INTERVJU - ANTUN VUJIĆ

Moje priče su rasute jer je takav i život - ma koliko se trudili uhvatiti crvenu nit

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 05.01.2017. u 22:44

Zagreb, 281216.
Kumiciceva 1.
Antun Vujic, hrvatski politicar i leksikograf.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Kakav debitant! Debitant je onaj koji nešto počinje s namjerom da to nastavi, a ja sam nešto počeo s namjerom da to zaključim – odgovara Antun Vujić na pitanje postaje li on to sada, knjigom “Dostava rasutog tereta”, književni debitant. Budući da bi se u ovom slučaju radilo o životu samom, ne vjerujemo mu.

Čini se da je Antun Vujić pojedina životna poglavlja završavao knjigama. Filozofski interes zaključuje knjigom “Otvorena znanost i otvoreno društvo” (1987.); onaj ministarski knjigom “Otvorena kultura” (2003.), s politikom se oprašta knjigom “Hrvatska i ljevica” (2014.), a ako je suditi po aktualnim zbivanjima oko Zavoda, i tu je Vujić, uz više velikih enciklopedija, objavio i stručnu “oproštajnu” knjigu “Acta lexicographica” (2015.). A onda nas je – možda ne baš sve – iznenadio posve književnim činom, knjigom “Dostava rasutog tereta, deklasificirane priče” (konac 2016.), u kojoj “dostavlja” rasuti teret vlastitog, ali i drugih života.

Cijeli ste život leksikograf, ali znam da imate, još u “tajnosti”, literarne zapise, a mislim i jednu dulju priču, kratki roman... Uz ovu knjigu, “Dostava rasutog tereta” – iako ona nije sasvim fikcionalna, a povremeno je i memoarska – što vas je dovelo k “pravoj” literaturi?

- U tajnosti, kako kažete, svakako imam još ponešto, a imao sam i barem jedan roman, ali sam vidio da sve što je duže moram kratiti. Usvojio sam onu Borgesovu ideju, da je parafraziram: bolje je zamisliti roman pa onda o njemu napisati vlastitu kritiku, nego napisati roman pa čekati tuđu. Najbolje su kritike samokritike. Moje priče su kritike same sebe, izražavaju iskrene ambivalencije, bolje od romana u kojima se razvlače nategnute teze. “Pobjeda” ili “Poraz” npr. imaju samo par odlomaka, a o takvim stvarima imate i romane u više knjiga, pa se tamo mogu i čitati. Mene je zanimala istina, a ako toga ima, onda je to prije u uhvaćenom trenutku nego u njegovoj širokoj eksponaži. Jednom kad dovoljno ostarim, i sam ću konačno u cjelini pročitati “Rat i mir”. Uostalom, mnogo priča – mnogo romana. Ovaj moj “rasuti teret” na neki način je rasuti roman koji se umnaža grubim skicama povezanih priča – neka vrsta staccato romana. Pitam se ima li takve književne vrste? Vjerojatno nema. Ali, takvi su nam životi – uglavnom rasuti, ma koliko se trudili uhvatiti neku crvenu nit. Zapravo, mene je “prava” literatura vodila u život, a ne obratno. Mnoge stvari gledamo putem tuđih, pa i književnih iskustava. Ja sam prije doživio Camusova “Stranca” nego što sam došao do onog svog iz knjige. Između takva dva stranca ništa nije podudarno, osim sam osjećaj, a on nije patvoren sve ako je i refleksan.

Na početku knjige grozite se pisanja “memoara”, za koje čak i ne znate imate li ih. “Ogorčenja je bilo dosta. Ali memoara? Od čega, od ogorčenja?” pitate se.

- Vidite da nikako ne želim biti ogorčen, pa niti memoarist. Pokušavam se baviti istinom, pravdom, poštenjem, pogotovo njihovim dramatičnim odnosima, onako kako ih ja vidim. To bi inače moglo voditi ogorčenosti jer se vrijednosti često ne poklapaju. Ali, meni su to literarne teme, a one se izražavaju čuđenjem, protestom, ljutnjom, čak i sarkazmom, a najviše ironijom, pa i negativnom komedijom – to je komedija, ali gorka – zapravo negativna utopija. Samog ogorčenja nema jer je to autodestruktivno. To je priznanje da nešto nisi shvatio ili da si olako priznao poraz. Ako ste primijetili, u knjizi ima dosta mrtvih, ali nema konačnog poraza. Meni smrt nije poraz. Poraz je odustajanje ili, još gore, oduzimanje mogućnosti borbe. Izgubio sam mnoge bitke, ali kad bih si dopustio ogorčenje, priznao bih i poraz. A to neću.

