Na sceni je tridesetak plastičnih lutki, odjevenih u bezveznu odjeću iz sedamdesetih. Odrasti znači umrijeti, izgovara jedan od glumaca. Imaju između 45 i 55 i igraju lude tinejdžere, trče i skaču po sceni spotičući se o plastične figure djece i mladeži. Na ekranu na desnom rubu scene projiciraju se slike iz njihove mladosti, uvod filma "U gudurama Balkana" po knjizi Karla Maya, omoti ploča brkatih pjevača njemačkih šlagera, gumeni bomboni, ružičasti motocikl Prinz, Beatlesi, Cream, Mick Jagger i crno-bijele snimke demonstracija protiv rata u Vijetnamu.
Jedino doista mlado na velikoj sceni berlinskog kazališta tročlani je bend Die Nerven, klinci iz Stuttgarta koji uživo žestoko i izvrsno zvuče, toliko da ih je hvalio i veliki Thurston Moore. Ali oni su u ovu priču pali s Marsa: ovo je priča o mladima, ali o nekoj drugoj mladosti. O mladosti Savezne Republike Njemačke, nekadašnje Zapadne Njemačke, i njezinim vršnjacima, sudionicima velike pobune s kraja šezdesetih koja će se ubrzo utopiti u njemačkim olovnim godinama. Čežnja za slobodom u samo nekoliko godina svela se na niz bombaških napada, pljački banaka, otmica, ubojstava, zadugo ostavivši nove generacije bez nade.
Na pola puta
Frank Witzel dobio je 2015. njemačku nacionalnu književnu nagradu Deutschen Buchpreis za roman "Stvaranje Frakcije Crvene armije od strane jednog manično-depresivnog tinejdžera u ljeto 1969. godine". Priča o teroristima RAF-a (Rotee Armee Fraktion) pulsirajuća je točka njemačke prošlosti, točno na pola puta između sloma Trećeg Rajha i današnje snažne Njemačke Angele Merkel. Veliki roman ubrzo je postavljen na scenu. Ravnatelj berlinskog teatra Schaubühne am Lehniner Platz, veliki redatelj Thomas Ostermeier, pozvao je drugog uglednog pisca i redatelja, Armina Petrasa, da se uhvati režije. U priči o nesretnom provincijskom tinejdžeru s kraja šezdesetih Frank Witzel u svom romanu-kaleidoskopu od 800 stranica detaljno opisuje povijest Savezne Republike Njemačke: političku povijest istovremeno s uzdizanjem potrošačkog društva i pop kulture.
Schaubühne najavljuje stvar kao humorističku, ali i dirljivu priču o trinaestipolgodišnjem dječaku iz Hessena na rubu odrastanja. Mladi junak zbog psihičkih problema uvjeri sebe da je on taj koji je izmislio RAF, skupinu buntovnih 68-osmaša koji će slobodu kasnije tražiti bombama, otmicama i ubojstvima. Dok sami ne okončaju u ćelijama zatvora, u nikad rasvjetljenim okolnostima. Gudrun Ensslin, Ulrike Meinhof, Andreas Baader, jesu li se ubili ili su ubijeni? Pričajući priču o dječaku koji bi mogao biti i on - rođen je 1955. u Wiesbadenu, Hessen - Frank Witzel daje rekonstrukciju života u nekadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, s bombonima Haribo i cigaretama Kim. Pokazuje političko buđenje zemlje koju su konstruirali Saveznici nakon Drugog svjetskog rata: onom brzinom kojom su raščišćavali ruševine, Nijemci su pokapali prošlost. Dok se krajem šezdesetih nije pojavila nova generacija i zatražila čiste račune. Sve je to Armin Petras postavio na scenu: stihovi rock pjesama izmjenjuju se s izjavama Ulrike Mainhof i Andreasa Baadera s policijskih saslušanja RAF-a, scene igranja i odrastanja s pljačkom banke i filozofskim opravdanjem čina nasilja.
Anonimni klinac iz Hessena teško se nosi s rođenjem mlađeg brata, bolesnom majkom i odsutnim ocem tvorničarom. U ljeto 1969. on pukne: pao je godinu, i završio na psihijatriji. Nekoliko mjeseci kasnije Gudrun Ensslin, Horst Mahler, Ulrike Meinhof i Andreas Baader osnovat će Frakciju Crvene armije (RAF).
