O POVRATKU U PRIRODU

KNJIŽEVNICA SLAĐANA BUKOVAC U mom romanu konji utjelovljuju strah od ruralnog

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 13.03.2017. u 13:54

Pula, 020317.
Sladjana Bukovac, spisateljica.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Sebelic / HANZA MEDIA

Slađana Bukovac

Pišem o jezivom nihilizmu novonastalog vojnog i političkog lumpenproletarijata, svijeta koji ne razumije konje i duboko ih se užasava. Moja junakinja Jelena u njima uživa

Mačak je sa mnom proveo budan većinu noći u kojima je nastajala knjiga. Tako smo sjedili, tiho, u polumraku. Kad bi mu se učinilo da je neprirodno što toliko dugo gledam u istu točku, postao bi nervozan, izmišljao da je gladan ili me tobože slučajno uhvatio pandžom za natkoljenicu. Tek toliko da se već jednom pomaknem, pokažem neku prirodnu reakciju... - tako o nastanku svog novog romana “Stajska bolest” (2016), objavljenu kod trenutačno in izdavača broj jedan, zagrebačkog “Sandorfa”, priča autorica Slađana Bukovac (Glina, 1971). Roman o “povratku prirodi” i ljubavi prema životinjama – u romanu, konkretno, konjima i psima – bitna je tema. Teško bi ga bez te ljubavi bilo napisati.

Slađana Bukovac, književnica i novinarka, i njezin suprug, poznati izdavač, urednik i pisac Nenad Popović žive u Puli, s pogledom na Arenu. Nezgodno bi tu bilo imati konja, ali imaju tri mačke; zovu se Minka, Dobrica i Gumb. Imati mačke nije njihov posebni “koncept”, same su im došle.

“Oboje smo iznimno naklonjeni životinjama. Govorim u prvom licu množine, jer je u toj atmosferi bilo moguće napisati ‘Stajsku bolest’”, kaže autorica kojoj je ovo treći roman, nakon “Putnika” i “Roda avetnjaka”. Objavila je i zbirku poezije i dobila nekoliko književnih nagrada. Diplomirala je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, godinama je zaposlena na Hrvatskoj televiziji; posebno je pamtimo iz “Pola ure kulture”. Sada radi u HRT-ovu centru Pula.

Slabost i snaga 

U romanu s kriminalističkom potkom, priči o životu u zabačenom mjestu punom blata i alkohola te njegovim bizarnim stanovnicima dominira (anti)junakinja Jelena. Samosvojna, mnogima će se učiniti i jakom, usprkos oštećenosti od koje, svak na svoj način, trpe svi likovi romana. Autorica je pak ne bi nazvala jakom.

“Postoje brojni stereotipi o slabosti i snazi. Često se aktiviraju kad su u pitanju žene. Moja junakinja, Jelena, psihički je ozbiljno načeta ili pak prerano potrošena. Tako ja to vidim, ali, naravno, svaki čitatelj u tekst učitava vlastito značenje. Ne bih je nazvala jakom. Uvijek se postavlja to pitanje, što nas to točno čini jakima. Koja uloga, kakve osobine. Postoji određena satisfakcija koju autor sebi može priuštiti, satisfakcija kreatora. Da snagu, sposobnost da proizvodi promjenu u uobičajenom tijeku događaja, dodijeli nestabilnoj, anonimnoj ženi, umjesto prisebnom i hladnokrvnom muškarcu s društvenom pozicijom, određenim socijalnim kapitalom. Da se razumijemo, nisam osobito opterećena muško-ženskom neravnopravnošću. Više me zanima neravnopravnost kao takva, njezini razni aspekti. Ne zanimaju me žene s kojima se ne mogu povezati; one ljupke, kojima je pukla očica na čarapi ili žele biti misteriozne. Impresioniraju me kad dominiraju unatoč vlastitoj krhkijoj tjelesnoj konstituciji, unatoč tom darvinističkom hendikepu. Krhkost, to je nešto što me zanima u različitim, ponekad i začudnim oblicima”, objašnjava spisateljica koja ni samu sebe ne smatra jakom,”ali u nekim situacijama uspješno može odigrati tu ulogu”.

Jelena je osoba koja ponekad “jedva čeka da joj se netko ne svidi” te ima “isključive i nedvojbene stavove”.

Bismo li je zbog toga mogli nazvati i “antipatičnom”?

“Nadam se da ne očekujete da branim vlastite likove, to bi bilo prilično incestuozno. Pa ja sam ih stvorila,” smije se autorica. “Trudila sam se učiniti ih stvarnima, na kondenziran način na koji je stvarna literatura, literarna fikcija. Simpatičnost mi pritom nije prioritet; moram priznati da mi ‘simpatičnost’ često nije osobito simpatična.”

