Čini se da su četiri milijuna građanki i građana Hrvatske shvatili da žive u maloj i ne osobito važnoj zemlji. Cijela je Hrvatska velika kao grad srednje veličine (Milano, Sankt Peterburg, Lusaka), a nekoliko bi zemalja takve veličine stalo u jednu pravu metropolu (po četiri u London, Kairo ili Rio). S ovakvim otrežnjenjem prorijedile su se priče o stoljeću sedmom, a i sve se manje govori da je Jadran najljepše i najčistije more ili Hrvatska najprivlačnija i najraznolikija zemlja, prepuna gostoljubivih i dragih ljudi.
Budući da se čini da je to apsolvirano, sada se možemo mirno baviti ekonomskim implikacijama toga što nam je zemlja mala. Po čemu su male zemlje posebne?
Prvo valja podsjetiti na to da u Hrvatskoj megalomanija još živi na dva mjesta. Megalomanija caruje u našoj domaćoj regionalnoj politici i u vanjskoj politici. Što se regija tiče, u nas se čvrsto ukorijenila široka mreža županija, gradova i općina koje guše regije. Cijela je administrativna piramida sagrađena za potrebe hranjenja glasačke mašine, kronizma i klijentelizma, i dok je njih, takva će struktura ostati netaknuta. Ovakvu administrativnu strukturu političari si mogu priuštiti jedino uz pomoć tuđeg novca, Hrvatska takav novac nema. Dok s tim u vezi ne prevlada razum i tako dugo dok ne zagrizemo u tu kiselu jabuku, ovoj zemlji nema sreće.
Što se vanjske politike tiče, čini se da je megalomanija ponajprije stvar “kompleksa Tita”, od kojeg mnogi naši političari još pate, no i činjenice da bivši diplomati Zoran Milanović i Andrej Plenković nisu mogli zakinuti svoje bivše pajdaše.
Jugoslavija je u Titovo vrijeme imala vanjskopolitički utjecaj koji je znatno nadmašivao njezinu veličinu, a Hrvatska bi se s time danas htjela natjecati, pa želi biti barem regionalna sila, ako ne i njezina predvodnica, i htjela bi spajati mora. Tito (Jugoslavija, 1965. zemlja ima 19 milijuna stanovnika) sjedio je za stolom s Nehruom (Indija, 1965. gotovo pola milijarde stanovnika) i Nasserom (Egipat, 1965. oko 32 milijuna ljudi) i obojica su ga slušala. Rikard Štajner je govorio da je jugoslavenski SIP pregovarao o sudbinama više od milijarde ljudi, a hrvatski MVEP bavi se jednom uvalom i problemima dvadesetak ribara. Kada je Tito govorio, njega su slušali. Mogu zamisliti slušanje na službenom ručku između poljskog boršča i dimljene jegulje s vrhnjem kada se kaže: “Ma čuj, Donalde, da ja tebi objasnim o čemu je tu riječ!”, ili kada se na službenoj večeri između srka belgijskog piva i zalogaja dagnji s pomfritom čuje: “Ma, Angela, ne shvaćaš jer ti nisu dobro objasnili pa ću sada ja!” To je zabavni aspekt megalomanije, no mene kao poreznog obveznika ta vanjskopolitička megalomanija puno košta, što je znatno manje zabavno.
Što se pak diplomatskog kronizma tiče, dovoljno je napomenuti da, na primjer, u svakoj skandinavskoj zemlji Hrvatska ima svojeg veleposlanika i cijeli “gešeft” koji uz to ide (od vrtlara do prvog tajnika veleposlanstva). U Danskoj je veleposlanik Njegova Ekscelencija Frane Krnić, u Finskoj Njegova Ekscelencija Krešimir Kopčić, u Norveškoj Njegova Ekscelencija Hrvoje Marušić, a u Švedskoj Njezina Ekscelencija Anica Djamić. Ponovimo, ovako nešto političari si mogu priuštiti samo uz pomoć tuđeg novca, no izvjesno je da Hrvatska nema taj novac u svojem budžetu.