Nervoznog 13-godišnjaka na početku predstave vidimo kako se igra plastelinom i modelira kalašnjikov, onaj iz amblema RAF-a. Baader i Gudrun Ensslin plastične su figure pred nama, glumci izgovaraju rečenice Ulrike Meinhof, koja je njemačko društvo prvo kritizirala kao novinarka prije nego što će ući u avanturu za koju su mislili da će popraviti svijet. Umjesto toga napučili su ga novim leševima.
Izložba o RAF-u
Baader i ekipa nisu odmah uzeli kalašnjikov. To je zadnja generacija koja je mogla uživati u iluziji da su u stanju nešto promijeniti. Počelo je s demonstracijama, proglasima, akcijama solidarnosti s potlačenima u svijetu: na ekranu desno vrte se snimke brutalnog policijskog nasilja protiv demonstranata u Berlinu. Ubojstvom berlinskog studenta Benna Ohnesorga i kasnijim atentatom na Rudija Dutschkea u travnju 1968. atmosfera se brzo radikalizirala, kako je to prikazano prošle godine na velikoj izložbi o RAF-u u Njemačkom povijesnom muzeju u Berlinu: grupa koja sebe naziva Tupamarosima Zapadnog Berlina u studenome 1969. poziva na teror, "Black Front" traži organiziranje urbane gerile. RAF je osnovan u svibnju 1970., pripisuje mu se 34 ubijenih, pobrojili su povjesničari iz Berlina i Stuttgarta koji su pripremili veliku izložbu.
Sve se preokrenulo te 1969., pokazuje nam Petras s izvrsnim glumcima Schaubühnea: te je godine ono nesvjesno postalo svjesno, pop je postao rock, Rubber Soul Beatlesa pretvorio se u Led Zeppelin II, a hipiji su postali RAF.
Ozbiljna pitanja
Onako kako to vidi Frank Witzel, Ulrike Meinhof i ekipa nisu imali puno izbora. Oni su htjeli čistu, pravednu Njemačku, koju neće voditi bivši nacisti, koja neće biti zasnovana na laži. Tražili su pravdu za žrtve, obračun s prošlošću, prestanak guranja stvari pod tepih. Oni su prvi postavili ozbiljna pitanja zbog kojih je Njemačka ovakva kakvu je danas vidimo: jedina zemlja Europe koja se ozbiljno obračunala sa svojom mračnom prošlošću, i ne staje s tim. "Ako nisi spreman ubiti, tko će te shvatiti ozbiljno?" tumače glumci kako je dosljedan zahtjev za slobodom nužno vodio u nasilje. "Pa na kraju i sam sebe ubiti ako se stvar pokaže neuspjelom", izgovara Witzel s berlinske scene, kao da je stvar sasvim čista. Ulrike Meinhof pronađena je mrtva u ćeliji u jutro 9. svibnja 1976., Baader i Ensslin 18. listopada. Gudrun Ensslin visila je na prozoru ćelije obješena o kabel svoga gramofona. Baader si je pucao u glavu. Obdukcijom nisu mogli utvrditi točan uzrok smrti jer se predugo čekalo patologa. Na fotografiji s uviđaja vidi se Dylanova ploča u pozadini, na lanjskoj izložbi u Berlinu bio je izložen Baaderov gramofon.
RAF i terorizam su po Witzelu i Patrasu logična posljedica pubertetske depresije. Je li onda 25 posto mladih Nijemaca, koji su po anketama podržavali RAF, također bilo depresivno? Je li dijagnoza gledati svijet kao mračno mjesto puno nepravde, iz kojeg se možeš izbaviti samo s kalašnjikovom u ruci, kako to misle svi oni klinci koji danas jure u ISIL, ili oni koji su ranije punili drugu, pa treću generaciju RAF-a? Izvrsnu ekipu glumaca (Julischka Eichel, Paul Grill, Peter Rene Lüdicke, Tilman Strauss) predvodi fantastična Jule Böve.