Ona je ikona performerskog umijeća koje istodobno graniči s takvim prkosom i takvim osjetilnim bukeom da ti pamet stane. Diva koja je taj status iskovala brutalnom vjerom u svojih deset prstiju, Inge Appelt (74) od one je sorte prekaljenih svjetskih kraljica poput Vanesse Redgrave, Judi Dench, Helen Mirren, Glende Jackson...
Prijemni na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti prošla je kod legendarnog Branka Gavelle, zadovoljno je gunđao iz mraka, prekinuvši je usred kazivanja Krležinih stihova. Pedeset godina ostala je vjerna matičnoj pozornici Dramskog kazališta “Gavella”. Oblikovali su je najveći meštri teatra, filma i televizije: Dino Radojević, Božidar Violić, Ljubiša Ristić, Dušan Jovanović, Georgij Paro, Kosta Spaić, Slobodan Unkovski, Paolo Magelli, Zlatko Sviben, Antun Vrdoljak, Ivan Hetrich, Edo Galić, Krešo Golik, Krsto Papić, Vinko Brešan, Dalibor Matanić... I, dakako, oblikovala je ona njih. Ni u mirovini ne miruje. Šeretski spremna na sve, jezičava, ona žilavo brije na sceni i pred kamerama, tako i živi. Beskrajno borbena i dan-danas.
Ovogodišnja je dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo. Intervjuirati Inge Appelt znači ne upasti ni sekunde u prigodničarsko rutinerstvo, nego blagoslovljeno od nje učiti o životu i stvaranju, pamtiti taj razgovor kao doktorat s kakve prestižne svjetske katedre.
Kad smo dogovarali intervju, prvo ste počeli izvrdavati, kao, “što ću vam ja, nisam vam ja iz 21. stoljeća”.
- Ozbiljno, što se tiče ovog stoljeća, jedino me zanima kabelska televizija jer u ponudi imam klasičnu glazbu, operu i balet. Ja sam cijeli život trošila novce putujući na gledanje opernih produkcija po svijetu, pa sam onda kupovala svjetske operne izvedbe kad su počele izlaziti na VHS-u, naručivala sam direktno od izdavača, kasnije kad su ih počeli producirati na DVD-u dosta sam ih ponovo pokupovala i na tim nosačima, da mi što dulje traju. Dakle, i bez interneta sam bila u toku. Tako da sad, pogotovo kad imam više vremena, svaki dan na televiziji pogledam jedno četiri-pet simfonija i tri opere ili baleta... I zato kad mi zvoni telefon, nema me, ne javljam se nikome. Jer želim imati uvid kako se radi teatar u svijetu, a to sam prije sve vidjela uživo, jer sam puno putovala. Sve novce što sam zaradila, a zaradila sam, ulagala sam u obrazovanje i putovanja. Samohrana sam majka, podigla sam dvojicu sinova, mlađi Dinko je dirigent i skladatelj, stariji Duško je stopostotni invalid, na početku su mi rekli da nikada neće govoriti, ali ja sam se borila, progovorio je i završio je srednju školu. Ja sam ih obojicu svuda vukla sa sobom, kad god smo mogli, putovali smo po svijetu i obilazili teatre, gledali velike predstave...
Još uvijek ste na sceni, iako u mirovini. U “Gavelli” imate dvije predstave na repertoaru... To jest energija 21. stoljeća.
- Da, igram... Ja sam se toj energiji lako prilagodila. Mene i kao gledatelja zanima samo živ, moderan teatar. Kulturu pratim dakle, ali tehniku ne, neću. Ne zanima me ni da slikam selfije, to je nešto prestrašno. Pa, ja sebe ne pogledam ni u teatru kad mi inzistira šminkerica ili kostimografkinja: “Jao, gle kak' ti stoji haljina, pogledaj kak' genijalno izgledaš...” Ne pada mi na pamet trošit očni vid, onak' kak' si me obukla ti buš za to dobila kritiku, a mene baš briga... Evo, sad za ovu priredbu Nagrade glumišta ipak sam morala tražit šta ću obući jer sam dosta smršavila, u poznim godinama sam oboljela od celijakije, to vam ima ovaj Đoković od rođenja. To su ljudi koji ne smiju uzimati pšenična zrna... Znate li za tu bolest?
