Uloga prvog baletnog Leonea bila je, vjerujte mi, vrlo stresan događaj u mojem životu. Doma sam znao pomisliti, shit, pa što će sad biti, kako će ljudi reagirati na to da kultni Krležin lik igra Azijac. Zato sam prije izlaska na scenu šminkericu zamolio da mi poveća oči, da se što manje vidi da sam Japanac. A nakon premijere “Glembajevih” konačno mi je laknulo, čuo sam brojne pohvale. Čak i ako mi ih je netko tek iz kurtoazije uputio, i to je u redu, jer sad mi je bitno u srcu lakše - smije se japanski solist Takuya Sumitomo, koji je impresionirao zagrebačku publiku kreirajući na sceni jednog krajnje pomahnitalog Leonea u prvoj baletnoj inscenaciji “Gospode Glembajevih”, koju je koreograf Leo Mujić priredio prema Krležinoj drami i prozi u zagrebačkom HNK.
U baletu “Gospoda Glembajevi” barunicu Castelli-Glembay plesala je australska solistica Natalia Horsnell, a Ignjata Glembaya portugalski solist Guilherme Gameiro Alves, plesači koji su gotovo desetljeće na zagrebačkoj pozornici i s lokalnom su publikom na “ti”, dok je Sumitomo u Zagrebu tek dvije godine.
Publika ga je, među ostalim, imala prilike vidjeti kao Zlatnog idola u “Bajaderi”, Princa u “Orašaru”, Mercuzija u “Romeu i Juliji”, Vronskog u Mujićevoj “Karenjini”, kao dvorsku ludu i princa u “Labuđem jezeru”, no unatoč iskustvu različitih interpretacija iznenadio se kad mu je povjereno da plesno tumači jednog od najvažnijih likova hrvatske književnosti.
- Kad mi je koreograf Leo Mujić prvi put u baletnoj dvorani i prije nego što sam pročitao dramu krenuo objašnjavati Leonea, pomislio sam: pa čovjek je luđak, ne znam kako da si ga objasnim i kako da sebe pronađem u toj roli jer lik doista nema nikakve veze sa mnom privatno. No na zadnjim pokusima, uoči premijere, nešto se stubokom promijenilo u mojem odnosu prema Krležinu liku. Osjećao sam da više ne glumim Leonea, nego da sam to ja, da sam u nekoj magli vlastite duše pronašao djelić mraka, skrivene težine, potisnutog bijesa koji dosad nisam znao životno iskazati. Naime, nisam ljutica, nikad ne šizim, a iz mene je na površinu ipak isplivao neki mali Leone - iznenađen je bio samootkrivenjem.
Ljudska priroda
Emocionalni put koji je prošao tražeći u sebi Krležina junaka posve je logičan s obzirom na kulturu iz koje potječe. Nije mu, naime, bilo lako kao čovjeku koji dolazi iz podneblja u kojem se iskazivanje negativnih emocija smatra nečim vrlo neuljudnim. U Japanu je, kaže nam Takuya Sumitomo, nekorektno izustiti negaciju.
- Japanci oklijevaju da nekom kažu “ne”. Umjesto toga reći će “da”, i to u nekakvu smiješnom utišanom tonu. U japanskoj kulturi imperativ je mirnoća, kontroliranost, izbjegavanje povišenih emocija. U Japanu nikad na koktelu nakon neke premijere nećeš nekome reći da ti se predstava nije svidjela. Kako već godinama ne živim kod kuće, ne marim više toliko za te običaje, značajno sam otvoreniji u ophođenju nego prije – objašnjava plesač rođen 1989. u Tokushimi.
U Krležinoj drami pomno je proučio međusobne odnose i ostao fasciniran njezinom dubinom.
- Zbog smrti svoje majke, sestre i brata Leone mrzi barunicu Castelli, no Charlotta ga istovremeno i krajnje erotično privlači, pa ga taj magnetizam dovede do njezine postelje. “Glembajevi” su priča o ljudskom rodu, o njegovim najnegativnijim dimenzijama, o lažima, ubojstvima, mržnjama, prevarama iz pohlepe. I nema tu mjesta zgražanju ili čuđenju, to jest slika ljudske prirode. Upravo zbog svoje istinitosti Krležina priča o lošem u ljudima i u baletu doseže visoku umjetničku ljepotu. Iskrenost o ljudskoj prljavštini te umjetnička izvrsnost “Glembajevih” ono je što mene osobno dirnulo pa time i emocionalno otvorilo u tumačenju Krležina Leonea. Na kraju našeg baleta, koji se razlikuje od završetka drame, Angelika skida svoju odoru časne sestre i Leoneovu luđačku košulju te njih dvoje imaju sina, koji pokretom pokazuje znakove psihičke bolesti kakvu mu i otac ima. Loza se nastavlja, a ljubav i ludilo sjeme su budućnosti – govori o “Glembajevima”.
