Olga Pakalović vratila se u velikom stilu. Serija “Novine” po scenariju Ivice Đikića, u režiji Dalibora Matanića, koja će se od ove nedjelje prikazivati na HRT1, dobila je odlične kritike struke, a već je i otkupljena za druga tržišta. A tek se počinje prikazivati. Olga igra jednu od glavnih uloga – urednicu Alenku koja je, po riječima glumice, “nezadovoljna žena koja svoju osobnu frustraciju izmješta u posao”.
Ipak, priprema za snimanje serija i filmova za Pakalović je bitno različita od iskustva u kazalištu: “U kazalištu zapravo dođem kao tabula rasa, otkrivam ulogu putem i onda svaki dan skupim neko novo znanje. Isprobaš, vratiš, rasteš s ulogom do samog kraja. Kada snimam, e tu se počne stvar puno prije događati. Pročitam, pa imam dojam. Imam strah od prevelikog prčkanja jer se oslanjam na intuiciju koja me mnogo puta i minira. Pokupim atmosferu lika i čekam da počne. Bilo mi je jako teško kada sam pročitala scenarij 'Novina' jer mi lik nije bio mesnat. Učinilo mi se da su ti likovi, kao i sam tekst preinformirani, ali sam se ubrzo demantirala. Svi likovi su razrađeni, dirnute su njihove privatnosti. Mislim da je ovo bio pošten posao i baš sam zadovoljna. Nismo imali probe, hvatala sam se za bilo koju informaciju o tome 'koja sam', ali sam privatno grizla život i onda se to prebacilo u snimanje.”
S obzirom na zanimljive ženske likove novinarki koje smo do sada imali prilike vidjeti na malim i velikim ekranima, zanimalo me je li se kojim motivirala ili inspirirala.
“Voljela bih da sam imala u pripremi neke novinarke, likove, ali nije bilo tako, imala sam kolaž ljudi oko sebe, od toga kako koja nosi štikle, do toga kako je i na koji način drčna. Novinarski dio mene koji nisam ni znala da postoji se onda iznenada probudio, poduzetan, ali i nesretan kakav već jest moj lik urednice Alenke.”
Inspirativni redatelj
Dok razgovaramo, u pozadini je upaljen Animal Channel, ali i utišan. U dnevnom boravku Olge Pakalović mirišu aromatične svijeće, pitam je što gleda na televiziji i je li joj ta vrsta konzumiranja sadržaja u medijima pomogla u njezinoj ulozi. Olga se nasmiješi te me opet opovrgne: “Konzumiram samo lobotomične teme u medijima. Srezala sam vrlo svjesno informacije oko sebe. Moj privatni život je preinformiran trenutno, i te informacije su mi sada prioritet. Nemam mjesta za komentiranje drugih situacija. Ne želim valjati ljude niti situacije po ustima koji to ne zaslužuju.”
Nakon velikog uspjeha filma “Fine mrtve djevojke”, u kojemu je imala glavnu ulogu, Pakalović i Matanić se nisu susreli na istom setu. U međuvremenu su odrasli i oboje postali roditelji. Pitam ju je li se Dado promijenio kao redatelj: “Ovo je druga suradnja s Daliborom Matanićem. Odležali smo od 'Finih mrtvih djevojaka' oko deset godina. Upravo sam mu to rekla na snimanju, da je odrastao. To sigurno ima veze i s privatnom srećom koju on sada uživa, a onda je nužno moraš dalje prelijevati. Dado ima energije od jutra do mraka, pun je štoseva, beskrajno i bezobrazno šarmantan. Bio je inspiriran i onda je samim tim bio inspirativan. Ja inače imam potrebu vući kada ljudi zastanu u projektu, pogotovo ako netko 'spava'. Ja kao urednica koju igram imam isti stol, ali svaki put drukčiji kadar: kadar u mraku, kadar s previše svjetla, naopačke kadar. Svaki dan sam otkrivala njegovu viziju. Kupio me s tim. Drago mi je da sam radila s njim u ovom periodu njegova života.”
