Prošlog petka, kad smo razgovarali s Kristianom Novakom, žurio je na dvije tribine u Zagrebu, na kojima se, u rasponu od samo nekoliko sati, pričalo o njegovim romanima. Većini romanopisaca, u ovo recentno doba diktature sažimanja, kad se čitaju forme poput SMS poruka i tweetovi, takva se “koincidencija”, toliki interes za ono što pišu, za vjerovati je, neće dogoditi za cijele karijere. U Novakovu slučaju, taman kako polako jenjava prva navala medijskog interesa za njegov posljednji roman “Ciganin, ali najljepši”, počinje zanimanje za skorašnju premijeru u ZKM-u. Dora Ruždjak Podolski radi “Črnu mati zemlu” po njegovu istoimenu romanu, u dramatizaciji Tomislava Zajeca.
Tako će lik Matije Dolenčeca uskoro izađi pred zagrebačku publiku; mladi pisac koji se hrva sa stvaralačkom blokadom, čovjek koji bježi, a da dugo jasno i ne spozna da se skriva od sebe sama i vlastite prošlosti, taj davno ranjeni dječak u kojem se za tuge gubitka začeo pregolem osjećaj krivnje što mu je zatrovao djetinjstvo, ali i dobar dio zrelijih godina.
Civilna služba
Kako radi Dora Ruždjak Podolski, vidio je, priča Novak, davno, dok je za vojnog roka odrađivao civilnu službu u kazalištu Trešnja, 2005. godine. “Obavljao sam tamo uglavnom fizičke poslove, krečio WC, nosio kulise, iz prikrajka promatrao proces kazališta... Dora je tad radila “Ljepoticu i zvijer” i gledao sam kako stvara. Nije mi, naravno, padalo na pamet da bih ikada mogao napisati roman koji bi neki tako dobar profesionalac poput nje poželio staviti na pozornicu. Ja sam dobro znao tko je ona, a ona je valjda tek nedavno saznala za mene, kad je pročitala knjigu i kad je dobila ideju da bi to postavila. Želim naglasiti da što god da bude dobro u predstavi najmanje treba zahvaliti meni. Dora Ruždjak Podolski i Tomislav Zajec jako su se dali u taj projekt, vidio sam koliko su silno radili na tome. Meni ostaje tek biti jako sretan što se toga prihvatila toliko profesionalna ekipa. Ja sam tu mogao pomagati onako, čisto sa strane, kao netko tko nema pojma o kazališnom tekstu i mogao sam pomalo naučiti nešto o tome. Ta predstava je sasvim njihovo dijete.”
O Zajecu kaže: “On je čovjek koji je u stanju, po onome što je vidio u romanu, dopisati stvar, a da to bude potpuno prirodno, da to ne bude kao nekakav ‘doštukani’ dio. Neke je likove, koji su možda u međuvremenu čak i ispali, nisam siguran koja je završna verzija dramatizacije, jer sve ovo vrijeme, zbog raznih obaveza, nisam stigao otići na probu; uglavnom neke likove koji su bili potpuno sporedni, on ih je u nekom trenutku stavio u prvi plan, dao im da ispričaju svoju priču. Zajec je cijeli taj monolog zapravo dopisao. To se meni učinilo vrlo hrabro, pokazao se kao čovjek koji je razumio što sam htio reći i jednostavno je po tome išao pisati svoju priču, bio je tu baš kao produljena ruka teksta.”
Tomislav Zajec, unatoč velikom iskustvu koje ima, ističe da je “prevođenje” “Črne mati zemle” na jezik teatra bio jako zahtjevan posao: “Taj roman je zanimljiv jer je na prvo čitanje izrazito zavodljiv, pitak, vrlo čitak, bez obzira na težinu teme, a na svako sljedeće čitanje otvaraju se novi i novi slojevi, postaje sve kriptičniji, zatvoreniji. Roman se za rada na njemu gotovo počeo ponašati kao samostalni entitet, skoro pa se odupirao suradnji, do sada gotovo da nikad nisam imao takvu vrstu iskustva. Taj je roman živo tkivo koje fantastično stanuje unutar korica proze, i za koje je trebalo pokušati naći podjednako dobre principe teatralizacije. Bilo je više verzija, pet, šest smo napravili, dok nismo uspjeli pogoditi ton i očistiti priču na glavni temat, a to je onaj djetetove krivnje, koji je silno potresan. Napravili smo predstavu koja je prilično tamna, puna mraka, na onaj način na koji je i Kristian napisao roman. No, meni je bilo i jako važno pronaći trenutke ljepote u tom mraku. Mislim da smo to uspjeli preko lika Franje Klanca i njegova prijateljstva s Matijom, kroz što dolazi do određene katarze, a na koncu i iskupljenja.”