Najbolja akvizicija
Baletnog solista Takuyu neki u Hrvatskoj zovu zagrebački Nindža zbog energičnosti i značajnih skakačkih mogućnosti. Upravo je taj Takuyin siguran boravak u zraku dao posebnu dimenziju liku neuravnoteženog Leonea Glembaya.
Takuya Sumitomo
- Da, neki me ljudi ovdje zovu Nindža i moram reći da sam zbog toga ponosan. Znate, ja sebe u plesnom smislu prvenstvno osjećam kao skakača. Iz skokova crpim energiju, slobodu, puninu trenutka. Zato najviše, od zagrebačkih uloga, volim ludu iz “Labuđeg jezera”. Teška mi je, recimo, uloga Zlatnog idola iz “Bajadere”. Kratka uloga, a ne igraš čovjeka, nego Svevišnjeg. Moraš u svojoj glavi zamisliti da si Bog… I ne smiješ pogriješiti u izvedbi - kaže plesač koji je 2015. u Zagreb došao kao prethodni prvi solist Baleta novosadskog Srpskog narodnog pozorišta. Leonard Jakovina, direktor zagrebačkog Baleta, reći će da je japanski plesač najznačajnije pojačanje trupe otkad je on, kao bivši berlinski solist, na čelu zagrebačke baletne direkcije. Takuya je baletnu školu završio u Osaki, zatim se školovao na Kraljevskoj baletnoj školi u Antwerpenu, te je prije Novog Sada bio solist u Estoniji.
- U Novom Sadu bio sam četiri sezone, bilo mi je to solidno iskustvo, ali, iskreno, to nije mjesto koje bih izabrao za život – kaže plesač koji će bivanje u tijelu baletnog plesača okarakterizirati kao neprirodnu poziciju i stanje.
- Nije prirodno da čovjek stoji u otvorenoj poziciji nogu, to je ozbiljan sukob s tijelom, da ne nabrajam sve druge pokrete. Uništavamo tijela da bismo stvorili vrhunsku umjetnost. A onda to preobraženo tijelo za nas nakon određenog vremena postane prirodno stanje, naše oružje u toj vrlo fizičkoj umjetnosti, oružje kojem se mora pristupati vojničkom disciplinom – tumači japanski solist koji je vrlo zadovoljan repertoarom i dometom zagrebačkog baleta.
Nedavno je na elitnoj gala večeri sanktpeterburških baleta u Zagrebu gostovao i Ivan Zajcev, prvak Mihajlovskog kazališta, koji je gledao Mujićevu “Anu Karenjinu” za nedavnog gostovanja te predstave zagrebačkog HNK u Sankt Peterburgu. Zajcev je nekoć sam plesao Vronskog u Eifmanovoj “Karenjini”, koja je svjetski poznata baletna inscenacija Tolstojeva djela, a nakon svog lipanjskog nastupa na gala večeri u Zagrebu, rekao je da je hrvatska “Karenjina” fantastično ostvarenje. Kad Takuyu pitamo za europske dosege zagrebačkog Baleta, u odgovoru ne ostavlja mjesta skromnosti.
- Iskreno? Ja mislim da je zagrebački Balet u rangu drugih nakon prvih. Dakle, tu su famozna pariška Opera, Marijinski iz Sankt Peterburga, moskovski Boljšoj, a onda idu druge sjajne europske trupe među kojima smo i mi. U prvih deset jesmo, a deseti nismo. Progresivno idemo naprijed - ocjenjuje.
Skoro vjenčanje
U Zagrebu je s njim i njegova životna partnerica, također plesačica u zagrebačkom ansamblu Asuka Maruo, s kojom planira vjenčanje.
- Ne znam kamo će me sutra moja karijera odvesti, no moram reći da bih mogao zamisliti da živim stalno u Zagrebu, ugodno mi je ovdje. Japan jest moja domovina, ali nisam poklonik japanskog načina života. Gradovi su napučeni, život je bez razloga ubrzan, osjećam neku vrst panike u takvom načinu - govori o Japanu.
S druge strane sam balet krajnje je popularan u Japanu. U usporedbi s Europljanima, Japanci baletne plesače znaju tretirati kao istinske rock zvijezde.
- Ne može se nabrojiti koliko Japan ima baletnih studija za razne kategorije plesača, a svaki takav studio ima i svoje produkcije. Manjak je muških plesača pritom, pa publika profesionalce u ovom pozivu tretira u povišenom raspoloženju - kaže plesač kojeg na zagrebačkim ulicama uglavnom prepoznaju kao dvorsku ludu iz “Labuđeg jezera”, no nije doživio da netko pri takvim susretima iskazuje pretjeranu euforiju. Među brojnim zagrebačkim turistima iz Azije, koje i sam viđa po ulicama grada, nema, kaže, puno njegovih sunarodnjaka.
- Susrećem uglavnom Korejce i Kineze, a kako kineski ne govorim, ne nastojim uspostavljati komunikaciju s njima – završava zagrebački baletni solist.