Onaj neki vrag s glutenom?
- E, to. Mene su neka četiri mjeseca liječili kao da imam gastritis, pa su mislili da imam rak, mjesec dana sam čekala gastroskopiju, da bi na kraju rekli da nemam nikakvu bolest. Onda je moj Dinko usporedio moje simptome na internetu i rekao: “Mama, pokušaj ne jesti kruh...” A ja si mislim kako sad neću jesti kruh kad sam dvadeset kila izgubila. Postoji popis što smijem jest. Ima brašno bez glutena, pečem kruh od tog brašna i meni je sad sve okej.
Kad spomenusmo Đokovića, vi cijeli život igrate na mreži, fajterski do kraja, bez kalkulacija.
- Istina, život me tome naučio. Rođena sam u Osijeku, jer se moj otac iz Austrije doselio u Osijek, u vrijeme kad se Europi već dogodio Hitler. Tata je došao na jednom krasnom motoru i tamo se zaljubio u Hrvaticu. U to vrijeme držao je dućan s električnom robom, štaubsaugerima, kvarc-lampama... Moja majka je rekla da ne želi ići u Beč i tako su ostali u Osijeku. Kasnije sam joj znala reći: “Eh, da si išla, sad bih ja bila prvakinja Burgtheatera”, ha, ha, ha... Imali smo pet kuća u Osijeku i ne znam što sve ne. Mi nismo uopće bili švapski nastrojeni, ali tata je htio da bar jedno dijete ima njemačko ime, brat i sestra su imali hrvatska imena i tako sam ja dobila ime Ingeborg. Čim je rat počeo, mi smo ostali bez svega, uzeli su nam sve. Strpali su nas u Aninu ulicu u neku derutnu kuću. Jedino nam je ostalo nekoliko radija i kvarc-lampi u šupi... Kad sam u jednoj đačkoj predstavi igrala Kekeca, ja sam se definitivno zaljubila u teatar.
Kako su roditelji gledali na tu vašu ljubav prema teatru, pogotovo kad ste odlučili krenuti na Akademiju u Zagreb?
- Mama je kriva. Poslije rata smo bili ko crkveni miševi, bez ičega. Imali smo peć, ali često nismo imali čime ložiti. Bilo nam je hladno, pa nas je mama vodila u teatar da se grijemo. Poznavala je neku ženu u osječkom HNK-u koja nas je puštala u zadnji red galerije... Ja sam išla na sve predstave, znala sam, recimo, sve opere napamet. Kad sam čula da trebaju djecu za onaj zbor u “Carmen”, prijavila sam se i uzeli su me. Skompala sam se s portirima, jedina sam od djece dolazila sama, jer smo blizu stanovali. I onda mi je brat nacrtao šavove na čarapama i svi su mislili da ja imam moderne čarape sa šavom, ha, ha, ha!
Appelt s Fabijanom Šovagovićem na početku karijere
Današnje instant potrošno društvo u djeci uspavljuje takvu egzistencijalnu kreativnost?
- Da, znaju biti jako površni i neobrazovani. Ništa ne čitaju. Moj stariji sin ne vidi dobro, ima jaki minus, ali čita strašno puno. Sve ga zanima. I stalno uči. On svaki mjesec potroši šesto kuna na knjige, ja mu kažem da će oslijepiti, a on mi odgovori: “Bar ću prije toga sve stići pročitati.” Još kad je išao u gimnaziju prije dvadeset godina, znao je doći kući sav iznenađen kako neki njegovi kolege čitaju skraćene lektire. A danas to imaju na internetu, “Rat i mir” u pet rečenica! I tako danas mladi čitaju lektiru, pojma nemaju. Pa onda djeca tu u susjedstvu kad me vide na ulici kažu: “Ide Đurđina mama!”, po onoj iz “Bibinog svijeta”, a nemaju pojma kako se zovem. Dobro, to mi se događalo i kad sam radila “Kapelske kresove”, mene su pola života zvali Mara Lukšina.