Megalomanija je prva nestala u poslovnom svijetu, a to je ono što nas ovdje zanima prije svega. S tuđim novcem je lako, ali kada je vlastiti novac u pitanju, otrežnjenje ide najbrže. Poslovni svijet zna da je Hrvatska mala i da gradonačelnik talijanskog Milana (ne vrijedi za Milan u Michiganu) ima veći budžet, utjecaj i moć od bilo kojeg ministra financija države Hrvatske. Najveća banka u Hrvatskoj tek je manje važna i utjecajna podružnica banke čije je sjedište, eto, baš u Milanu.
Što za gospodarstvo znači da je malo? Ima li to što je Hrvatska mala posebne implikacije? Prije dobrih vijesti valja u priču unijeti malo reda. Ekonomisti koji se bave veličinom neke zemlje (time se svako malo bave u Svjetskoj banci, u Europi baš i ne - iz očitih razloga političke korektnosti) razlikuju mikro zemlje, koje imaju manje od dva milijuna stanovnika, i male zemlje, s manje od pet milijuna ljudi. Prema tome, Hrvatska je mala zemlja, bez mogućnosti da ubrzo postane zemlja srednje veličine (za to joj nedostaje cijeli jedan milijun).
A kad je riječ o veličini, računi upućuju na dvije dobre okvirne vijesti. Prva je da računi pokazuju da veličina zemlje nema veze s njezinim ekonomskim uspjehom i stopom rasta. Male zemlje mogu biti ekonomski jednako uspješne kao bilo koja druga zemlja. Veličina države sama po sebi nije prepreka njezinu rastu i razvoju. Druga je dobra vijest da u sustizanju bogatih (takozvanoj uvjetnoj β-konvergenciji) veličina nema utjecaja i nije povezana s brzinom sustizanja. Male zemlje mogu jednako brzo sustizati bogate kao i velike zemlje, nisu zabetonirane na sporijem i sporednom kolosijeku. Ovo je važno znati jer to znači sljedeće: ako stvari idu loše, to nije tako zbog toga što smo mali, nego zato što smo nesposobni.
Međutim, u vezi s veličinom postoje neke gospodarske posebnosti. Velike i male zemlje različite su u barem dva važna pogleda. Prvi se tiče strukture, a drugi je stvar javne uprave.
Male zemlje po prirodi stvari imaju manje raznolike resurse (u Rusiji se svaka kovina može unosno kopati, a Hrvatska nema ni jedan rudnik ili rudu vrijednu kopanja), imaju jednostavniju strukturu (Brazil proizvodi sve, a Hrvatska ima nekoliko važnih sektora u kojima postoji samo jedna ili dvije tvrtke) i prisiljene su izvoziti zbog ušteda koje se ostvaruju velikim serijama (minimalni unosni obujam proizvodnje veći je od domaćeg tržišta). Takva veća jednostavnost znači i veću ovisnost o ekonomskoj sudbini manjeg broja sektora (ako turizam kihne, Turska se prehladi, Hrvatska završi u bolnici), kao i o sudbini samo nekoliko proizvoda (ako se prestane kupovati Vegeta, ode Podravka na bubanj), što istodobno znači veću izloženost šokovima koji su izvan njezine kontrole (to jest, ovisnost o jednom šoku koji drugi sektori ne mogu amortizirati). To nas dovodi do drugog poznatog ograničenja: u svijetu Hrvatska ne određuje uvjete po kojima se zadužuje ili trguje (model malog otvorenog gospodarstva). Janet Yellen ili Mario Draghi mogu utjecati na kamatnjake, Boris Vujčić bogme ne može. Isto vrijedi za sve robe i usluge, i to je općepoznata stvar.
