JANE AUSTEN

O bračnim odnosima s početka XIX. stoljeća odlučivala je neudata spisateljica

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 06.08.2017. u 12:02

Dvjestota  obljetnica smrti spisateljice Jane Austen (1775.-1817.), koja je s nekoliko – šest – romana promijenila britanski ali i učeno-europski pogled na žensko-muške odnose, slavi se s razlogom. Preminula je prerano, zbog bolesti, kao usidjelica, no njeni pogledi na brak ono su što moderna kulturalna povijest, i industrija, poznaju o skliskom prijelazu dvaju stoljeća, koji je i sama proživjela.

Umrla je praktički anonimna, zato što njezina imena nije bilo na četiri romana koja je objavila za života: “Razum i osjećaji” (1811.), “Ponos i predrasude” (1813.), “Mansfield Park” (1814.) i “Emma” (1815.). U njima je, jednako kao u “Persuasionu” (Nagovaranju) i “Northanger Abbeyu” (objavljenima posthumno, u jednom svesku 1817.), “živo oslikala” englesku srednju klasu s početka XIX. stoljeća.

Puno srce

Ti su romani definirali tzv. roman običaja, postali su “bezvremeni” klasici, imali su kritičkog i popularnog uspjeha tijekom dva minula stoljeća. Ali, tek poslije njene smrti. Brižni biograf Park Honan (Jane Austen – Her Life; Njen život, 1997.) obazrivo piše: “Za vrijeme svoga života ona i nije bila popularna spisateljica, premda je ‘Ponos i predrasude’ zakratko bio u modi. Ali, 1990-ih čak se i filmska industrija zagledala u nju, punog srca. Premda su joj romani bili ekranizirani i ranije, tek su tada u svojevrsnim valovima stizali na naša kinematografska platna i TV ekrane. BBC-jeva šestosatna inačica ‘Persuasiona’ privukla je pozornost Britanaca, da bi je potom gledalo 3,7 milijuna Amerikanaca.”

Dok su kapetan Wentworth i Anne odlazili u subholivudski sumrak, pojavila se TV serija “Ponos i predrasude”; bila je toliko popularna da su eseji o spisateljici preplavili “sve” dnevnike. Kad je film Anga Leeja, po romanu “Razum i osjećaji”, počeo žetvu nagrada, 1996., već su bile u produkciji čak tri dramatizacije “Emme”. (U Leejev film uloženo je 16 milijuna dolara, a vratio je više od 135 milijuna.)

Kako god, devedesete su desetljeće Jane Austen. I našega rata, kao i onog iračkog. Uspjeh njezinih romana na filmu i TV-u doveo je do toga da je i “nezanimljiva, stručna” Honanova biografija stekla status bestselera. I njezini školski radovi prodavali su se u visokim nakladama, kao “Povijest Engleske”, koju je napisala s petnaest godina. Za to, za takav interes za Austen postoje “mnoga objašnjenja”. Ali, nijedno zajedničko.

Pojedini esejisti objašnjavaju da su romani Jane Austen “sexy”, stoga su režiseri s radošću snimali noćne haljine, da ne velim spavaćice iz razdoblja regentstva s odveć izražajnim dekolteima. Period Regency odnosio se, dakako, na vrijeme kada kralj George III. “nije mogao vladati” zbog svog psihičkog stanja (bolesti), pa je vladao njegov sin istoga imena, kao princ-regent. Poslije očeve smrti sin je 1820. postao kralj George IV. Dužinu toga razdoblja razni autori različito ocjenjuju, no formalno je trajalo od 1811. do 1820.

Osmero djece

No, tko je tada bila nepoznata Jane Austen? Odrasla je kao sedmo od ukupno osmero djece Georgea Austena, seoskog župnika Steventona, u Hampshireu. (Majka joj je bila Cassandra, rođena Leigh.) Dva njezina brata postala su admiralima, dva svećenicima, dakako anglikanskima, a jedan je bio predan na usvajanje, pa se zvao Edward Knight. Šesti brat, “invalid” George, rijetko se spominje u obiteljskim pismima i kronikama.

Otuda, od tolike braće, proizlazi njezino dobro poznavanje muškog svijeta, proniknuli su neki analitičari. U spokoju tzv. ladanjskog, seoskog okruženja Jane Austen provodila je najviše vremena s dvije godine starijom sestrom Cassandrom. Za obje djevojčice atraktivan dio života postali su mjesni balovi i nepoznati mladići, koji su iskrsavali “niotkuda”. A često su to bili daleki rođaci.

Seosko gospodarstvo vodila je njihova majka, koja se preselila iz grada na selo, zbog udaje. Brinula se za “patkice, kokice, šest krava i bika”, ali jednako tako i za školarce koje je uzimala na stan i hranu, uz naplatu. Jedan od njezinih štićenika bio je sin “Warrena Hastingsa od Indije”, “mali” George, koji će kasnije postati drugi lord Lymington. “Mala Jane” pomagala je majci u svemu: brinula se da “hamper jabuka” stigne točno određenom bratu ili da se pravilno rasporede svinjske polovice.