Ali zato su joj životinje iscjeljujuće, ljekovite, tople i kada su divlje; lijepe i snažne, zanimljive i vrijedne svakog truda, a oko jednoga od konja i zapliće se kriminalistička priča.

“Životinje istodobno jesu i nisu metafora. To je ta njihova sposobnost, da balansiraju na toj granici. Kao sve dvostruko, ambivalentno, u tom su pogledu izrazito poetične. Tema konja u ‘Stajskoj bolesti’ ne proizlazi samo iz činjenice da mi je svijet ljubitelja konja blizak nego i iz toga da su konji visoko estetizirane, glamurozne životinje. Pa čak i statusni simboli. Naravno, u nekim drugim zemljama, u kojima ne vlada opća fobija od kopitara i papkara, gdje ljudi ne strahuju od povratka na selo. Bilo mi je krajnje interesantno inzistirati na toj poetici konja i smjestiti je u seoski balkanski okoliš, kojem je postala posve nedokučiva i jedva prihvatljiva. Na mjesto kojem su konji postali neprihvatljivi, pa čak i krave. Koje su posve utilitarne.”

Bila joj je interesantna ta nelogična inverzija, poratni otpor prema prirodi i zemlji, “jezivi nihilizam novonastalog, vojnog i političkog, lumpenproletarijata, svijeta koji ne razumije konje i duboko ih se užasava. Jelena je u tom smislu pionir: na obiteljsko imanje vraća životinje, u njima uživa. Nema grozničavu, nasilnu potrebu bježati iz ruralnog u urbano, što je svojstveno primitivnim hordama. To je, prema tezi talijanskog novinara Paola Rumiza, karakteristično za istočnoeuropske i balkanske ratove i nemire devedesetih. Ruralno se nasilno ustoličuje kao urbano; koze, krave i konji svojevrsna su diskvalifikacija, sramotno mjesto. Istodobno, konjima se intenzivno bavi engleska kraljica. Ali to je neka druga civilizacija i drugačiji kontekst”, zaključuje Bukovac.

Ekstremni karakteri 

“Moja uspravnost ne ovisi o moralu, nego o konjima”, kaže njezina Jelena, a ta rečenica, koja bi se čitatelju mogla učiniti i grotesknom, proizlazi, kako kaže Bukovac, “iz mojeg bavljenja dilemom ustraju li ljudi na načelima etike, građanskog poštenja, ako time dovode u pitanje nešto što im je izrazito važno. Svoju obitelj, na primjer.”

Ne misli da su njeni karakteri groteskni, ali da su na neki način ekstremni, to joj je bila namjera. Da ih postavi u stanje potpune unutrašnje mobilizacije; da nalikuju desnoj ruci Michelangelova Davida: prenapregnuti, ali i dalje nepomični.

Ono autobiografsko u romanu ne smatra osobito bitnim.

“Valjda kao i svaki roman, autobiografski je jer reflektira kompletan raspon svih mojih iskustava, ideja, pa čak i osjećaja, u određenom periodu. Kao otisak prsta koji se više ne može ponoviti. Autobiografski je i pejzaž, proizašao je iz mog zavičaja. Likovi su modelirani prema osobinama meni poznatih ljudi; obitelji, mojih prijatelja, znanaca. Ali u tome nema ničeg doslovnog, atraktivnog”, tvrdi.

Dok čita o ljubavi prema životinjama, čitatelj se na trenutak prisjeti vezanosti Tereze i Tomaša uz psa Karenjina u Kunderinoj “Nepodnošljivoj lakoći postojanja”, pa je emocionalni vrhunac tog romana zapravo Karenjinova smrt… tragičan kraj protagonista ionako očekujemo.

“Životinje imaju izniman simbolički potencijal. U literaturi, slikarstvu, kiparstvu, filmu. Veliki je primjer ‘Torinski konj’, film iz kojeg je preuzet moto romana. Sa životinjom uvijek imate posla s nečim što nije posve racionalno, nego vrata drži odškrinuta prema podsvijesti, nagonu, neobjašnjivom. Na neki način prema poeziji”, tvrdi Slađana Bukovac, koja se sa mnom, vašom skromnom novinarkom, na kraju u nečemu i složila: “Da, bilo je mnogo dana kad su mi likovi bili teški, kad se s njima više nije dalo živjeti, osobito pri kraju”, pri čemu njihova težina ne proizlazi iz toga što su “mračni”, nego što su “zbijeni, gusti”.