Za nas je zanimljiviji drugi vid utjecaja veličine na neku zemlju, a on se tiče javne uprave i javnih činovnika. Naime, biti malen puno košta i ima još veće izazove. Primjerice, svaka članica EU ima istu strukturu agencija, no u Hrvatskoj agencija postoji za nekoliko milijuna ljudi, a u Španjolskoj za nekoliko desetaka milijuna. Po glavi stanovnika takav model skuplje je reproducirati u maloj zemlji (a i sama pomisao da bi Hrvatska i Slovenija ili Hrvatska i Mađarska dijelile iste agencije, pa tako i uštede, potpuno je nezamisliva). Koliko točno Hrvatsku košta to što je mala zemlja, još nitko nije izračunao. O tome je trebalo raspravljati 1990. kada je zemlja izabrala biti mala, no ta se rasprava nije povela jer u ono vrijeme ekonomska pitanja nisu igrala nikakvu ulogu, povijest se tada risala širokim kistom, a ne parama i dinarima. Ranih devedesetih, dakle ex post, u Hrvatskoj se malo toga ozbiljno pisalo o ekonomskim temeljima dekompozicije. Možda će u budućnosti netko napisati doktorat o tome koliko iznose troškovi samostalne Hrvatske u odnosu na onu federalnu, no to je velik posao koji je i dalje preopterećen svim i svačim. Postojali su pokušaji da se izračuna trošak Domovinskog rata, ali to nije trošak o kojemu se ovdje govori. Ovdje govorimo o trošku održavanja institucionalnog okvira jedne male zemlje, a ne o troškovima njezina uspostavljanja. Nas zanima koliko zapravo košta biti malen, odnosno, koliki su “normalni” troškovi zemlje male veličine. Stoji li Njemačka jednog Nijemca više nego Hrvatska jednog Hrvata? I takvim se pitanjima bavi Svjetska banka, no Europa ne, mada je Brexit sve to ipak zakomplicirao.
Uz spomenute troškove, u velikim i malim zemljama drukčiji je i položaj javnih činovnika, i to u nekoliko aspekata. Počnimo s onim koji se odnosi na razinu stručnosti. Postoje dva razloga zašto je razumno očekivati da će u malim zemljama stručnost javnih činovnika biti manja. Prvi je zbog specijalizacije. U velikoj zemlji javni se činovnici mogu uže specijalizirati i zbog prednosti podjele rada vjerojatno kvalitetnije obavljati svoj posao. U malim zemljama činovnika jednostavno nema dovoljno pa javni službenici moraju svaštariti, pokrivati šira područja i shodno tome ne mogu na svim područjima biti jednako kvalitetni. Primjera radi, u Hrvatskoj će se jedan te isti činovnik baviti i konjima i kravama, a u Nizozemskoj će se samo kravama baviti cijeli niz činovnika, a za konje će biti zadužen cijeli niz drugih. Ovakav neizostavni manjak specijalizacije postaje osobit problem u agencijama za regulaciju i u pregovorima. Drugi razlog za manju osposobljenost javnih činovnika u malim zemljama tiče se kadrovskog bazena. U manjem bazenu manje je “kapitalaca”. Privatni sektor i javni sektor love u istim kadrovskim vodama, no privatni može platiti više i stoga dobiti bolje. Je li privatni sektor u zemlji ili nije, nevažno je jer se radnici mogu seliti, tako da u hrvatskom bazenu pecaju i drugi. Drugim riječima, velike zemlje zbog većeg bazena lakše osiguravaju dobre javne činovnike. Tome treba pridodati i relativno veću sklonost činovnika sigurnosti i otklanjanju rizika, što vodi u stagnaciju.
Položaj činovnika u malim zemljama drukčiji je u još jednom važnom, a za Hrvatsku vrlo važnom pogledu. Činovnici su u malim zemljama po prirodi stvari jače izloženi pritiscima na svoje odlučivanje, pa tako i pritiscima korupcije. U maloj je zemlji nemoguće biti bezlični javni činovnik, u velikoj se to može. Zbog toga su odluke činovnika u malim zemljama personalizirane. Zna se tko je neku odluku donio, Petra ili Petar, i na koga se ona odnosi, Janu ili Janka, pa i gdje će se ta odluka primijeniti, u Vukomercu ili Vukomeriću. U velikim zemljama odluke činovnika su impersonalne. Činovnik u Madridu donosi odluku koja će se primijeniti u tisuću kilometara udaljenom Las Palmasu i koja se tiče ljudi koje on nikada nije vidio niti je čuo za njih. Ti se ljudi međusobno ne poznaju niti se mogu upoznati. U malim zemljama, međutim, svaki građanin s dva telefonska poziva može privatnim putem doći do ministra (ili do liječnika, poreznog stručnjaka, vještaka, itd). Dakle, ne samo zbog veće izloženosti pritiscima i korupciji, nego i zbog personaliziranosti svojih odluka činovnici su skloniji manje strogo odlučivati.
