Egipatsko-američka feministička autorica Mona Eltahawy bila je jedna od zvijezda prvog izdanja međunarodnog književnog festivala Bookstan ljetos u Sarajevu: pronicljiva, duhovita, drčna i neobuzdana, bila je hodajući Događaj, a na njezinom se predavanju mukom hvatalo mjesta i zraka od gužve. U našem flash druženju otkrio sam i da je ugodna sugovornica: izlazio sam iz hotelskog lifta, ona je stajala pred vratima, rekao sam joj “hello” i stupio u hodnik, odvratila mi je “hello” i ušla u lift. Može se reći da smo postigli stopostotnu suglasnost, što nije mala stvar danas među ljudima, osobito onima koje dijele očite spolne i kulturološke razlike.
Ozbiljno govoreći, Mona Eltahawy od onih je autorica koje dosta temeljito preispituju problematiku koja je negdje posve blizu središta jedne od najozbiljnijih kontroverzija današnjice, a to je tretman žene u tzv. islamskom svijetu, a prije svega u arapskim zemljama.
Dobro, to jest važno, kao i bilo čija prava bilo gdje da su djelatno ili potencijalno ugrožena, ali zašto bi to bila baš tako globalna kontroverzija? Zato što je upravo ona važan dio jednoga globalnog (ili u najmanju ruku zapadno-islamskog) disputa s nimalo naivnim političkim, sigurnosnim, ekonomskim, kulturološkim, vjerskim konotacijama. Kao obrazovana žena iz egipatske srednje klase, koja je formativne godine, osim u matičnoj zemlji, provodila i u dvjema tako različitim zemljama i kulturama kakve su Saudijska Arabija i Velika Britanija (da bi danas živjela na relaciji New York-Kairo), Eltahawy ima dovoljno ljudske, ženske kozmopolitanske samosvijesti da je premisa njezina feminizma nešto posve šokantno u svojoj samorazumljivosti: da egipatska, općenito arapska žena, još općenitije žena islamskog ili naprosto nezapadnog svijeta, ima svako pravo težiti onim istim slobodama koje su žene na Zapadu manje ili više izborile (a ta je borba, dakako, nedovršena i po svoj prilici nedovršiva). Zašto je ovo samorazumljivo? Zato što je nemoguće braniti nešto suprotno tome, a ne skliznuti u fašizam (makar se ovaj krio i iza pokroviteljskih floskula multikulturalizma). Pa zašto je onda tako šokantno? E oko tog se mjesta, rekao bih, drži dobar dio autoričine argumentacije.
Rodni ugao
“Hidžabi i himeni” zbirka je od osam međusobno čvrsto povezanih tekstova koje je najtočnije nazvati esejima, ali u njima ima elemenata raznih žanrova, od reportaže, preko polemičke rasprave pa do autobiografske, čak intimno ispovjedne naracije. Eltahawy najviše i s najdubljim poznavanjem piše o egipatskoj situaciji prije, tijekom i nakon tamošnjeg odsjeka Arapskog proljeća, i to iz specifičnog rodnog ugla: o tome kako je patrijarhalna opresija nad ženama bila odlika i staroga režima i onoga koji ga je svrgnuo nakon što su Muslimanska braća zavladala, da bi se u nešto izmijenjenoj formi povampirio i kroz vojnu upravu. Slično je i u mnogim drugim zemljama koje Eltahawy analizira, a priča o Saudijskoj Arabiji je, dakako, po mnogo čemu najdrastičnija, u neku ruku i najbeznadnija. Spisateljičin politički razbor je vrlo izražen, no ne bi to vjerojatno otišlo dalje od dobroga novinarstva da u priču o ženskom životu iza velova religijsko-patrijarhalne opresije autorica ne uvodi osobna iskustva i iskustva bliskih joj osoba. I da povijesno-političke korijene opresije ne kombinira s drugim, barem podjednako značajnim: s potpunom seksualnom uskraćenošću i potlačenošću žena, no posredno i muškaraca, koji su istovremeno “gospodari” i dezorijentirani grubijani, jer ih baš ništa ne podučava niti samoj mogućnosti da bi ljubav i seks mogli biti partnerstvo ravnopravnih ljudskih bića, a ne odnos posjednika i njegova vlasništva. Korijen užasnom stanju čak i najosnovnijih ženskih ljudskih sloboda Eltahawy vidi koliko u vjerskoj represiji toliko i u anakronoj, tribalnoj kulturi naslijeđenoj iz preislamskog perioda, a koju je konzervativni islamizam entuzijastično inkorporirao i odjenuo joj vjersko ruho.
Autorica ne nastupa s prodikaonice niti iz kože sveznajućeg i superiornog suca; naprotiv, nerijetko polazi od sebe i vlastitih lutanja i potrage za identitetom i slobodom, od toga kako je kao tinejdžerica stavila hidžab i kako joj je trebalo dugih osam godina da se osmjeli skinuti ga, do toga kako je – mada je nesumnjivo željela seks – skoro do svoje tridesete bila nevina jer nije uspijevala izbaciti iz glave “dresuru” po kojoj su seks i brak najtješnje povezani.
Revolucija iznutra
Život između dviju danas navodno tako sučeljenih kultura Monu Eltahawy je učinio sposobnijom za odvajanje suštinskog od pojavnog ili prividnog, što bi možda trebalo biti samorazumljivo, ali eto nije – naprotiv, zapanjujuće je koliko se pametnoga svijeta na tome okliznulo. Naime, Eltahawy tvrdo zastupa stav da seksualna i svaka druga revolucija koja će fundamentalno nabolje izmijeniti život žena, ali i muškaraca, mora doći iznutra, da se ona ne može imperijalno nametati izvana. U tome smislu, ona nimalo ne idealizira Zapad, uzgred rado podsjećajući da nije bilo baš tako davno kada su evropske i američke žene imale probleme ne bitno drugačije od današnjih u islamskom svijetu. Samim tim, vrlo je svjesna opakosti i naopakosti islamofobnog diskursa zapadnjačkih desničara, koji situaciju sa ženskim pravima (do kojih im, povijesno je iskustvo dokazalo, nije baš nimalo stalo) samo zloupotrebljavaju za svoje nimalo načelne ciljeve. No, to je ionako ona lakša, transparentnija meta. Istodobno Eltahawy razorno gađa i onaj navodno ovome suprotstavljeni diskurs, raširen u jednom dijelu zapadnjačke ljevice, pa čak i, što je najapsurdnije, među nekim feministicama, a koji je u svojoj (po sebi poželjnoj) “antikolonijalnosti” otišao tako daleko da je na njezin oltar zapravo žrtvovao prava žena u islamskom svijetu, a sve pod pokroviteljskim geslom “Što ćete, takva je njihova kultura, tko smo mi da se u to miješamo”... Ovaj “dobronamjerni” kulturni relativizam toliko je duboko interiorizirao rasističko podcjenjivanje tzv. drugačijih da samome sebi tepa kao moralno superiornome humanizmu, ne uviđajući da je cinično ozakonio dvostruke standarde. Neshvatljiva mržnja (ili je ipak shvatljiva – kao gnjev demaskiranih licemjera?) kojom je od dijelova zapadnih sekularnih elita torpedirana jedna Ayaan Hirsi Ali tome je možda najzorniji dokaz. Mona Eltahawy slične stvari piše nešto obazrivije, pa je ovakve kvaziliberalne fetve možda i zaobiđu.