Što se bunite, Mara Lukšina vas je proslavila, briljantno ste ju osjetili.
- Dobro, ta serija mi nije bila mrska, dapače. Hetrich je bio sjajan redatelj i veliki intelektualac, a ta uloga je bila fantastična, tako dobro napisana, ima puno glumica koje bi ju sjajno odigrale... I dođem ja na more, a oni kažu - evo je Mara Lukšina, ali ja se zovem Inge Appelt, a ne Mara Lukšina!
Antun Vrdoljak vas je prvi razgolitio na filmu, na sjeniku ste se pograbili s Borisom Dvornikom, baš onako partizanski.
- Da, to je bilo u filmu “U gori raste zelen bor”, jedva su me nagovorili. Doveli su prvo ženu s Likovne akademije, modela, da me dublira, ali nije to išlo... Ja sam vjerovala Vrdoljaku, s njim i njegovim asistentom Krešom Golikom radila sam i svoj prvi film “Ljubav i poneka psovka” i sve su me naučili, ali ovo sam rekla da se skidat neću, da ne dolazi u obzir. Pa me je onda i Boris nagovarao: “Ajde, idemo to snimit, ni ja ne volim te scene, ali idemo...” i još mi je, da me ohrabri, rekao: “Znaš, imam ženu Dijanu koju obožavam i nikada je neću prevariti.” I stvarno je Boris bio divan za društvo, uvijek je pjevao i svirao gitaru, volio si je tu i tamo popit, ali njega ženske uopće nisu zanimale, a koliko su ga opsjedale. Bio je prekrasan glumac, savršenstvo, i smatram da je on najveći filmski glumac naših prostora. Koji god mi je savjet davao, bilo mi je dosta jednom riječju da mi kaže. Najdraži moj prijatelj i kolega. Puno smo igrali zajedno.
Kako ste surađivali s Vrdoljakom? Rekao bih da imate dosta suprotne karaktere, jeste se natezali?
- Znate što, Tonči je takav kakav je. Kad sam ga znala gledat na televiziji, on je potpuno drugi čovjek nego kad radi. On je božanstvo kad radi, sve je podređeno projektu, a tako je nježan prema glumcu. Nikad ne viče na setu. Postoje redatelji koji urlaju: “Stooooooop!” a Tonči samo jednostavno kaže “Molim vas, kamera stop”, priđe glumcu i nježno šapne uputu, da nitko ne čuje što se njemu ne sviđa, i ode. Voljela bih da njega ljudi više znaju kao redatelja, a ne kao političara. Ja bih svim umjetnicima zakonom zabranila da se bave politikom.
E, to je dobra ideja.
- I Borisa Dvornika su uspjeli nagovoriti da uđe u Sabor, rekli su mu da će imati plaću a ne mora ni dolaziti, može doći kad hoće... Ej, čuj ti upute: ne moraš ni dolaziti u Sabor! Ja sam jednom, na samom početku karijere, zaspala i nisam otišla na svoju predstavu...
Ajoj!
- Da, strašno... Snimala sam cijelu noć po snijegu, kod Galića, seriju “Sam čovjek”, i kad sam došla ujutro kući umorna, dok sam sve poradila po kući, okupala se, dobro najela, navila vekericu i zaspala... U pola deset navečer doletjela su dvojica kolega iz predstave: “Inga, pa ti si prespavala predstavu...” Ja nisam ni vekericu čula, mislila sam poludjeti, zeznula sam predstavu, to je bila moja prva predstava u kazalištu, i još mi je partner bio Pero Kvrgić. Božanstven glumac, krasan partner i kad sam došla u teatar Pero je bio strašno ljut i rekao mi je: “Da se mene pita, ja bih vas sad izbacio iz kazališta. Predstava je svetinja!” I ja sam tada cijelu godinu plaćala kaznu zbog toga.
Inge Applet ostala je vjerna matičnoj pozornici Dramskog kazališta “Gavella”
Govorite o Molièreovu “Škrcu” s kojim ste ušli u angažman u “Gavelli”?
