Dojmljiv raspon ljudskih strahova, nelakih emocija, nesigurnosti, ranjivosti, introspektivna hrvanja sa sobom i svijetom oko njih samih gdjegod detaljnije opisuje, ponegdje tek suptilno dade naslutiti Ivana Rogar crtajući svoje, većinom ženske likove u pričama iz njezine druge zbirke “Tumačenje snova“. Gotovo pa redom one pate od lakših ili težih psihičkih poremećaja. Od kud joj interes da piše o psihičkim problemima?
“Bila bi laž da kažem da i sama nisam imala problema, imala sam period kad sam bila dosta anksiozna, i makar ove moje priče jesu sve fikcija, ti osjećaji ankszioznosti i depresije nisu. No nisam počela pisati o psihičkim poremećajima zato jer sam to doista iskusila, nego jer sam vidjela da mnogi, koji naizgled žive stabilne, uređene živote, imaju različite psihičke probleme, veće ili manje. Recimo, imam poznanika koji ima silan, iracionalni strah od pauka, kad vidi običnog, malog pauka smrzne se. Pa onda ti užasni kompleksi i osjećaji manje vrijednosti s kojima se brojni susreću i koji se kod puno ljudi vide iz aviona, čitaju iz načina na koje oni obezvrijeđuju sebe ili si pak daju previše na vrijednosti, a iza svega toga stoji - manjak ljubavi prema sebi“, kaže.
Moraš biti dobro
“Ne znam pati li današnje društvo bitno više od psihičkih poremećaja, ne znam je li prije bilo tako, kako su se ljudi osjećali, pa ne mogu kazati da je danas baš tako grozno, ali doista je oko nas puno ljudi kojima psihički nije dobro, ali unatoč tome i dalje je jaka stigma koja prati psihičke poremećaje i liječenje istih. Gotovo da postoji zahtjev društva da moraš biti dobro, biti veseo, biti ‘na nivou’... Doduše, komično bi bilo da je netko počeo govoriti o depresiji u vrijeme feudalizma.“
Rogar često opisuje samoće svojih likova, usamljene žene - makar neke od njih žive i u dvoje, s partnerom, ili u troje, s mužem i djetetom - i dalje su same, čeznu za razumijevanjem, zagrljajem, ljudskim dodirom. Neke od tih samoća, kaže, zapravo su njihov unutarnji doživljaj svijeta.
“To je ponekad i njihov osjećaj da su ostavljene, prepuštene same sebi, čak i kad nisu. Jer, osoba koja ima pshički poremećaj ima snažan osjećaj da ju drugi ne razumiju, da čak i vrlo bliskim osobama stalno mora objašnjavati kako se osjeća, ne bi li ju shvatili. Netko tko ne pati od depresije i nikad nije iskusio takvo što, ne može znati kako je onome tko je potpuno preplavljen osjećajima tuge i besmisla. To je presnažan osjećaj i užasno je naporno kad ti netko dođe i kaže: ‘Ma, daj se trgni...’“
Depresivni, kaže autorica, osjećaju da su sami i usamljeni, čak i kad to nisu, jer drugi zapravo ne mogu znati kako im je, mogu se potruditi shvatiti, dati mi podršku... “Tako je ta samoća više njihov osjećaj samoće, negoli što su neki od tih ljudi doista sami, mnogi imaju prijatelje, obitelj, nekoga tko će im pomoći kad zatraže pomoć. No depresija nije kratkog vijeka, ne pojavi se i ne nestaje u roku par dana pa se ta pomoć drugih stalno mora obnavljati, a to ljudima vremenom postane naporno, to da stalno moraju davati podršku, uvijek iznova govoriti da je sve u redu i da će biti dobro.“
Idealna žrtva
Rogar, među ostalim, piše o aktivistima koji, kad zagusti, ugrožene ostavljaju na cjedilu, o ljudima koji za probleme i nesreću olako i iracionalno krivca nalaze u lezbijskom paru koji s njihovom nevoljom nema ništa, ali našao im se u susjedstvu kao “idealna žrtva“ njihove duhovne i intelektualne limitiranosti.
Naslovna priča njezine prve zbirke “Tamno ogledalo“ tematizira nasilje nad ženama. Gospođa Paulik je žrtva supruga, ali i same sebe, autorica opisuje ljude koji s vremenom odustaju od toga da pomognu, makar su u početku pokazivali empatiju. Vrata progonjenoj susjedi odbija otvoriti mlada psihologinja koja je i po svojoj struci i po svom naizgled aktivizmu “pozvana“ djelovati.