U vlastitoj štali “Jane” je sudjelovala i u dječjoj kazališnoj predstavi, koju su za roditelje i druge župljane priredile sestre i nazočna braća Austen uoči Božića 1787. Uprizorili su komad gđe Centlivre: “Čudo! Žena ima tajnu”. Tom prilikom slobodni “dečki” iz ove velike obitelji zaljubili su se u vlastitu sestričnu, groficu Elizu de Feullide. (Njezin će muž izgubiti glavu, ali dvije godine kasnije u Francuskoj revoluciji).

Ladanjski brak

U životopisu Jane Austen, a iz njene “filmske” pozicioniranosti u globalnom selu, kao stručnjakinje za ladanjski brak, ključan je i možda najzanimljiviji jedan dan, zapravo: jedna noć iz 1802. Tada se trebala udati za mladog, 21-godišnjeg Harrisa Bigg-Withera, nasljednika imućne obitelji u Hampshireu. Imala je već 27 godina i bila je, tako reći, stara cura za ono vrijeme. Pa ipak, bila je mladenka samo za jednu noć; već iduće jutro povukla je svoj pristanak. (Na stranu sad to što se u životopisima spominje još jedan muškarac u kojeg se bila zaljubila, a koji je ubrzo umro.)

O tom danu ili noći dokazi su “nepotpuni i nezadovoljavajući”, zato što je spomenuta i jedina sestra postala spisateljičinim “ljubomornim stražarom” (Encyclopaedia Britannica). Cenzurirala je njezina sačuvana pisma; spalila jedan dio, a drugi izrezala škarama. No, poznato je da je u pozadini tog nesuđenog braka stajao, zapravo, ladanjski bal.

Jane Austen voljela je balove, kao i junakinje njezinih knjiga. U mlađim godinama bal je za nju bio mali kada bi okupio 27 osoba ili 31 . “Pristojnim” je smatrala bal sa 60 osoba, od čega 17 parova. Posebno joj se svidio bal u Bathu sa 100-tinjak osoba. Uživala je u plesovima i zabavama, u obiteljskim skupovima i putovanjima.

Bračna ponuda

U “kobni” Manydown Manor došla je prvi put koncem 1802. sa sestrom Cassandrom da bi se zadržala nekoliko dana. Veselila se predstojećem balu, koji se ondje imao održati. Domaćin joj je bio veleposjednik Lovelace Bigg-Whiter, a ponajviše se družila s dvjema njegovim kćerima. Njihova mlađeg brata smatrala je djetetom, nije ga ni pogledala, a zatim ju je taj “mali” zaprosio, iako je bila šest godina starija od njega.

Te večeri, 2. prosinca 1802., otišla je u krevet kao buduća gospođa Bigg-Whiter. No, već ujutro povukla je svoj pristanak, sa svim dužnim isprikama. (Mladić će se oženiti drugom udavačom dvije godine kasnije.) Tako je Jane Austen postala usidjelicom; ne zna se zašto.

Za nju je idealni mladić bio “nešto posebno”. Ako je bio samo “lijep kao slika”, to je bilo nedostatno. Premda je ljepota zanosila njezine neudate ženske likove, sama je ostala hladna prema njoj. Jednog neimenovanog mladog gospodina prokomentirala je ovako: “Izgleda da on nije ništa više od visokog mladog muškarca” (u pismu Cassandri). Tu nema ni spomena o ispraznosti, jer bila je izvan svakog razgovora, kao i ženski komentari o muškarcima.

Odbijajući navedenu prvu i jedinu bračnu ponudu (?), Jane Austen nalazila se pri svršetku svog prvog romana. Zvao se “Susan”, a poslije će dobiti ime “Opatija Northanger”. Izdavač Crosby otkupio ga je iduće godine, 1803., za 10 funti. A predao mu ga je njezin brat, jer to je bio muški svijet. (I njezin je otac pisao izdavačima u njezino ime.) Braća su joj, uostalom, donosila otiske (špalte) iz tiskare, na ispravak. Svejedno, čekala je punih šest godina da joj prva knjiga izađe da bi, naposljetku, uputila pismo izdavaču i raspitala se za nju.

Gospodin Crosby otpovrnuo je da rukopis može dobiti natrag, za istu svotu novca. Taj prvi roman Jane Austen bit će tiskan tek posmrtno. (Povodom njegova izlaska njezin brat Henry objavio je “velikom svijetu” da je autor njegova pokojna sestra, Jane.)