- Da, cijelu prvu godinu imala sam najmanju plaću, i deset prvih godina sam imala najmanju plaću u “Gavelli”. Igrala sam što sam igrala, ali nisam mogla tek tako doći i odmah postat zvijezda.
U “Tri sestre” glumite starog slugu Feraponta, to ste prvi put zaigrali muškarca?
- Kekec mi je prvi muškarac...
Mislim u profesionalnom teatru.
- U profesionalnom da, sad prvi put igram muškarca.
Što ste rekli Slobodanu Unkovskom kad vas je vrbovao za Feraponta?
- Odmah sam pristala, jer znam kako Unkovski diše. On, Dušan Jovanović i Ljubiša Ristić apsolutno su najveći, to je za mene 21. stoljeće. Oni su novatori, oni su još krajem sedamdesetih radili predstave za 21. stoljeće. Recimo, Jovanovićev “Tit Andronik” u KPGT-u, 1986., to je bio san snova... Igrali smo usred okruglog zida smrti, onog vašarskog, Rade Šerbedžija je igrao Andronika i vozili su ga na motociklu gore. Ja se srećom nisam morala voziti na tom vragu, ha, ha... Igrala sam kraljicu Tamoru. I kad smo s tom predstavom gostovali u Meksiku, oni su tamo padali u nesvijest kad su nas gledali. Pa, ja sam Mexico City maltene znala ko Zagreb, jer sam triput tamo bila po mjesec dana... E, to je najviše što sam profitirala u ovom našem poslu, obišla sam apsolutno cijeli svijet.
Još uvijek volite nogomet?
- Ih, obožavam! Osim što gledam opere na televiziji, gledam i sav sport. Dok nije došao Mamić, pratila sam i Dinamo. Ne slažem se sa situacijom u Dinamu kad prodaju naše dečke van. Mi bismo mogli biti prvaci svijeta kao što su Amerikanci prvaci svijeta u košarci.
Pitam zato što ste 1990. s Ristićem i Šerbedžijom u Subotici radili Sofoklova “Edipa” i u pauzama svaki čas trčali gledat Svjetsko nogometno prvenstvo.
- Da, i navijali smo između proba, ha, ha...
U genijalnom Ristićevu čitanju Jovanovićeve drame “Oslobođenje Skoplja” igrali ste Lenče, koja je postala jedan od trajnih nosećih stupova vaše karijere.
- Apsolutno. To mi je najdraža rola. Prvo smo to igrali u Zagrebu, u produkciji CKD-a kao preteče KPGT-a. Igrali smo u jednom dvorištu, aplauzi su bili fenomenalni, publika nas je obožavala... Onda smo prešli u Beograd, puno smo gostovali po Jugoslaviji. Gdje god smo išli, to su bile ovacije, pa smo počeli dobivati silne nagrade i gostovati vani... I onda je jugoslavenski kulturni ataše u SAD-u rekao Ristiću: “Pa vi morate s tim doći u Ameriku!” Dali su nam novaca koliko je država imala, a mi smo se uz to odlučili i financirati od prodaje ulaznica. Imali smo veliku turneju, obišli smo više od dvanaest gradova, Washington, New York, Denver, Los Angeles...
Ameriku ste prvi put posjetili još kao studentica u klasi Georgija Para.
- Da, 1966. Meni je to bio zadnji semestar na Akademiji, bila je to moja diplomska predstava s Parom, Brechtova “Opera za tri groša”. Ja sam igrala ženske, Rade je bio Mackie Nož, igrao je i Đuro Utješanović koji je svirao na češalj, ha, ha... Rade je svirao gitaru, a ja klavir, bili smo pravi bend. Oni su tamo bili fascinirani, koliko je to za njih bilo nešto novo. Smještali su nas po studentskim kampusima, pa kad sam vidjela one silne automate za sapune, ej! Mi smo tada bili gladni studenti, ja sam čak na prvoj godini dobila tuberkulozu. To kad smo došli u Ameriku, bilo je kao da danas dođemo, šta ja znam...
Na Mars?
