Nakon albuma “Ultra” iz 1997. godine Depeche Mode razmišljali su o završetku karijere, no odlučili su ipak samo smanjiti tempo izdavanja albuma na jedan u četiri godine. Zadnjih 16 godina obilježili su tako tek prosječni albumi, kao i samostalni albumi Martina Gorea i Davea Gahana, koji se na “Playing The Angel” prvi puta okušao i kao tekstopisac. No, ti albumi služili su tek kako bi imali izgovor za turneje, na kojima su punili dvorane i stadione diljem svijeta zahvaljujući glazbi koju su napravili prije 30 godina. Potpuno ista situacija je i s novim albumom koji je gori i od pomame za chia sjemenkama, no stadioni će zasigurno biti puni i kad 5. svibnja krene europska turneja (nama najbliži su 14. svibnja u Ljubljani).
Naravno, nitko ne očekuje da čitav život sviraju samo synth-pop (prekretnica u njihovu radu bio je već “Violator” iz 1990. kad su se u njihov zvuk probili i utjecaji rocka, glama, gothica, gospela i bluesa), no album “Spirit” inovativan je tek po tome što je u pitanju prvi političan album benda.
To je možda i logična reakcija na stanje moderne ere, gdje su glasači u njihovoj domovini ignorantski izbacili svoju zemlju s europske mape, a ljudi poput Trumpa postali predsjednici. Ne biste očekivali od benda njihova profila da komentira takve situacije, no na novom albumu tematiziraju duhovno nazadovanje (“We’re going backwards, armed with new technology, we’re going backwards to a caveman mentality”), sramežljive proteste malobrojnih (prvi singl “Where’s The Revolution”), te “pogrešne vođe” i “apatične, needucirane čitatelje” (“The Worst Crime”).
Gorak okus donekle ublažava tek atmosferska elektronika na pjesmi “Cover Me” i dizajn omota albuma Antona Corbijna.
