Sve je nekako zapanjujuće u vezi s tim mađarskim mistikom Laszlom Krasznahorkaijem (koji je posljednjih godina i bez korupcije pokorio i naše krajeve), a bit će da ponajviše zapanjuje to da on uopće postoji, da je “stvarna ličnost” od krvi i mesa; eto, čak niti jedna Elena Ferrante ne postoji u nekoj građanskoj egzistenciji, ne posjeduje osobnu kartu, JMBG i OIB s tim imenom, nego se iza njega možda krije neki dežmekasti brko koji u zavjetrini anonimosti ispisuje svoje napolitanske romane; a onaj nadrealni sjedokosi tip rodom iz jedne istočnomađarske puszte - što nije drugo doli panonska vukojebina u kojoj nema ničega osim vjetra, trave i poneke ovce koja će skončati u čobanskom paprikašu - posve je stvaran, mada je vrijeme u kojem živi i piše sasvim inkompatibilno s jednim takvim umjetničkim postojanjem. Pa je jedino čudnije od samog takvog djela to da je ono naposljetku i te kako pronašlo rezonancu, i to poprilično globalnu, izvukavši Kraznahorkaijeve knjige iz rezervata jednoga relativno “malog”, pa još i krajnje osebujnog jezika bez pravih srodnika, barem evropskih.
Nismo legli
Jednom sam govorio na promociji njegova romana “Melankolija otpora”, i rekao sam najprije da sam još pod presnažnim dojmom tek dovršenog čitanja, da sam posve zatravljen, kao da me je vlak pregazio i da još ne znam što me to snašlo i kako da s tom bujicom izađem nakraj, a on je na to rekao da niti on, poslije tolikih godina, ni sam ne zna što bi o tome mislio i što je on to zapravo napisao, pa bi možda bilo najbolje da - umjesto pametovanja i elaboriranja - obojica legnemo tu na pod i nastavimo u sebi meditirati o čitavoj stvari. Nije bilo nimalo, ali baš nimalo ironije u njegovu glasu: Krasznahorkai je nezamislivi broj svjetlosnih godina udaljen od ironije, sarkazma i sličnih suvremenih strategija za izbjegavanje jednoznačnosti ili naprosto ozbiljnosti. Nažalost, nismo legli i meditirali: čovjek, osobito u javnim prigodama, zbog svakovrsnih obazrivosti tako prokleto rijetko učini najpametniju moguću stvar.
U suočenju s novom, obimnom i gustom dozom Krasznahorkaijeve proze, tematsko-motivski uvezanom zbirkom pripovjedaka “Seiobo je bila tamo dolje”, koju je na hrvatski prevela Viktorija Šantić, ovome čitatelju dođe da piscu uzvratno zavapi molbu da legnu skupa na pod i promeditiraju, pa će mu se možda, čitatelju, otvoriti neke dodatne čakre za lakše tumačenje; uzalud, to se neće dogoditi, moraš se osloniti na svoje snage...
Pisac koji je svojim romanima i scenarijima uvelike zaslužan za jedan od najnekonvencionalnijih filmskih opusa na svijetu, onaj Bele Tarra, svakim se sljedećim djelom dodatno udaljuje od preostalih književnih konvencija, uključujući dakako i “konvencije nekonvencionalnosti”, koja je odavno postala dio klasificirane tržišne ponude. Ne zanima to Kraznahorkaija, on nije buntovnik iz neke popularne niše (recimo, ekološke, antikapitalističke, feminističke ili pak na drugoj strani nacionalističke, konzervativno kršćanske etc.), nego je umjetnik (nerijetko prerušen u filozofa u “istočnjačkom” smislu riječi) koji smjelim, dubinskim, nerijetko ludo drskim - glede sredstava, radikalnosti, obujma... - zahvatima u jeziku stvara svoj svijet, ne libeći se da čitatelja zatoči kao taoca i stavi ga na velika iskušenja, kao da ga stalno iznova provjerava: “Znaš li zašto si tu? Možeš otići bilo kada, tvoja stvar, no dok si ovdje, popustu se ne nadaj!”
Klasični špricer
Kada je ova zbirka u pitanju, Krasznahorkai u fokus stavlja umjetničko djelo - napose likovno, u najširem smislu riječi, i uglavnom blisko religijski konotirano, bilo kršćanski ili, recimo, budistički ili šintoistički - i njegov utjecaj kako na samoga umjetnika i njegovu sudbinu tako i na suradnike, oponašatelje, suvremenike, suvjernike, kao i daleke potomke, one koji će tu veliku umjetnost, svjetovnog ili nabožnog nadahnuća, muzealizirati i čuvati je kao u formalinu u svojim neprocjenjivo skupim fensi kolekcijama, načinivši od nje zapravo tek još jednu tržišnu nišu.
Priče su locirane što u sadašnjost što bliže ili dalje u prošlost, širom zapadnoga i dalekoistočnoga svijeta, njihovi su protagonisti umjetnici, mecene, vladari, sretnici i nesretnici koji će možda bez osobite zasluge steći besmrtnost kao modeli, no isto tako i ljudi koji na umjetnost gledaju iz niza naizgled “nižih” zornih kutova: recimo, iz očišta vozača kamiona za prijevoz dragocjenih umjetnina, ili iz onog čuvara u Louvreu cjeloživotno posve opsjednutog Milskom Venerom, u jednoj od najboljih priča.
Ili pak iz kuta manje-više običnoga mađarskog turista u suvremenoj Ateni, koji će se oblaporno i nestrpljivo krenuti uspinjati na Akropolu po vrelome danu blještave sunčeve svjetlosti, i zapravo Akropolu neće ni vidjeti, mada će mu biti pod nogama: ljepota koju tražiš može te oslijepiti upravo pretjeranom blizinom i prejakom osvijetljenošću; upravo privid kontrole i čak nekovrsnog fizičkog posjedovanja (Suljo iz drevnog vica bi rekao: “Čuj čito, hodo!”), umije se pokazati kao slijepa mrlja, ona koja djelo zapravo učini nevidljivim i nespoznatljivim.
Cijala je ova kolekcija, koja zaprema respektabilnih četiristotinjak stranica gustoga, “bernhardovskog” sloga, zapravo niz meditacija o umjetnosti i (ne)prolaznosti ispripovijedana kroz vješto nanesene slojeve nešto “klasičnije” pripovjedne radnje koja priče kontekstualizira u okolnosti s kojima se čitatelj može razumno suživjeti; no, s druge strane, Krasznahorkai se uopće ne namjerava zaustaviti kada ga uhvati neka vrst “kunsthistoričarskog” svraba, pa kroz silne stranice i stranice stane esejizirati i detaljizirati o stvarima koje su i književno vrlo upućenom i istreniranom čitatelju zapravo daleke. Ako niste uistinu dobar znalac i posvećenik klasične likovne umjetnosti Zapada i Istoka, ove vas stranice mogu i opako ugnjaviti, osobito ako ih krenete čitati “nervozno”, ako im ne date vremena i ne dopustite spisateljevoj jezičkoj magiji da učini svoje, a moj vam je savjet da to svakako učinite: pa, i kad uzmete aspirin, on ne djeluje baš trenutačno, morate ga pustiti da krene raditi...
Krasznahorkaija - ovoga osobito - svakako nećete nositi na plažu, no prava se čitanja ionako odvijaju negdje u sjeni i hladovini. A i reski hosszú lépés (klasični špricer) može pomoći tamo gdje zapne.