PIŠE JURICA PAVIČIĆ ZA GLOBUS

VELIKI POVRATAK RAZOČARANOG SMILEYJA 'A Legacy of Spies' možda ne spada u najbolje od Le Carréa, no to je najbolja proza koju je napisao od 90-ih

British author John Le Carre (C) poses for photographers with British actor Gary Oldman (L) and Swedish director Tomas Alfredson at the UK premiere of Tinker Tailor Soldier Spy in London September 13, 2011. REUTERS/Suzanne Plunkett (BRITAIN - Tags: ENTERTAINMENT SOCIETY) - LM1E79D1HYL01
REUTERS

John le Carré izgradio je svoj status književnog klasika početkom 60-ih godina serijom romana nakon kojih žanr špijunskih trilera više nije bio isti. U trenutku kad je počeo pisati špijunske romane, bio je to još uvijek trivijalni, manihejski žanr zloglasan zbog političke reakcionarnosti i priprostog antikomunizma.

Tijekom 60-ih Le Carré je ispisao niz romana koji je počinjao “Pozivom za umrlog” (1961), nastavljao se “Špijunom koji je otišao u zavjetrinu” (1963) i “Ratom u ogledalu” (1965), da bi finale imao sa “Smileyjevim ljudima” (1979). Ti su romani svijet špijunaže rastvorili kao mračno i cinično mjesto puno moralnih sivih zona i odvratnih odabira. U ime višeg cilja, u špijunskom se ratu - kao uostalom u svakom ratu - žrtvuje ljude, nagrađuje ološ, uništava dobrostive. “Naša stvar” postaje razlog zašto su dopuštene nedopustive stvari, pri čemu ta “naša stvar” kako godine prolaze postaje sve bljeđa i nejasnija. Ako je ideal jednom davno i postojao, rastočio se i izblijedio kroz nizove pragmatičnih, ciničnih izbora, da bi se junaci nakon desetljeća u službi probudili kao ogorčeni, sredovječni ljudi, puki zupčanici u beskrupuloznom stroju.

Crta morala

Le Carré je u pisanje o ratu - ne samo špijunskom ratu - unio crtu slojevite moralne složenosti. No, stavi li se žanr na stranu, le Carré je bio i veliki realistički pisac, socijalni kroničar svoje nacije kroz tri epohe. Kroz svoje romane le Carré je ispripovijedao povijest Engleske od postimperijalne tjeskobe, preko ere Margaret Thatcher do nove skorojevićke elite Blairove ere. Njegovi romani opisuju mentalitet poratne Engleske, zemlje koja je jučer bila imperij, a ujutro se probudila kao srednje važna američka pomoćnica, čija se elita teško nosi s takvom postimperijalnom zbiljom.

Kad je pao berlinski zid, špijunski su romani izgubili glavno “igralište”: hladni rat. Pisci špijunskih trilera snalazili su se kojekako. Le Carré je na nove okolnosti odgovorio tako što je počeo nizati geografski raspršene romane koji su se zbivali kojekuda po svijetu, tamo gdje je god postojalo ili postoji krizno žarište: od Paname (“Krojač Paname”), Afrike (“Brižni vrtlar”, “Misionarska pjesma”), Bliskog istoka (“The Night Manager”), do imigrantskih islamskih komuna u Europi (“Najtraženiji čovjek”). Ti romani nerijetko su imali mnogo sličnosti. U njima je Zapad - što znači britanska politika i špijuni - funkcionirao kao najvulgarnija ekstrapolacija imperijalizma, sebična i cinična, vođena sarkastičnom politikom i krutom birokracijom. U romanima se redovno nalazila i tipično lekareovska figura žrtve: izmanipuliranog ili krivo identificiranog malog čovjeka, obično iz Trećeg svijeta, kojeg Zapad upotrijebi i zgnječi kao višak. Ti su romani pričali opet i opet temeljni lekareovski narativ, onaj o ciničnom imperiju koji upotrijeebi i uništi one koji naprave grešku da mu povjeruju.

Motiv cinizma

Taj narativ u Le Carréovoj prozi obitava desetljećima. Nalazimo ga još ‘63. u “Špijunu koji je otišao u zavjetrinu”, romanu koji je po mnogo čemu lekareovski arhi-tekst. U tom romanu “Circus” ledeno žrtvuju irskog operativca Leamasa i mladu englesku komunisticu Liz Gold ne bi li spasili duplog agenta, a sumnju na izdaju prebacili na drugog čovjeka. Jedan od cinizama je u tome što je čovjek kojeg spašavaju bivši nacist, ubojica i izdajnik, a čovjek kojeg utope montirajući mu krivnju - Židov koji je preživio holokaust, idealistički komunist i predani vjernik DDR-a.

Te iste motive pragmatične izdaje i cinizma Zapada Le Carré je tijekom 90-ih i dvijetisućitih varirao u više navrata, opet i opet. No, mislim da nisam jedini koji drži da su majstorovi romani tijekom 21. stoljeća postajali sve lošiji. Le Carré je postajao sve gorči, sve sarkastičniji, njegov prikaz britanske politike i birokracije sve bliži farsi, a način na koji opisuje trećesvjetsku Žrtvu sve sentimentalniji, s viškom patroniziranja koji je te likove činio shematskima i nezanimljivima. Dobar roman ne može počivati na liku koji nije zanimljiv. Moj dojam - a mislim da nisam jedini - bio je da posthladnoratovski Le Carréovi romani nisu bili dobri kao oni hladnoratovski.