- Baš tako, na Mars. I kad smo došli u Los Angeles u znamenitu UCLA-u, imali smo tamo izvanredan uspjeh. Rekli su doslovno da je to njima otkriće. Zatim smo stigli u Pasadenu, rekli su nam da ćemo ići u Pasadena Playhouse na predstavu naših kolega u kojoj igra Michael Douglas, sin poznatog glumca Kirka Douglasa, i još nam objašnjavaju ako slučajno ne poznamo Ruse, da je to jedan ruski komad i zove se “Višnjik”, ha, ha... Uglavnom, rekli smo da ćemo to pogledati, dođemo tamo, a ono na dvije tisuće mjesta jedva pedeset gledatelja, među njima nas pet i Žorž Paro. Dakle, te glume, bilo je to nešto prestrašno, ne bi u našim amaterskim kazalištima mogao proći kako je to Michael igrao... Poslije smo čuli da mu je tata zakupio teatar, pa nek sin glumi. Mi smo izašli van i kad smo odigrali svoje, kaže nam Paro: “Djeco, sutra idemo u Hollywood. Pozvao nas je Billy Wilder!”
Vinko Brešan, Linda Begonja, Inge Appelt i Dražen Kuhn na snimanju filma 'Maršal' 2004.
Da ste tada nahvalili Michaelovu glumu i zbarili ga, možda bi vam krenula karijera u Hollywoodu?
- Ma, nisam ja nikog tamo barila, ha, ha... Zato su za Radetom sve cure poludjele. Ja nisam imala ni haljinu pristojnu, ali baš nas je briga bilo. A tamo u krznima dame dolazile da nas gledaju, ako zahladi kad zađe sunce. Moš mislit što će u Kaliforniji zahladit. Na kraju dođe nam Paro i kaže da su mu ponudili da ostane u Americi i predaje glumu i režiju na Sveučilištu u Santa Barbari, šta da on radi. Mi svi uglas vičemo: “Pristani, naravno!” I odmah kad je preuzeo profesuru došao mu je Michael Douglas i pitao ga bi li mu on režirao Pirandellova “Henryja IV.”. Poslije u našem “Studiju” izađe tekst kako je sin glumca Kirka Douglasa briljantno odigrao svoju prvu ulogu, a malim slovima je pisalo da je redatelj bio Žorž Paro. To je naš odnos prema kulturi i dan-danas. Najvažnije nam je kakve haljine nosiš, kod kojeg dizajnera...
Onaj lažni celebrity-status?
- Da, meni je to nepodnošljivo. Sve krivo što postoji na ovom svijetu, to je zakon u našoj državi. I nakon te Amerike dođem kući, a meni Boško Violić kaže da ću ući u angažman u “Gavellu”. Mislila sam da ću se srušiti, nisam uopće vjerovala. Ja sam danima plakala doma jer sam znala da ta uloga u “Škrcu”, Marianne kojom svi manipuliraju, nije za mene. Došla sam na prvu probu, bila sam 172 visoka, pa mi je partner rekao: “Ti ne buš valjda oblačila pete...” Boško mi je dao uputu da to probam odigrati u falsetu, i to sam grozno odradila. Kad je moja mama došla na premijeru, ja sam joj rekla: “Niš mi ne govori, sve znam”, a ona je meni rekla rečenicu koju sam zauvijek zapamtila: “Nikad više u životu nemoj dozvoliti da igraš nešto za što sama misliš da nije za tebe.” Znate, druge mame bi rekle svojoj djeci: “Pa krasno, pa divna si bila...” a meni je moja mama otvoreno rekla da sam bila grozna. Ta je predstava puno igrala i puno putovala, ali ja u njoj nikada nisam bila sretna.
I jeste li se poslije uspjeli držati mamina savjeta?
