Jedan od najintrigantnijih autora europskog političkog teatra, švicarski redatelj Milo Rau, ovih je dana u Berlinu i u Zürichu imao premijeru nove predstave ”Empire”. Pričama četvero izbjeglica - Grka, rumunjske Židovke te Sirijca i sirijskog Kurda - Milo Rau zaokružio je ”Europsku trilogiju”, koju je započeo 2014. godine predstavom ”The Civil Wars”, pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto je 22-godišnjak iz Belgije otišao u Siriju boriti se na strani ISIL-a. Duboko politički angažirani redatelj jednom je rekao da mu je to najosobniji komad, gdje četvero glumaca govori o svojoj mladosti i o tome kako su uspjeli pobjeći od dominantnih očeva.
U drugom dijelu trilogije, ”The Dark Ages”, najviše se bavio ratom nakon raspada bivše Jugoslavije: predstavu koja je lani imala premijeru u prestižnom minhenskom Residenz teatru, uz dva rusko-njemačka glumca, nose Vedrana Seksan, glumica iz Sarajeva, glumica Sanja Mitrović iz Srbije te Sudbin Musić, jedan od malobrojnih preživjelih iz sela Čarakova pored Prijedora. Predstavu povezuje muzika Laibacha, koji su svirali u Beogradu uoči početka rata, a u Sarajevu na dan kad je potpisan Daytonski sporazum. Vedrana je bila na sarajevskom koncertu, Sanja na beogradskom.
Milo Rau europska je kazališna zvijezda: posljednja nagrada koju je dobio ona je njemačkog ITI-ja, Internacionalnog kazališnog instituta: najmlađi je dobitnik nagrade koju su dobili velikani poput Thomasa Ostermeiera ili Pine Bausch. Rođen 1977. u Bernu, studirao je sociologiju, germanistiku i klasične studije u Zürichu, Berlinu i Parizu; jedan od mentora mu je bio Pierre Bourdieu. Prvo je radio kao novinar za ugledni Neue Zürcher Zeitung, a potom se koncentrirao na kazalište. Osnovao je 2007. produkcijsku kuću ”Međunarodni Institut za politička ubojstva” sa sjedištem u Zürichu i Kölnu, gdje istražuje zločine i producira predstave. Prvi na redu bio je slučaj rumunjskog diktatora Ceaușescua (”Posljednji sati Elene i Nikolaja Ceausescu”), detaljno je istražio haško suđenje za genocid u Ruandi za koji su optuženi novinari lokalne radiostanice koja je huškala na ubojstvo (”Hate Radio”), napravio je komad o masovnom ubojici Breiviku (”Breivik Statements”) a posljednji put izazvao sablazan proljetos kad je na scenu u Bruxellesu doveo skupinu djece da izvedu predstavu o slučaju Dutroux: o belgijskom serijskom ubojici koji je oteo šest djevojčica, zlostavljao ih i četiri ubio (”Five Easy Pieces”).
Stvarni život
Neki njegov teatar nazivaju dokumentarnim jer uzima puno od stvarnosti. I kad radi s glumcima, oni iznose vlastiti život na scenu. U ”Moskovskim procesima”, o suđenju Pussy Riot i drugim umjetnicima, pojavljuju se suci i porotnici koji su sudjelovali na izvornim suđenjima. Predstavu je doveo u Moskvu, gdje je bila nasilno prekinuta. Dokumentarno kazalište? Ne sviđa mu se ta etiketa. ”Imate novinare koji dođu na press-konferenciju i prenose ono što su tamo čuli. A imate i novinare koji pokušaju pronaći dublju istinu. Ista je stvar s novinarstvom. Volim Čehova i Shakespearea, volim režirati njihove tekstove. Jedino ne volim sam sebe ograničavati tuđim tekstovima”, rekao je u jednom intervjuu. Tako niti strogom dokumentarnošću. ”Teatar treba biti transformativno iskustvo. Na predavanjima uvijek govorim studentima: nije vam cilj da napravite predstavu. Teatar također može biti predstavljen u formi filma ili knjige.”