Vjerojatno nitko nije pomišljao da će se Le Carré 40 godine nakon “Smileyjevih ljudi” te 28 godina nakon pada Zida opet vratiti Hladnom ratu, Smileyju i “Circusu”. No, vratio se. Koncem kolovoza u Britaniji je izišao Le Carréov najnoviji roman “A Legacy of Spies” (Ostavština špijuna) koji kao epilog zatvara smajlijevski ciklus.

Mladi operativac

Glavni junak “Ostavštine špijuna” te narator u prvom licu (vrlo netipično za Le Carréa!) romana je Peter Guillam, jedan od špijuna Smileyjeva cirkusa, lik koji se kao rubni epizodist pojavljuje u ranim Le Carréovim knjigama te ima nešto veću ulogu u “Špijunu koji je otišao u zavjetrinu”. Guillam je u tim ranim knjigama bio mladi operativac, naočiti plavokosi polu-Francuz, terenski agent na kojeg su se lijepile žene. U “Ostavštini špijuna” - koja se zbiva danas - Guillam je umirovljeni starac koji živi s gazdaricom i njezinom kćeri na velikom ruralnom gazdinstvu u Bretanji, pokraj Lorienta. Jednog dana Guillam dobije pismo iz bivše službe, a potom i sudsku “sub poenu” da se obavezno javi u London.

Sin i kći Leamasa i Liz Gold su, naime, rekonstruirali sudbinu vlastitih roditelja, te pokrenuli odštetni zahtjev protiv britanske države i tajne službe. Smileyjeve operacije iz 60-ih dospjele su do javnosti, sastaje se parlamentarno povjerenstvo, a javnost je nahuškana na stare špijuna koji su cinično koristili ljude kao pijune. Mi6 je u problemima: dokumenti operacije su uklonjeni ili uništeni, svjedoci su mrtvi, Smiley kao da je propao u zemlju, a jedini čovjek koji može dati neke odgovore je starac s bretonske farme - Guillam.

Ono što slijedi je roman - barem za Le Carréa - vrlo atipične strukture. Dijelom je epistolaran, dijelom strukturiran kao puzzle dokumenata, dijelom kao stenogram dugih intervjua koje Guillam vodi s odvjetnicima, dijelom kao ispovijed u prvom licu u kojoj Guillam rekonstruira zbivanja iz 60-ih. Guillam sve pamti perfektno, no pred istragom se pravi zaboravan i blesav. Nastoji izmaći Leamasovu sinu koji ga uhodi, koji je osvetoljubiv i nasilan. Istodobno i sam pokušava ući u trag Smileyju kojeg drži krivcem za sve. Smatra da je bio mlad, povodljiv, da ga je opskurantski gazda “Circusa” opčinio i izmanipulirao.

Nema imperija

“A Legacy of Spies” ne spada u najbolje Le Carréove romane, no - za moj ukus je to najbolja proza koju je napisao možda još od sredine 90-ih. U romanu nema primjese politički korektnog patroniziranja koja je kvarila autorove novije romane. Ono što “Ostavština špijuna” s njima dijeli jest pak osjećaj moralne zgranutosti i tupog snebivanja koje i Le Carré i njegovi junaci osjećaju prema suvremenoj Britaniji i Zapadu. Nema više imperija, nema više ideologija, propali su i komunizam i ideali Slobodnog Svijeta, tu je sad neki novi svemir kojim vladaju odvjetnici, PR-ovi i politički tehnokrati srednjeg ranga, lišeni ikakve objedinjujuće ideologije ili ideala, osim preživljavanja i novca.

U nekom trenutku u završnici romana će se deveti i posljednji put u Le Carréovu opusu pojaviti Smiley. Guillam ga nalazi starog, no čilog u knjižnici u Freiburgu gdje se Smiley - sada samac - bavi svojom strašću: njemačkom baroknom poezijom. Guillam dolazi do svog mentora pun optužujućeg gnjeva, jer ga zbog njega razvlače sudovi. A Smiley ga dočekuje dugim, trezveno rezigniranim monologom u kojem sam sebe propituje u ime čega su radili sve što su radili. Nije to bilo ni u ime ideologije, ni antikomunizma, ni kapitalizma. Jedino što je svemu tome davalo smisao bio je jedan, jedini donekle smisleni ideal. To je - veli trpko Smiley - bila Europa.

Te rečenice Le Carré objavljuje, a mi ih čitamo netom nakon Brexita, u trenutku dok EU prolazi temeljnu krizu identiteta i vrijednosti. Nema nikakve sumnje da je Smileyjeve rečenice Le Carré zamislio kao jetki komentar novog svijeta, svijeta u kojem je i on doživio da više neće biti državljanin Unije. Europa, kao da veli stari majstor, samo je još jedan kadaver na gomili, samo još jedno mrtvo razočaranje, propali ideal poput mnogih koje je ispratila njegova generacija. To je ta tužna bilanca - stvarna, žalosna ostavština špijuna.

Izdvajamo