Slika društva 

“Što je podrazumijevalo da moram i pisati zbijeno, na neki način intenzivno, kako se ta komprimirana energija ne bi pretvorila u vlastitu karikaturu. Ne mogu odrediti koliko je točno taj posao trajao, jer je bilo jako velikih pauza u procesu. Od čega su intenzivne, svakodnevne bile posljednje dvije godine pisanja. Nisam sigurna da bih se ponovno na to odlučila. Neprekidno sam bila u dvojbi jesam li to uopće u stanju; često mi se činilo da nastaje nešto drugo od onog što sam zamislila, da tekst više nema veze s mojom idejom o njemu. Ali bilo mi je važno ostati što je moguće bliže toj idealnoj projekciji romana, ‘Stajskoj bolesti’. Slici konja koji se bjesomučno ljulja, zatvoren u boksu.

Kad je riječ o slici društva, sve jačom netolerancijom, bračnim i međusobnim nasiljem, kriminalom... Bukovac kaže kako ju je od društva uvijek više zanimao pojedinac. “On je uvijek u poziciji ranjivosti; što je kolektiv suroviji, njegov je položaj gori. Pretvara se u svojevrstan teror. Ovi elementi koje ste nabrojili, netolerancija, bračno nasilje, kriminal, u suštini se mogu svesti na zajednički nazivnik. Surovost. Jedini ozbiljni borci protiv surovosti, koji su vrlo efikasno povezani unutar svojih neformalnih mreža, su aktivisti. Ne proklamirani, nego oni obični, takoreći ulični. Jedan dio njih posvećuje se ljudima. Drugi životinjama, koje su vrlo česte žrtve surovosti, možda čak češće nego ljudi. Često surađuju, uloge im se preklapaju. Najteže je biti borac protiv surovosti. To je jeziv rat, čijem kraju se ne isplati nadati. O surovosti rijetko govorimo, još rjeđe je kritiziramo. Ona se podrazumijeva.”

Teške tautologije  

Na pitanje je li pronalazak utjehe i smisla u bavljenju životinjama odustanak od pokušaja humaniziranja društva – Bukovac odgovara da ima dojam da se tu nameće isključivost, da je nužno birati ili-ili.

“A oduvijek žive zajedno! Kad sam pisala knjigu, nisam mislila da tu nešto ima biti sporno, da načinjem nekakav tabu. Mnogo je ljudi koji vole životinje. Ja ih najviše volim zbog toga što mi brzo i trenutačno popravljaju raspoloženje; jednostavno me vesele”, priznaje Bukovac, dok “humaniziranje društva” smatra nemogućim izrazom, koji kaže da društvu nedostaje upravo ono od čega se sastoji - ljudi. Nema sposobnosti rješavati tako teške tautologije, to je posao filozofa ili sociologa, a ona se - bavi literaturom. “Zadržavam si pravo na defetizam i odsustvo prosvjetiteljskog žara. Moji likovi pokušavaju preživjeti, ostati ono što jesu u okolnostima koje im nisu naklonjene. Održavanje normalnosti, i kontinuiteta, svojevrsna je pobjeda. Najviše što bi od čovjeka trebalo očekivati”, zaključuje.

Onima koji ne vole životinje, ili ih one ne vesele, bit će pri tome ipak teže?

“Rekli ste to kao da sam osnovala nekakvu sektu koja upravo objavljuje da svi stanovnici gradova moraju hitno navući gumene čizme i uputiti se u najbliži svinjac, ili na farmu, i da u tome leži jedini mogući spas”, smije se. “Ne propagiram spas. Ja nemam pojma gdje ga treba tražiti. Traženje spasa u literaturi dirljiva je zabluda, meni se uvijek čini nekako ruskom. U ‘Zločinu i kazni’ Raskoljnikov noć uoči ubojstva starice sanja kako kobilu umlaćuju željeznim šipkama, jer više ne može povući zapregu. To je trenutak u kojem umalo odustaje od zločina. Znamo da to nije spasilo staricu, a i da njegov spas nema s konjima nikakve veze, pronašao ga je vjeri. Ne volim kad se brkaju uloge; ja pišem prozu, ne ustoličujem nove mitove. Ne isporučujem ni Istinu ni Pravdu. Pokušavam proizvesti nekakvo čudno ogledalo, u kojem će se stvari vidjeti jasnije, oštrije nego u stvarnosti.”

Izdanje Globusa u kojem je objavljen ovaj članak trenutno se nalazi na kioscima

Izdvajamo