”Europsku trilogiju” objavio je i u obliku knjige, s iskazima glumaca/tekstovima predstava i dijelovima intervjua, o moskovskom procesu snimio je film, snimane dijelove obilno koristi u predstavama.
”Empire” koji je 8. rujna premijerno prikazan u berlinskom Schaubuhne am Lehniner Platz treći je dio onoga što je redatelj nazvao ”političkom psihoanalizom europskog kontinenta”.
Kao u reality showu, publika gleda četvero ljudi kako sjede u kuhinji i ispovijedaju svoje priče. Ta kuhinja je mjesto odakle su svi stigli, sirotinjski skromna i starinska: mogla bi to biti jedna od onih u starijim kućama u okolici Drniša ili Sinja, gdje se neimaština njeguje s puno predanosti.
Maia Morgenstern, Ramo Ali, Akillas Karazissis i Rami Khalaf glumci su i u stvarnom životu, ali sada pričaju svoju priču. Stigli su u Europu, u Berlin, gdje finoj građanskoj publici puštaju s mobitela snimke posljednjih razgovora sa svojim roditeljima, koji su umrli dok oni nisu mogli do njih. Govore u kameru, koja im lica projicira na velikom platnu iznad njihovih glava. To se ponavlja kroz sve tri predstave. Svako govori materinjim jezikom, gledatelji prijevod prate preko titlova.
U ”The Dark Ages” Sudbin Musić crta svoju kartu Europe: od Čarakova preko logora Trnopolje preko Travnika, Splita, Rijeke, Zagreba, Budimpešte i Praga do čeških Smolenica, pa Nürnberga, Frankfurta, Kölna. U Empireu Akillas Europu širi od Odese do Vladivostoka, kamo je njegov djed pokušao pobjeći pred Oktobarskom revolucijom. Kad su dospjeli do Soluna, Akillas je pobjegao pred vojnom huntom. Zamršena je priča i Maie Morgenstern, bjeloruske Židovke čija se obitelj nakon raspada Austro-Ugarske sklanja u Rumunjsku. Djed joj je bio direktor banke. Njegovo ime pronašla je na popisu u Auschwitzu. Svi su oni žrtve Europe, u kojoj traže utočište. Friški izbjeglice Ramo Ali i Rami Khalaf žrtve su sporazuma Sykes-Picot iz 1916. kojom su Francuska i Velika Britanija podijelile sfere utjecaja na Bliskom istoku nakon raspada Otomanskog Carstva. Kurdi su ostali podijeljeni između Turske, Sirije i Iraka. Tadašnja igra diplomata do danas ne prestaje uništavati ljudske živote.
Okrutna ekskluzivnost
Milo Rau drži se Čehova i njegova umjetničkog mota ”Ništa nije prošlo”. Holokaust, rušenje Otomanskog Carstva, Omarska i Trnopolje, sve su to djelići priče o Imperiju, o Europi.
Užas je ono što se ne događa nekom drugom. Ramo Ali bio je zatvoren u zatvoru u Palmiri, Rami Khalaf još traži brata: misli da ga je pronašao u registru ubijenih, ali bratova žena tvrdi da taj na fotografiji nije on. Rami i Ramo su izbjeglice: obojica su, kaže Milo Rau, u bijegu još jednom suočeni sa istinom o europskom imperiju: s njegovom okrutnom ekskluzivnošću, zatvorenim granicama, s njegovom represivnom tolerancijom i posebno, s njegovom povijesnom sljepoćom. Vidimo da se tlo trese, ali i još uvijek mislimo da tutnjava dolazi izdaleka. Milo Rau nas tjera da pogledamo pod noge: ako je rat moguć u Sarajevu i Zadru, zašto mislite da će Frankfurt biti pošteđen? Ali nije to politička tribina, nego iznimno vješto skrojena dvosatna predstava. Glumci su impresivni, posebno Maia Morgenstein, koja je glumila Mariju u ”Pasiji” Mela Gibsona.