“Poanta priče je da, kad stvarno zagusti, mnogi neće pomoći, okrenut će glavu. Naravno, ovo je generalizacija, ima onih koji će uvijek pomoći, nikad zatvoriti vrata. Ali dobar je dio i onih koji na van grade imidž boraca za ljudska prava, aktivista, a kad je potreba, pokažu se sasvim nepouzdanima. To je nažalost dio čovjeka, ljudi nisu savršeni.“
Progovara i o mentalnom sklopu žrtve, pretučene žene koja, unatoč teroru koji prolazi, govori, kako piše Rogar u priči, da je “on sve što ona ima. Ne može ga prijaviti. Dvadeset godina živi s njim, ne bi mu dlaku s glave iščupala, a kamoli ga prijavila policiji... ne može ostati bez ikoga, sama, potpuno sama na Božjem svijetu“.
Klopka
Autorica komentira: “Žene koje su žrtve obiteljskog nasilja često su ulovljene u tu klopku naizgledne bezizlaznosti, nije im jednostavno ostaviti nasilnika, misle što će, kako će, nedostaje im samopouzdanja, boje se osvete. Nasilnik je uvijek manipulativan i to je jako delikatna situacija. Te žene često osjećaju kao da nemaju izlaz, draža mi je poznata nesreća negoli nepoznata sreća, i zato mnoge ne prijavljuju obiteljsko nasilje niti se pokušavaju razvesti. Te žene trebaju i sigurno mjesto, ali i psihološku pomoć da shvate što im se događa.“
Urednica u časopisima Quorum, Libra Libera i Fantomu slobode, prevoditeljica, Rogar je zaposlena kao urednica u izdavačkoj kući Durieux. Dobri rukopisi su rijetki, no pročita, kaže, najmanje prvih 30-ak stranica svakog koji joj pošalju.
“Kvalitetnih je pet posto, što je i normalno. Često dobijem rukopis koji ne da nije dorađen, već izgleda kao da mi je netko poslao kakav nacrt za priču. Zato je, kad naletim na dobar rukopis, osjećaj – fantastičan“, objašnjava. Zadnji put je taj dobar osjeća, zadovoljno će, doživjela kad je dobila rukopis Ive Ušćumlić, njezina romana “Omara“ koji je Durieux nedavno objavio. “Odmah sam rekla da je sjajno napisano...“
U uredničkom poslu najteže joj pada – pisati odbijenice. “Ne uzme više od nekoliko minuta, ali neugodno se osjećam dok to radim. Napišem nešto pristojno, tipa ‘da se zahvaljujemo, ali ne bismo to uzeli’... Javim se baš svakome tko je poslao rukopis, držim da je u redu poslati čovjeku kakvu takvu povratnu informaciju.“
Urednica u Fantomu slobode kaže da joj se relativno često dogodi da naiđe na priče ili dijelove romana, možda po nekoliko pjesama, koje su odlično napisane. “Evo, recimo, oduševila me poezija Monike Herceg.“
Čitanje, što se njezina pisanja tiče, ponajviše joj pomaže da “prodrmam sintaksu jezika, da to ne bude ono hemingvejski – ‘Ušao je u sobu. Sjeo.’ Volim ja donekle Hemingwaya, ali želim znati pisati drugačije. Kad čitaš Henryja Jamesa ili kad čitaš Faulknera, to su čarolije što oni izvode.“
Znam da već neko vrijeme radi na romanu. Oprezno kima: “To je još u povojima. Vrlo je pretenciozno govoriti da nešto pišem.“
Od doktorata na zagrebačkom Filozofskom morala je, barem za sada, odustati. Semestar košta deset tisuća kuna. “Ima već deset godina da sam to upisala, položila sve ispite, objavila znanstvene radove, odradila konferencije, ali nemam financije da to pokrijem. To frustrira. Preskupo je. Svega nekoliko godina ranije, prije no što sam ga ja upisala, cijena je po semestru bila upola manja, tih 5000 kuna još bi bilo i podnošljivo...“
Psihoanaliza
Tema dizertacije trebala je biti mjesto i uloga nesvjesnoga u tekstu. “Psihoanaliza pristupa tekstu kao instanci koja posjeduje svoje nesvjesno, to nesvjesno sadrži određeno znanje do kojeg sam tekst ne može, a ja bih bila pisala o načinima na koje tekst odbija odati to znanje koje posjeduje.“
Koliko je teško neafirmiranim autorima doći do medija, publike? “Mislim da više nije, konačno danas ima puno medija... No čini mi se da je pojavljivanje u medijima prestalo imati toliku važnost, pojaviš se i to više nitko ne zapazi, jer ima još 50 drugih portala, novina. U stvari, kad bi me pitali kako se postaje književni fenomen kao, primjerice, Kristian Novak - ne znam. A on stvarno jest književni fenomen. Taj treći roman još mu nisu bili ni objavili, a već su svi pomahnitali za njim. I neka su, Novak je sjajan, apsolutno mi je drago, ali kako postići tako nešto to je... misterij. Svaka mu čast.“