Kada je već postala “stara teta Jane”, Austen je odlazila na balove kao “sigurnosna” pratnja vlastitoj nećakinji Anni. Tako se i vratila na vlastelinstvo Manydown, sedam godina poslije prošnje. “Manydown-bal bio je puno manji no što sam očekivala, ali čini se da je obradovao Annu. Mene ne bi u njezinoj dobi”, zabilježila je u jednom pismu. (Tada je svaki šesti muškarac bio pod oružjem.) I nju je, čini se, obradovao zato što je voljela promatrati “goli” balski život. Odnosno, život uopće.

Bezimeni autor

U drugom pismu istoj nećakinji, Anni, iz 1814., “teta Jane” zaključuje: “Ti sada prekrasno okupljaš svoje ljude (likove), dovodeći ih do mjesta na kojem sam uživala cijeloga života; tri ili četiri obitelji na selu jesu prava stvar na kojoj treba raditi! - & nadam se da ćeš napisati još puno više & potpuno ih uporabiti dok su ovako povoljno poredani.” Komentirala je, naime, Annine književne pokušaje.

Hrabrila ju je u pisanju, premda su njezina iskustva govorila protiv njega. Svaki njezin objavljeni roman dobio je najviše po jednu ili dvije kritike. Bili su objavljeni bez njezina imena. Jednu od kritika napisao je Walter Scott, pozitivnu, ali ona za to nije znala. Pohvalio je “Emmu” i “bezimenog autora” 1816., kao majstorskog predstavnika modernog romana u novoj, realističkoj tradiciji. I to joj je bila jedina ozbiljna pohvala za života. Ipak, treba dometnuti da je neke romane potpisala opisno: “Od pisca Razuma i osjećaja.”

Za sva četiri objavljena romana primila je ukupno 240 funti. Jedan joj je štampao John Murray, koji je lordu Byronu isplaćivao jednu do 2000 funti za “običnu” dužu pjesmu, dakle za poemu. I to je, čini se, odnos bestseler-pisca i “običnog” pisca u epohi regentstva. Drugim riječima, Austen je bila praktično nepotpisani i nepostojeći autor, premda se u obiteljskom krugu i užoj branši znalo čime se bavila, osim domaćinskim poslovima.

Moglo bi se mudrovati da se Jane Austen između dviju mogućnosti, mladog Harrisa i nezavršenog romana, odlučila za drugu. Ali, to je na vrbi svirala. Živjela je nadalje predanim obiteljskim životom; postala je pametna, stara teta zaljubljenim nećakinjama i nećacima. Imala je vjernu publiku u obitelji, koja je rado slušala njezine priče na večernjim čitanjima, posebno zimskim, kad nije bilo posla oko kuće.

Onako kako su 3-4 obitelji iz nekog sela činile dovoljnu građu za priču njezine nećakinje, tako su i njoj samoj bile dovoljne. Za Jane Austen kakvoća je bila ispred kolikoće. I možda je zato ostala srazmjerno nepoznat autor, kako bi mnogo kasnije, koncem prošlog, XX. stoljeća, u vremenu kada je kolikoća zavladala svakom ljudskom djelatnosti, postala njezinim dijelom, baš po takvom svom izboru.

Pored obveznog doktora Johnsona, Austen je rado čitala Richardsona, Claru Reeve, Johna Carra, kao i Byrona. Jednako tako, pročitala je “Vojnu politiku & ustanove Britanskog carstva” kapetana Pasleyja, u kojoj je pronašla “izvanrednu snagu & duh”. Kad bi se zatekla u Londonu, rado je posjećivala izložbe: bila je na Reynoldsovoj i izrijekom pohvalila “Krista” Benjamina Westa. Voljela je kazalište, pa je u Drury Laneu pogledala “najvećeg” glumca onoga doba Edmunda Keana.

Pred smrt

S balova nećakinja otjerali su je prvi znakovi bolesti. A bolovala je od “waisting disease”, što je tada značilo i karcinom i tuberkulozu. Pored bolesničke postelje dežurala je njezina sestra, koja joj je dodavala sve više laudanuma. Tanka i krhka, a sve slabija, bez rumenila u obrazima, kakvoga je imala na portretu – opet rad njezine sestre, umrla je 18. srpnja 1817., u 4 i 30 ujutro. Majka ju je nadživjela. I najbliža joj osoba, njen oslonac i cenzor: jedina sestra, Cassie, samo je pogledom ispratila njezinu pogrebnu povorku, jer “žene nisu išle na sprovode”.

Osmrtnica Jane Austen izašla je u “Hampshire Chronicleu” 22. VII. 1817. I tu se, prvi put, crno na bijelom javno spominjalo da je pokojnica, Jane Austen, bila “autorica Emme, Mansfield Parka, Pride and Prejudice i Sense and Sensibility”. Javna tajna postala je činjenicom. I historijom.

Iz drugih medija


Izdvajamo