- Apsolutno. Recimo, kad sam kod Petra Večeka igrala Majku Courage, ja sam znala da je to za mene. Inače, ja nisam bila njegova omiljena glumica, i kad je on došao za direktora “Gavelle”, ja sam mu rekla da mu je repertoar grozan, mogla sam mu to otvoreno reći jer smo zajedno bili na Akademiji. Onda je on rekao: “Dobro, pa onda ti u njemu nećeš ništa igrat.” I tako je bilo, i ja sam iskoristila taj period kad nisam u Zagrebu ništa igrala da više radim u Subotici, kod Ristića. Veček je kasnije promijenio mišljenje o meni i pozvao me da igram Mutter Courage. Ja koja u glavi imam Mutter Courage strašno sam je željela igrati. Kao i Jokastu kod Ristića, u “Edipu” o kojem smo govorili... Ja sam “Edipa” znala napamet, jer sam još prije statirala u njemu u “Gavelli”. Ristićeva vizija je bila da Jokasta nizašto nije zainteresirana, samo blazirano nosi dostojanstvo tebanske kraljice. Jednostavno mi je predložio sjajan štos da uopće ne gledam partnera, ni u jednog, nego negdje pored njih, u daljinu. Meni je to bilo genijalno, i to je bio ključ za tu ulogu koja nije velika, ali meni je fenomenalna. Naravno, u glumi ti je partner zakon, moraš ga osjetiti. Ima jako puno glumaca koje baš boli za partnera, misle, ja ću svoje napraviti a njima kako bog da... Ali, sve se dobije iz igre s partnerom, u teatru je partner najvažniji. Ako ti staneš na scenu tako da samo misliš o tome jesi li dobro okrenut prema publici, da li te se dosta vidi, kako ti stoji kostim... takvi glumci brzo propadaju. Mi danas nemamo dosta baba među glumicama, neke žene koje imaju šezdeset godina idu i pumpaju si lice i hoće bit mlade. Odbijaju igrat babe, odbijaju igrat male role... Ja sam u “Gavelli” odigrala nekih pedesetak uloga, i to je bilo deset glavnih uloga, a ostale srednje i male role. A danas si neke dame dopuste da odbijaju male uloge, neće to igrati.
U životu ste prošli mnoge bitke za svoje sinove. Kod Matanića ste u “Finim mrtvim djevojkama” ušli u naličje majčinske pozicije, u srce tame monstrum-majke koja u strahu za svog sina gubi kompas. Odmah ste zagrizli kad vam je to Dalibor Matanić ponudio?
- To je bio Matanićev drugi film, ja ga nisam poznavala. Jednog dana je došao k meni na vrata i rekao da to radi. Ispričao mi je kako je producent prodao sve što ima i založio svoje privatne novce, samo da se ta priča napravi, producentova žena je kasnije kuhala za ekipu, nismo imali catering. Dakle, Matanić me je pitao bih li ja to igrala, otvoreno mi je rekao da je honorar nikakav, ja u životu nisam dobila manji honorar... A jako sam se dobro naučila pogađati za honorar, ha, ha... Dakle, Mataniću sam tada odgovorila da ću pročitati scenarij i da ću se javiti. Čim sam to počela čitati, ja sam znala da ja to želim igrati, odmah sam znala i kako ću igrati tu ženu. Jer, ona je sve suprotno od mene, ja sam prema svojim sinovima jako blaga, dajem im sve, ja sam takva mama. Ono što je Proust napisao - “do pet godina su me samo učili što ne smijem...” - to mi je najbolja njegova rečenica koju je napisao, jer to je mučenje djeteta. Djecu morate učiti što smiju. Nikad direktno govoriti djeci: “To ne smiješ”, nego moraš reći: “Ovako treba...” Puno ljudi misli da to nisu dobre metode. Ali ja najbolje znam da jesu, pa imala sam dijete koje skoro osam godina nije govorilo, ja najbolje znam koje su to ljubavi kad ti je stalo da dijete postaviš na noge. Ali ne krivim metodama. Ova Olga u “Finim mrtvim djevojkama” ona tog muža kojeg je moj Ivica Vidović igrao prekrasno, obožavala sam Ivicu, baš smo bili prijatelji nad prijateljima..., dakle ona svog muža nikada nije voljela... Ona je primitivna, apsolutni šef u kući, sve je po njenom, dakle to je podatak kakva je to žena. Drugo, ja usprkos svemu, kad bi moj sin napravio sranje, ja bih ga sama prijavila, a ne kao ona, brani sina rukama i nogama čak i kad siluje. Jednu takvu kontra-majku sam htjela igrati apsolutno, jer to nisu majke, to su uništavači djece.