I na kraju, činovnici su, kao i političari, u malim zemljama suočeni s još jednom posebnosti. Riječ je o porivu za mikroupravljanjem. To ne vrijedi samo za lokalnu upravu, nego možda još i više za poduzeća. Iz Den Haaga se ne može upravljati događajima u Groningenu ili Phillipsu, ali iz Zagreba mislite da možete posve lijepo upravljati Dubrovnikom ili Agrokorom. Takav način razmišljanja činovnicima i političarima jedne male zemlje daje velik poticaj da donose odluke za koje niti imaju znanje niti mandat. Kada biste u jednoj prostoriji okupili desetero velikih hrvatskih poduzetnika, pokrili biste možda čak 90 posto BDP-a Hrvatske, za velike zemlje to ne vrijedi (osim za ljubitelje urota). U malim zemljama činovnici i političari misle da su stvari upravljive, u velikima jednostavno znaju da nisu. Ideja da je moguće na svemu imati šapu i očaranost pretpostavkom da se svime može mikroupravljati, golem je problem mnogih malih zemalja.
No u čemu istraživači i ekonomska struka prepoznaju prednosti malih zemalja? Prva prednost na koju svi upozoravaju proces je odlučivanja. Odlučivanje je u malim zemljama jednostavnije jer su one homogenije pa u njima ima manje zainteresiranih strana koje valja uskladiti, manje interesa koje treba uzeti u obzir. U Hrvatskoj u turizmu uskladiti treba samo Pulu, Zadar, Split i Dubrovnik. U Italiji, Veneciju, Rimini i tako redom oko cijele čizme, pa preko Sicilije i Sardinije sve do Genove. Druga je prednost brzina reakcije. U maloj se zemlji može brže odgovoriti na šokove jer se brže mogu donijeti odluke. Šokovi su manje komplicirani jer je gospodarska struktura male zemlje jednostavnija, pa je lakše odabrati prikladnu reakciju. Građanima Hrvatske ovo može zvučati čudno kada se ima na umu nesposobnost hrvatske administracije da donese bilo kakvu važnu i dalekosežnu odluku, no nitko ne tvrdi da se prednosti moraju iskoristiti. U Hrvatskoj evidentne prednosti jedne male zemlje očigledno nisu dovoljno iskorištene.
Dakle, neke probleme male zemlje imaju samo zato što su male. Strukturno su jednostavnije, no izloženije su neizvjesnosti i osjetljivije na šokove, a i teže je složiti dobru javnu upravu tako da se u manjoj zemlji mora više ulagati da bi se odoljelo kvarenju i svim čarima mikroupravljanja. U slučaju Hrvatske, najviše nas žulja ono s činovnicima i javnom upravom. Jesu li stoga stanovnici malih zemalja osuđeni na prokletstvo loših činovnika i shodno tome na veće troškove države i manji ekonomski uspjeh? Podsjetimo ponovno da nema korelacije između veličine i gospodarskog uspjeha. Kako onda u lako kvarljivim uvjetima male zemlje stvoriti okolnosti za izvrsnost javnih službi i činovnika?
Postoji ohrabrujući primjer za svijetlu budućnost: Maccabi. U jednoj nevelikoj zemlji (Izrael) postoji jedan košarkaški klub (Maccabi) koji nema domaće konkurencije pa je podložan svim pritiscima tipičnima za malu zemlju. No, klub se ipak godinama uspijeva održati na vrhu lige prvaka. Uz prikladno kadroviranje “prokletstvo” malih zemalja može se izbjeći i izvrsnost trajno postići. Ako se u tome ne uspije, onda stvar nije u veličini, nego u nesposobnosti da se nađu rješenja za ograničenja koja nameće mala zemlja. Janica, Blanka i Sandra uvijek će postojati jer to su osobni projekti i nemaju veze s Hrvatskom kao sistemom, no Hrvatska zasad nema svoj Maccabi. Ne zato što ga ne može imati, nego zato što ga neće, kao da Hrvatskoj više odgovara formula 3K2D (korupcija, klijentizam i kronizam uz diletantizam i destruktivizam) koju je izabrala.
