Zbirka eseja, mini eseja, osvrta “Tajne veze” kritičara, novinara, a prije svega pjesnika i glazbenika Đorđa Matića puna je, poslužit ću se parafrazom Kunderine misli, prijatnih osjećaja čežnje, sitnih boli, nemilosrdne nostalgije spram realnosti. Knjiga donosi deset tekstova koje možemo čitati kroz nekoliko žanrovskih kodova: esej, autofikcija, pseudodnevnička forma, kritika, osvrt.
Tekstovi (Na tri Kralja, Daj nam sunca, Crveno i crno, Glasovi zaboravljenih predaka, Milesova djeca, O pripadnostima – evropska priča u šest dijelova, Izgubljeni raj, Pjesme iza lažnih imena, Šest lica tišine, O nama, jeziku i vremenu drugačije šutnje) isprepleteni su muzikološkim i komparatističkim alatkama te igraju na svojevrstan queer (u najširem smislu ili najdoslovnijem, kako vam drago) udžbenik i manifest protiv trivijalnog čitanja i pisanja glazbe. Ona kotira i kao uputa s dodatnim objašnjenjem za pomalo nevjerne: suvremena glazba zapravo je utočište velikih pjesnika – poručuje nam samouvjereno i necinično Matić.
Autorov egzil
Prikazavši nam i podsjetivši na velike šansone Dedića, Aznavoura, Endriga, Tenca, Okudžave autor je uspio zapravo nešto sasvim drugo – uvjerljivo nam je ukazao na univerzalno pobratimstvo, na svijet ideja koji nadilazi nacionalne “korpuse i kupuse”.
Dodatni podtekst, a možda čak i intertekst (a možda čak i metatekst?) ove intrigantne zbirke je autorov egzil zvan Holandija/Nizozemska. Čovjek s dvije tuđine, bez “svojine”. Valja se sjetiti knjige “Muzej bezuvjetne predaje” Dubravke Ugrešić (koja je, spomenimo, također tamo pronašla svoj, sada već – prvi dom) gdje ona neosporno utemeljuje možda i najtočniju definiciju egzilanta, a koja se sada izvrsno uklapa u opis Matićeva podteksta, Matićeve “scenografije”: “Egzilantu se čini da je stanje egzila neka stalna, osobita osjetljivost na zvuk, na neku melodiju; ponekad mu se čini da egzil i nije drugo do stanje nesvjesna glazbenog prisjećanja.”
Dobri ljudi
Uz mnoge iznimne komparacije i kulturološka kontekstualiziranja koja nam ova knjiga donosi, istaknuo bih pjesničko-esejistički hommage pjesmi “Cesarica” Olivera Dragojevića, koja je autoru bila filter protiv misaonih gadosti koje je ovo naše podneblje inherentno natovarilo svakom osjećajnijem biću, filter za naše “dobre” ljude tamo negdje vani, u inozemstvu. Matić ističe da mu se vratila posebna zaboravljena vrsta uživanja u promatranju izraza koji “naši ljudi” imaju kada u jednom trenutku prirodno, bez glumljenja prizovu muziku što ih je dirnula.
Ova Matićeva knjiga umnogome je stilski slična prethodnoj (“Tajni život pjesama”, 2014.). Ona je još jedna pripovijest o idejama, osjećajima i motivima u koje se uvijek upisuje “kultura” kompliciranog i mučnog vremena nakon raspada Jugoslavije. Težište spomenutih knjiga je ne samo na kritičkom nego i na poetskom pisanju s markerom koji vrišti i govori kroz svaku tekstualnu poru, aporiju, a ponegdje i sasvim konkretno: popularna glazba je u najintimnijoj vezi sa svime oko sebe, ali i s drugim mjestima, jezicima, muzikama, a posebice s okolnostima u kojima nastaje.