Usamljen i pun strahova Matija ima dvojicu imaginarnih prijatelja, demone Heštu i Pujtu koji mu, također, postaju noćnom morom. “To su možda i najzanimljiviji likovi koji su se pojavili u recentnoj hrvatskoj književnosti i vjerujem da će publici biti interesantno vidjeti kako smo ih tretirali u predstavi”, komentira Zajec i dodaje: “Hešto i Pujto čine sponu između prostora legende, svega onog što se krije u tom Međimurju iz starih bakinih priča, a s druge strane produkt su Matijine samoće. Tu smo imali zanimljivog scenskog posla, naći način da Heštu i Pujtu upotrijebimo kao alate, ne samo za oslikavanje onoga što je unutarnji, dubinski svijet samog Matije već i kao one koji spajaju i pletu strukturu same predstave.”
Rad na scenariju
Novak pak ističe da je “oduševljen kombinatorikom koju je pokazao Tomislav Zajec. To, osim što je umijeće čovjeka koji zna kako stvari funkcioniraju na daskama, jest i umjetnost, to što je on izveo s ‘pretumbavanjem’, izvlačenjem različitih pripovjednih linija.”
Po romanu “Črna mati zemla” nakon adaptacije za radio, kazališne predstave, trebala bi biti napravljen i film. Produkcijska kuća Antitalent dobila je novac za rad na scenariju, pravo na sudjelovanje na tri jednotjedne radionice TorinoFilmLaba koje se održavaju u Litvi, Francuskoj i u Italiji gdje će Novak skupa sa slovenskim redateljem Rokom Bičekom, pod vodstvom mentorice Eve Svenstedt Ward, raditi na scenariju. U istu je svrhu i knjiga prevedena na engleski. Bilo je prijavljeno 200 projekata, prošla su samo četiri, uz ovaj hrvatski, po jedan iz južne Azije, jedan iz SAD-a i Grčke.
“Bit će mi jako teško od romana raditi scenarij, morat ću jako puno učiti, no na tim seminarima se i ide dubinski, od postavljanja strukture do postavljanja scene”, razmišlja Kristian Novak.
O vlastitu uspjehu hladne glave, iskren, kaže: “Ne mogu drugačije nego svaki novi zadatak gledati tako da sam manji od makova zrna, jer ništa se ne može napraviti na staroj slavi, ili ćeš napraviti stvar od nule i kako treba, ili ne moraš ni kretati u to. I uspjeh je djelomično fabriciran, ništa od toga ne dolazi sasvim prirodno. Nisam to zaključio sad, kao nekadašnji autsajder koji se uspio probiti na nacionalnu scenu, nego sam to naučio još u danima kad sam se bavio sportom. Naučiš se nositi s uspjehom tako da uvijek držiš nekakav odmak od njega. Jer, ljudi se vesele kad netko iz njihove blizine ili netko koga su oni čitali ili primijetili uspije, ali isto tako ima i onih koji će se veseliti kad mi jednog dana ne bude više išlo tako dobro. Htio bih, čim se stiša ova navala koja se sad događa, potpuno se opet povući na nekoliko godina u izolaciju i krenuti raditi na novim stvarima. Pisati nešto, ne nešto što će nužno biti uspješno, jer to mi nikada i nije bio cilj u pisanju. Da sam išao tim putem, puno bih manje rizika bio spreman prihvatiti u tom svom pisanju. Mislim da pišem o riskantnim temama na riskantan način. Ponovno ću krenuti pisati nešto što će samo meni odjeknuti moćno, a to onda uvijek daje priliku da možda napišem nešto što će i u nekom širem kontekstu, izvan mog svijeta, biti bitno.”
Treći roman
Kaže da ima nekoliko skica za sljedeći roman. “Ne želim pričati niti o jednoj, jer bi to moglo poremetiti istraživački posao koji me čeka. Mogu tek reći da je jedna vezana za prijelazno razdoblje između Kraljevine Jugoslavije, NDH pa socijalističke Jugoslavije; zanima me tih nekakvih sedam godina i polako radim istraživanje. Radnja bi se zbivala u Zagrebu.”
Planira raditi i na trećem romanu o Međimurju: “To je suvremena priča, inspirirana istinitim događajem, ljudi su još živi, treba oprezno pristupiti tome, da se ne bi zatvorila vrata kroz koja mogu dobiti informacije.” Makar je to treći dio ‘međimurske trilogije’ između prethodna dva i tog romana neće biti puno poveznica, osim da se radnja zbiva u Međimurju i teme pojedinca koji se u zajednicu ne uklapa: “Zanima me što se događa kad se maloj zajednici poljuljaju temelji, kad se osjeti ugroženom zbog pojedinca, ali ne nekim pojedincem tko dolazi izvana, već zbog nekoga tko unutar zajednice krene drugačijim putem i pokušava nešto promijeniti...”