čubaisom optužili da je radeći sredinom devedesetih na projektu ruskog tržišta kapitala zgrnuo zamaman novac trgujući povlaštenim informacijama na moskovskoj burzi, James Heckman sa sveučilišta u Chicagu (nobelovac 2000.) i Robert Barro, jedan od ”otaca moderne makroekonomije”, također s Harvarda. Stiglitz i Heckman dobili su tijekom dvije uzastopne godine nagradu Švedske centralne banke (poznatiju kao ”Nobelova nagrada za ekonomiju”) zbog svojeg proučavanja uzroka i posljedice nejednolike globalne raspodjele kapitala i neujednačene dostupnosti bankarskih kredita.

Malo solidarnosti

Društveno osviješteni Stiglitz u svojoj posljednjoj knjizi govori o europskoj zajedničkoj valuti upravo s te, društvene, perspektive i bavi se posljedicama prvo grčke krize, a onda i krize cijele eurozone. On piše kako su “eurozona i mjere na­metnute pogođenim državama povećale nesigurnost i smanjili broj poslova. Koliko je zaista loše u zemljama pogođenima krizom, poka­zuje dramatično povećanje broja samoubojstava u njima. Eurozona je, blago rečeno, razočarala što se tiče najvažnijeg cilja ekonomske politike, poboljšanja dobrobiti pojedinaca i društva”. Stiglitz nije prvi koji zaključuje da se “prečesto činilo da se više pažnje posvećuje spašavanju banaka, ili samog eura, nego dobrobiti ljudi”. Uspjeh se, kaže, mjeri prinosom državnih obveznica i to razlikama između onoga što donose obveznice Grčke ili Italije u odnosu na dobit njemačkih. Kada su se te razlike smanjile, govorilo se o pobjedi, zaključuje.

Ipak, unatoč svemu, Stiglitz danas više nije protivnik zajedničke europske valute. Euro se može spasiti i treba ga spasiti, zaključuje, ali spasiti tako da stvori zajedničko blagostanje i solidarnost kakvi su obećavani uoči njegova uvođenja, pa i u vrijeme kada je postojao samo virtualni ECU (European currency unit), valuta koja je živjela svoj uglavnom knjigovodstveni život samo na internom bankarskom tržištu. Stiglitz u knjizi iznosi i svoj nacrt reformi i strukture eurozone, ali i mjera koje će ta reformirana eurozona trebati provoditi u slučaju da u budućnosti neku od njenih članica zadesi kriza slična nedavnoj, još uvijek ne posve završenoj. Sve to, kaže, “iziskuje malo ekonomske solidarnosti koja se bitno razlikuje od samoubilačkog sporazuma kakav zagovaraju neki od europskih državnika”. Nije teško prepoznati Stiglitzov zazor od njemačke stroge štedljivosti, ali na to smo već navikli.

U dodatku, napisanom nakon izglasavanja Brexita, kojega nema u originalnom izdanju knjige, posebno mjesto dobio je i Jean-Claude Juncker, “ponosni arhitekt luksemburškog modela golemih izbjegavanja korporativnih poreza, koji je sada na čelu Europske komisije”, kako ga opisuje Stiglitz. Junckerov stav kako “Europa mora biti nepopustljiva pri kažnjavanju i ne bi trebala ponuditi mnogo više od onoga što Britaniji jamče globalni sporazumi, poput onih Svjetske trgovinske organizacije, kako i drugi ne bi pojurili prema izlazu”, Stiglitz smatra neoprostivim, barbarskim, jer “držanje kontinenta na okupu prijetnjama i strahom bila bi najveća moguća pogreška”.

Iz drugih medija

Najnovije