Najveći teret
Pitam ju je li naučila samu sebe gledati i kako je to sada u odnosu na filmske početke: “Nikada ne možeš do kraja naučiti sebe gledati na ekranu. Ipak, drago mi je samu sebe pogledati jer tako učim što radim, učim sebe samu. Nema bijega od pogleda na sebe samog”, priznaje. Dodaje da je na samom početku bila puno kritičnija prema svome radu: “Ja sam bila ona koja je samoj sebi bila najveći teret. Mislila sam da stalno trebaš raditi da budeš bolji. Danas znam da je to relativno. Danas nisam utrenirana kao prije jer imam odmak zbog poroda. Brža sam, ne filozofiram, bacam se u stvar. Scenska inteligencija mi je nešto na što se mogu osloniti, imam dovoljno utakmica u nogama. Imam volje i želje i popraviti, ali i usrati stvar. Imam volje pogriješiti, pomoći samoj sebi, ali i drugima. Za svoj posao nikada nisam umorna. Moja je jedina opasnost da sve postane preozbiljno u nekom trenutku, a onda krene mračni dio mene”, objašnjava kroz smijeh.
Ne mogu ne pitati za urbani trač koji se vrti oko njezina prijemnog ispita na Akademiji i navodnih suza dok se održavao: “Puno ljudi priča da ja non-stop plačem. Nisam plakala ne pamtim otkada. S tim konfabulacijama sam se pomirila. Zvučim kao plačipička, ali nisam samo to. Bila sam najsretnija jer je sve išlo preglatko. Ne sjećam se da sam plakala. Dakle, to nije istina. Ljudi rijetko kada imaju interes da te zapravo upoznaju, pa izmišljaju različite narative”, objašnjava glumica.
Rani počeci
Pakalović je već kao vrlo mlada zakoračila u svijet filma, i to ni manje ni više nego u spot Michaela Jacksona, čega se rado prisjeća, ali i skromno priznaje: “Imala sam sreću jer je po ZKM-u šetalo puno redatelja, za filmić, za spot. Onda sam dobila malu ulogu u spotu Michaela Jacksona 'Earth song'. Onda je Oja Kodar došla. Sve se pomalo tkalo, i onda sam bila sve sigurnija da je Akademija moj put”, objašnjava te dodaje da joj je jasno kako je danas mladim glumcima: “Danas je sve manje ljudi po kazalištima, ne tešu zanat. Moja je generacija imala sreću da smo se relativno brzo pozapošljavali.” Upravo spomenutu generaciju se pamti kao “zlatnu”, od Marije Škaričić, Zrinke Cvitešić, Leone Paraminski, Luke Dragića, Dore Fišter, Petra Leventića i drugih...
Međutim, koja je tajna formula njezine glume čiji je dijapazon vrlo širok - od hladnih i suzdržanih likova do apsolutno uzavrelih persona koje je utjelovljavala - kako je vježba kada ne radi? Pakalović objašnjava: “Promatranje je nešto što mi sada pada na pamet. Ja nisam tip od discipline. Ormari su mi razbacani. Stan je uredan tek toliko da mi ne bode oči. Znam biti jako površna, ne vežem disciplinu za sebe. Ipak, baza je važna: biti pripremljen, spreman, dobre volje, ne kasniti i bit ovdje i sada. Sa željom da ponavljam više puta. Na filmu je ta spremnost također važna. Kad ne glumim, maštam i promatram. Gledam zaljubljeno u tu običnost, kako ljudi sami sebe izvode, ljudi koji nisu glumci, običnost situacija. Promatram sebe kako ulazim u tramvaj, i gledam se kako sam obična. Uzbuđuje me kako je biti teta na blagajni, bih li ja to pretjerala kad bih igrala. Zanima me što izlazi iz ljudi. Govor tijela mi je posebno zabavno promatrati.”