Kad sam prvi put čula za “Dostavu...”, predstavljena mi je kao “priče s ključem”. Neke to doista i jesu. Ja sam, recimo, prepoznala Dragu Štambuka, Slobodana Langa, neku vrst Velimira Viskovića, pa Stinu i Nipu... i još pokojeg, a neke nisam, Gledića, Regista... ali nije ni bitno, pa nisam previše ni mislila. Biste li vi voljeli da čitatelji otkriju taj ključ ili ne?

- Ni na trenutak nisam pomislio da pišem nešto “s ključem”. Osim u nekoliko prepoznatljivih, ali i poimenično navedenih slučajeva sjećanja, čemu dakle i ne treba neki “ključ”, mislio sam da pišem nešto što je bliže fantastici nego nekoj “knjizi s ključem”. Ipak, niste jedina koja traži imena. Da vam otkrijem: Gledić bi mogao biti moj prijatelj pisac Vidić – ali nije, ni on ni itko drugi od ovih koje spominjete, pa ni ja sam. Mi nismo Oni! To je fikcija u kojoj likovi poprimaju značenja u kontekstu smisla same priče, a nisu značenja sama po sebi. Na primjer, Jack London se nije ubio onako kako je opisano – ali mogao je, možda je čak i mislio.

I čemu, zapravo, služi “ključ” u književnosti (stvarno me to zanima): znam da on štiti neke ljude od otkrivanja njihovih loših osobina, ali opet je ostavljena mogućnost otkrivanja...

- Pa, ako ćemo tako, onda je i Danteova “Božanstvena komedija” takva knjiga s ključem. Dante ju je i pisao za doživotnog progonstva iz Firence, i u njoj se imao tko prepoznati od onih koji su ga osudili. A jesu li sada vama važni oni, ta imena, ili cijeli taj pakao ljudske komedije koji opisuje Dante. Dante gradi književni postupak koji od pojedinačnog, iskušenog, ide univerzalnom značenju, nekoj vrsti književne spoznaje, a ne tereti univerzalnim kategorijama zloće žive likove, sve ako ih i karikira. Ovo potonje ide u kategoriju pamfleta, samo malo skrivenih. Takav postupak “s ključem” meni je odiozan, čak i za ove moje skromne priče, pa i kad se na nekoga “sličnoga” ljutim. Nije to dakle On, nego neka njegova fikcija. To je ono što se otkriva u snu, a ne na javi.

Neki su ljudi tu imenom. Ivan Šibl, Trpimir Macan... zato što nemaju mana koje bi trebalo skrivati?

- Imao sam čast da te ljude upoznam. Za Macana malo tko zna izvan stručnih krugova, a na mene je snažno djelovao, čak u gledanjima na metodologiju povijesnih znanosti; pričali bismo danima, dijelili donekle i političku sudbinu, pa sam smatrao i dužnošću da nešto od toga zapišem. Ali opet – zapisao sam ono što sam ja otkrivao. Drago mi je da se Macan nije ljutio, iako je njegova “prava slika” svakako znatno drugačija. O Šiblu se mnogo zna, anegdotalno i na široko. Ipak, koliko mi je poznato, nitko nije o njemu napisao neki kompleksniji redak, iako su se s njim toliki družili; o njemu bi se stvarno mogli pisati romani. Ta dva slučaja unekoliko odudaraju od ostalih priča. Posljedica su kompozicije savjesti, a ne kompozicije djela. Ali, nisam profesionalni pisac, meni je kompozicija ono što mi zaokružuje značenja, a ne ono što slijedi kanone. Teme nemaju kanone.

Autoironični ste, ali u pravoj mjeri, tako da to ne prijeđe u samodopadnost, jer i jedno i drugo – nedostatak autoironije i samodopadnost je smrt za ovakvu vrstu knjige. Ta mjera vam je prirođena ili ste posebno na to pazili?

-Pa, ako pokušavate biti iskreni, sigurno ne možete biti samodopadni. Iskrenost je gledanje smoga sebe iza ogledala, zato što znamo, da se opet poslužimo Borgesom, da ogledala lažu. Najviše što sam vidio, gledajući se u ogledala, bilo je samo to gledanje – a to je kritički postupak.

Članak u cijelosti pročitajte u novom broju Globusa.

Iz drugih medija


Izdvajamo