Nakon pet sezona i ukupno 65 epizoda, tko bi se više sjetio da je “House of Cards” (Kuća od karata) originalno bila britanska serija od samo četiri epizode, inspirirana istoimenim romanom bivšeg konzervativnog političara Michaela Dobbsa. Ono što je Francis Underwood u američkoj verziji, u originalu je bio Francis Urquhart kojeg je utjelovio pokojni britanski glumac Ian Richardson. Proslavio se šekspirovskim ulogama u kazalištu, što mu je dobro došlo i na malom ekranu: očito je da i britanski i američki Francis inspiraciju crpe iz, primjerice, “Macbetha” i “Rikarda III.”.
Iako je Michael Dobbs na kraju svojeg romana ubio Urquharta, na televiziji je poživio još dvije sezone, u nastavcima serije, samo 12 epizoda. Urquhart je itekako bio svjestan da ništa ne traje zauvijek, “čak i najdulja i najsjajnija vladavina mora doći svome kraju jednoga dana”, kaže još u prvoj sceni prve sezone polažući fotografiju Margaret Thatcher licem prema dolje.
Nakon što sam odgledala četiri i pol od ukupno 13 epizoda pete sezone američke političke drame, potpuno mi je jasno - ako mi je ikad bilo nejasno - zašto je veliki plagijator (Shakespeare) “natjerao” Lady Macbeth da se ubije, a Macbethu na kraju petoga čina odsjekao glavu.
Može se podnijeti samo određena količina drame. Scenaristi su u konfabulacijama u pet sezona otišli toliko daleko da se pogubio svaki smisao. Kevin Spacey i Robin Wright i dalje briljantno glume, ali što? Za koga? Čemu? Poslužit ću se riječima televizijskog kritičara Voxa, Todda VanDerWerffa, mislim da najbolje sumiraju besmislenost i dosadu pete sezone: “Frank želi biti predsjednik zato da bi mogao biti predsjednik. (...) Lol, ništa nije važno.”