Smatra i da postoji još jedna vrlina koja glumcu može ići u korist: “Kada gledam kolege, bolje prolazi netko tko je 'raja'. Kada ima otvoren ljudski osmijeh i stav – ni ja mu ne zamjeram glumačke greške. Mene ne znaju gdje bi smjestili jer nisam previše otvorena sa svojim privatnim životom, pa na neki način ne znaju ni bi li mi vjerovali, a ni griješim li glumački. Neki ljudi su kupljeni odmah jer su zdravi u toj pojavnosti. Vedrina otkupljuje i s njima se čovjek opusti i identificira, a ne sa samo sofisticiranim, učtivim, književnim, standardiziranim izvođenjima.” O kritici kaže da se nema što posebno reći i dodati: “Suvislu kritiku nikada nisam dobila. Osim par sličnih. Ništa s tim nisam mogla napraviti. Nažalost, kritike nisu nešto iz čega mogu učiti. Voljela bih da je drugačije.” Olga opovrgava još jednu moju predrasudu, a to je da svi glumci moraju imati svoje uzore: “Nikada nisam imala idole. Bardove mogu nabrajati, naravno, ali to je opće mjesto. U Hrvatskoj sam gledala 'Magic & Loss' puno puta. Bili su zanimljivi plakati koji su me inicijalno privukli predstavi. U tinejdžerskoj dobi su mi oni bili formativni kao predstava i kao glumci, vrlo inspirativni. Ne mogu reći što mi je točno napravila ta predstava. Kasnije smo to radili i na faksu za neki ispit. Čisti portreti: Doris, Alma, Vili, Ksenija. Nije bilo puno drugih predstava koje sam toliko puta odgledala.”
S obzirom na to da smo dok razgovaramo okruženi policom punom knjiga u Olginom dnevnom boravku, zanima me što je zadnje pročitala i što ju je posebno zainteresiralo. Bez razmišljanja kaže da je to roman Magde Szabó “Vrata” te objašnjava: “Trenutačno čitam različite stvari. Nekim se knjigama vraćam kada mogu. Poput Oshovih knjiga. Jedini je kriterij da je inspirativno, i da je nešto što otvara um i srce. Kao i 'informiranosti' u novinama, previše mi je tzv. teške literature.”
Film i joga
Iako voli gledati filmove, priznaje da ih u zadnje vrijeme zbog privatnih i poslovnih obveza ne stiže puno odgledati, te gotovo postiđeno priznaje: “Kad gledam film, zaspim. Strašno se trudim pohvatati sve nove filmove, u najmanju ruku radi opće kulture. Tek sam nedavno samoinicijativno krenula gledati filmove, što bi se reklo 'zanatski'. Prije sam film gledala i bila apsolutno unutra. Ono, u maniri: pustite me, kakva priča! Što je sljedeće? Bila bih s njima kao da nemam veze s glumom.” Dok razgovaramo, Olga svako malo provjerava spava li kćerkica, brzo i hitro skače na svaki zvuk, gipko i spretno kao da se malo prije vratila sa sata joge, međutim nije, priznaje kroz smijeh: “Ja se moram vratiti Olgi i Olga se mora vratiti meni. Više ne planiram luda vježbanja. Nisam se zapustila. Samo se moram malo vratiti u formu.” Vraćam je na temu te kritike koje zapravo nema, pa je pitam misli li da zapravo često igra hladne, krhke, ali zapravo snažne figure: “Kada živim samu sebe, nema tu ni hladnoće ni krhkosti. Tu ima vatre, iskričavosti, mračnoga, svega. Previše je želje u meni da ulazim u razne sfere. Djelujem krhko, možda i hladno jer sam socijalni autist. Treba mi više vremena da se negdje opustim, a onda izlaze razni dijelovi mene. Borim se s emocijama i one vladaju mnome. Da bih ih pokrila, štitim se 'hladnoćom'. Hladnoća je tu simulacija za strukturu. Alenka u 'Novinama', uloga u 'Bella figuri'. Ovo je moja nova faza. Igrala sam previše 'dječjih' karaktera. Ova nova vrsta uloga koje su preda mnom me baš vesele. Mislim da mi puno više pripadaju.” Posebno se raduje gledanju “Novina” ne bi li vidjela je li uspjela utjeloviti ono što je mislila da je utjelovila, ali i novom komadu u svojoj matičnoj kući HNK u Zagrebu, gdje već ovaj tjedan počinju probe teksta “Ljudi od voska” Mate Matišića u režiji Janusza Kice.